Paradoks se krije u činjenici da je riječ o HSLS-ovom ministru, odanom vodstvu stranke koja se s ostatkom vladajuće koalicije razišla na takozvanim nacionalnim a ne liberalno-gospodarskim temama i problemima. Naime, nakon promjene vlasti prije dvije i pol godine bilo je za očekivati da će u »šarolikoj« koaliciji svaka stranka odigrati svoju predvidljivu dionicu. Tako se od HSLS- a, dakako uvažavajući »nacionalnu« i »socijalnu« komponentu koje također nosi u svom imenu, očekivalo da prednjači u iniciranju zakonodavnih rješenja svih vrsta koja bi raskrstila s antiliberalizmom HDZ-ovog razdoblja. Posebno kada je u pitanju razvoj gospodarstva i poduzetništva, jedinog stvarnog načina podizanja ekonomske moći nacije i novog zapošljavanja.

Bez obzira na ulogu Vojkovićeva prethodnika i stranačkog kolege »u nemilosti« Goranka Fižulića, u tom je segmentu poslova vlasti HSLS reterirao. Prepustio je »neoliberalnu« ili naprosto liberalnu inicijativu SDP-u, koji je to radio prilično nedosljedno i polovično zbog puke činjenice da je, imajući na umu vlastito biračko tijelo i socijaldemokratski imidž, stalno morao voditi računa o svojoj »socijalnoj misiji«. Dakle, umjesto da se u Vladi vodi jasan »konstruktivni« dijalog socijaldemokrata i liberala, koji je mogao rezultirati korišću za čitavu naciju, HSLS se prvenstveno bavio Haagom, odnosima u vlasti i sličnim temama, i tamo međutim demonstrirajući svoju antiliberalnu ćud.

Drugi paradoks, koji se u Hrvatskoj na žalost očito ne smatra paradoksom, jest taj što se ovakvi projekti poput »Vojkovićeve reforme« smatraju drugorazrednim političkim događajima. Tako im pristupaju političari, svih razina, unatoč deklarativnom zaklinjanju u konkretne programe te kukanju zbog slabog razvoja i velikog broja nezaposlenih, ali i mediji. Dok su, primjerice, ovih dana udarne vijesti talijanskih medija vezane za pad dolara i teškoće američkog gospodarstva te njihovu refleksiju na europsku ekonomiju, aktualna prezentacija reforme poticanja ulaganja kod nas se, u nedostatku opipljivijih informacija kako će biti sastavljena nova vlada, prati u sjeni, praktično na margini unutarstranačkih i međustranačkih prepucavanja oko vječno istih jalovih kvazipolitičkih tema.

Možda će netko reći da se stvari tako postavljaju s pravom, jer nije izvjesno što će od »Vojkovićeve reforme« na koncu biti, da li će je tko i kako »minirati« te kakve će efekte dati, ali onome što u startu bar budi nadu da bi moglo pokrenuti nove investicije i novo zapošljavanje u Hrvatskoj jednostavno treba dati šansu. Za mladog i ambicioznog čovjeka s idejama, kao što je Vojković, jedino je šteta što iza sebe nema ozbiljnu stranku svjesnu svoje odgovornosti i trenutka u kojem se Hrvatska nalazi, pa mora otići bez dnevnog praćenja, s eventualnim reakcijama i korekcijama, odrastanja »Vlastitog djeteta«.