Bosna i Hercegovina je nakon silnih Miloševićevih i Tuđmanovih teorijskih i praktičkih dvoumljenja o njenoj cjelovitosti, napokon od njihovih nasljednika usuglašeno i istovremeno priznata. I to u Sarajevu. To je povijesni iskorak

Je li Bosna i Hercegovina predodređeno tolerantna ili netolerantna? Gdje su korijeni jednog i drugog raspoloženja ako trpeljivost po definiciji nastaje u odnosu prema tuđincima? Obično se misli da je nesnošljivost u Bosnu uvijek ulazila sa stranim trupama i idejama. Međutim, nakon njezina otomanskog prisvajanja 1463. godine, došlo je do jedinstvenog susreta fra Anđela Zvizdovića i sultana Mehmeda el-Fatiha iz kojega je proisteklo Pismo prisege o obzirnosti prema kršćanima. Stoljeće poslije stigli su u Bosnu i Sefardi, španjolski Židovi, koji su po Davidu Kahmiju bili u čitavom Otomanskom Carstvu "najbolji reprezentanti tolerancije među ljudima i narodima".

Bosanska tolerancija tako dolazi iz vjerske transcendencije trenutačnim vlastima, jer proizlazi iz ukorijenjenosti u isto prihvaćanje smisla svetosti kao vrijednosnog ideala bez obzira na različite rituale kojima se ona slavi. To potvrđuju ponašanja fra Luke Markešića i fra Petra Anđelovića ili biskupa Franje Komarice i kardinala Vinka Puljića u ratu. Carl Bildt je napisao da ga je u čitavoj BiH najviše dojmio muftija Halilović kada je nakon rata u Banjoj Luci prvi prišao vladici Jefremu, zagrlio ga i poljubio rekavši: "Moramo oprostiti, moramo nastaviti dalje, moramo misliti na budućnost." Ali kada su svećenici ili hodže okretali leđa toj uzvišenosti vjerskih univerzalnosti i spuštali se među vlastite vojske, smanjivao se duh tolerancije prema drukčijim ljudima, narodima i obredima. S druge se strane može govoriti i o imanenciji bosanske tolerancije čiji je izvor u kolektivnoj memoriji iste etnogeneze i spoznaji da svi ti različiti denominacionalizmi potječu zapravo od iste nacije. To se, na žalost, najmanje potvrdilo kod onih koji su tvrdili da su Muslimani srpskog ili hrvatskog podrijetla, jer je na 77 posto teritorija BiH proveden genocid, a Bošnjaci izbrisani sa 75 posto bosanskog ozemlja.

Kada se sagleda ratna bilanca 20. stoljeća, mirne duše se može reći da je netolerancija dolazila u Bosnu valovima ratnih agresija, a da je pacifikacija, bez obzira na to radilo se o otomanskoj, austrougarskoj ili jugoslavenskoj, stvarala klimu za razvoj bosanskohercegovačkog podidentiteta, identiteta i nadidentiteta. Nedavni susret predsjednika Hrvatske Stipe Mesića, predsjednika SRJ Vojislava Koštunice i trojnog predsjedništva BiH Beriza Belkića, Joze Križanovića i Živka Radišića trebao je uravnotežiti načelne odnose među tim bosanskohercegovačkim identitetima. Bosna i Hercegovina je nakon silnih Miloševićevih i Tuđmanovih teorijskih i praktičkih dvoumljenja o njezinoj cjelovitosti, napokon od njihovih nasljednika usuglašeno i istovremeno priznata. I to u Sarajevu. To jest povijesni iskorak, ali ne i dovoljan za zemlju koja je već naprosto zatrpana neželjenom poviješću. Zajednički potpis na izjavu o nepromjenljivosti granica nedvojbeno je veliki dokaz nove politički korektne međusnošljivosti.

Ali zar i biše granice SFRJ nisu bile na svim ustavnim papirima također nepromjenljive, pa ipak ti dokumenti nisu zaustavili ratove susjeda za promjenu bosanskohercegovačkih granica. Iskustvo netoleriranja sporazuma još je tako razočaravajuće prisutno da je teško pronaći daha za nova susjedska očaravanja. Prognostički stručnjaci tvrde da valja vjerovati u povijesne cikluse koji će u dogledno vrijeme ostati pozitivni, ali svi oni koji su, recimo, preživjeli, a osobito oni koji nisu, ponašanje Ljubljanske banke te svojih vlastitih banka, teško da će za svojeg vijeka vjerovati u sigurnost bankarskog sustava.

Nije problem u tome da granice u regiji ostaju nepromjenljive, u čemu su se svečano suglasili Koštunica, Mesić i Belkić, jer o tome odlučuje Pax Americana, nego je problem kako mijenjati genocidne etnokratske granice unutar Bosne i Hercegovine za koje se tako bjesomučno ubijalo! Gdje su snage koje bi htjele najprije moralno, a onda i politički nadvladati tekovine ratnog zla, otkuda god ono dolazilo? Dok neki bosanski intelektualci traže "deiztebegovićizaciju" BiH kao pretpostavku prevladavanja postojećeg stanja, u Republici Srpskoj još nema ni traga ni glasa zahtjevima za "dekaradžićizaciju" ove tvorevine koja je od samozvane postala međunarodno zvana entitetska brana revitalizacije ove — od toga i zbog toga — gušeće države.

Nakon što su djelitelji Bosne Milošević i Tuđman mogli sve, kretanje statusa quo dovelo je do toga da Koštunica i Mesić ne mogu za ujedinjenje Bosne učiniti ništa. Bi li oni u Karađorđevu, prije sljedećeg rujanskog summita ove trojke u Beogradu, mogli dogovoriti ukidanje Republike Srpske? Premda su najpopularniji političari u svojim državama, u operativnom smislu oni, izgleda, nisu u mogućnosti donositi odlučujuće poteze za unapređenje regionalne i unutarbosanske situacije. Naravno osim retorički, ali i to je napredak u odnosu na rječnik bivših diktatora sklonih ne samo verbalnom "cezaroludizmu".

U svakom slučaju vrijedi 5. točka zajedničke izjave državnika "bermudskog trokuta" (Hrvatska-SRJ-BiH) o ukidanju viza. Međutim, izjava je upućena njihovim vladama za koje je još veliki luksuz razmišljati poput slovenskog ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela koji je nedavno predložio "beneluksizaciju" Slovenije i Hrvatske. Dok se Hrvati noću bude od straha čim se uhvate da sanjaju riječ "Balkan", Slovenci osnivaju Balkanski institut u Ljubljani želeći se međunarodnoj zajednici nametnuti kao eksperti za replasiranje koncepata i sredstava namijenjenih za njegovo stabiliziranje. Ne bi li o uređenju odnosa između Hrvatske, SRJ i BiH, ove tri države trebale znati i poduzimati više nego itko drugi iz bližeg ili daljeg susjedstva? Postavlja se pitanje o vizionarskoj i decizionističkoj kompetenciji izabranih lidera.

Hrvatska i SRJ su pred okončanjem Sporazuma o slobodnoj trgovini. Možda predsjednici ovih dviju, a poslije i triju, država znaju da taj sporazum, kao i Pakt o stabilnosti, pretpostavlja i slobodu kretanja pojedinaca, ali teško je vjerovati da to znaju i u svim vladama, jer onda one ne bi toliko mistificirale s viznim režimima. U Sarajevu su na koncu ocijenili da su građani i nakon ovog najnovijeg epohalnog susreta ostali kratkih rukava. Ali, nije li i to već nešto s obzirom na ove (predizborne) ljetne vrućine?