HDZ kao europska građanska desnica? Može, ali tek nakon što svoj glas daruje Ustavnom zakonu koji će Srbima, Bošnjacima, Talijanima i inima omogućiti uspostavu manjinske samouprave i dvostrukog prava glasa. Branimir Glavaš kao HDZ-ov liberal? Teško, iako bi ruka u zraku za beneficije manjini koju je početkom devedesetih svim silama nastojao očistiti iz svoje slavonske gubernije mogla ponešto retuširati mračni imidž ovoga deklariranog stranačkog jastreba.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, u trenutku kada vladajuća parlamentarna većina već u niskom startu iščekuje početak utrke za dvotrećinsku glasačku mašineriju koja je potrebna da zažive dobre namjere sa saborskog papira, idealna je prilika za ovakve testove. Ne samo zato što se radi o dokumentu koji po nekim svojim paragrafima spada u najinventivnije takve uratke u europskim razmjerima nego i zbog činjenice što on zornije od bilo čega može pokazati razmjere HDZ-ove metamorfoze u koju se svi verbalno kunu, a nitko je u praksi još ne pokazuje.

Krupna pržina za sitno stranačko rešeto, složit će se oni koji pažljivije prate političko bilo u najjačoj oporbenoj stranci. Dvostruko pravo glasa tvrd je orah i za mnoge druge stranke, a kamoli ne za HDZ, ionako iznimno osjetljiv na sve što bi moglo pomutiti Tuđmanovu viziju o nacionalnoj superiornosti Hrvata nad ostalim povijesnim "dotepencima". Pozitivnu diskriminaciju teška srca vlastitim manjinama poklanjaju i mnoge razvijenije svjetske demokracije, pa doista treba "stisnuti" nacionalni patos i ovakvom prijedlogu dati svoj glas.

No, upravo je stoga ovo jedinstvena prilika za HDZ. U praskozorje novih izbora mogli bi pokazati da je vuk, koji se 3. siječnja na biralištima diljem Hrvatske proveo kao bos po trnju, promijenio i dlaku i ćud (ili bar jedan njezin dio), a ni "račun" ne bi bio prevelik jer su, recimo to tako, povijest i njezina vehementna vjetrometina broj Srba u Hrvatskoj ionako svele ispod pet posto, pa ni samouprava ni dvostruko pravo glasa ne mogu drastičnije promijeniti postojeće odnose na domaćoj političkoj sceni. Bez njihovih četrdesetak glasova parlamentarni alkemičari vladajuće većine, koliko god umješni bili, neće moći udahnuti život ovome prijedlogu, pa bi HDZ svojom konstruktivnom podrškom mogao pobrati i dodatne političke poene. To više što sam prijedlog sadrži i jedan osigurač: dvostruko pravo glasa ima i svoju alternaciju u modelu po kojemu se, kao na posljednjim izborima, pripadnici nacionalne manjine moraju odlučiti hoće li glasovati za nacionalne ili manjinske liste. Upravo u ovome bi se međuprostoru mogao postići povijesni kompromis između vlasti i oporbe.

Takav bi rasplet ujedno označio i izvlačenje HDZ-a iz čahure nacionalne isključivosti u kojoj je stranka tavorila posljednjih desetak godina, kao i njegovo hrabrije kročenje uz dlaku nacionalnom šovinizmu zagriženijeg dijela svojih simpatizara, a čijemu su nastanku, ruku na srce, i sami uvelike kumovali. Biračko tijelo treba prosvjećivati, a ne biti njegovim taocem. Kad Sanader to prihvati, njegovi i stranački izgledi bit će bolji nego ikada prije.