Haag sve više zadire u politički kontekst koji je iznjedrio zločinačku politiku i masovne zločine, a Miloševićev proces istražitelje navodi na početak, na mjesto i vrijeme gdje su počeli zločini. To je ono što, tvrde odlični poznavatelji »idejnih (s)kretanja«, najviše uznemirava srpsku nacionalističku elitu. Ona je svjesna da se izvjesna Miloševićeva taktička prednost s početka suđenja istopila, da se počinje saznavati ono o čemu se šutjelo, te da ima sve više dokaza o »zajedničkom zločinačkom pothvatu«

Jedan je albanski književnik i disident ovih dana prepričavao svoj neposredni doživljaj suđenja Slobodanu Miloševiću. Imao je, kaže, mogućnost sjesti iza staklenog zida, samo nekoliko metara od bivšeg jugoslavenskog predsjednika, i vidio je zapravo dva čovjeka: jednog oronulog, iscrpljenog i namrgođenog starca koji pogledava znatiželjnu publiku, te, od trenutka kad je ušao sudac i započelo ispitivanje svjedoka, lice agresivnog, licemjernog i bezdušnog osumnjičenika za ratne zločine. Tako nekako, podvojeno i šizoidno, zasad teče suđenje osobi kojoj je Zapad tijekom prošlog desetljeća ratova dao nadimak »balkanskoga krvnika«, ali i tepao kao »faktoru mira i stabilnosti«. Šezdesetogodišnji Milošević, kao što se zna, ne priznaje Haaški sud, jer ga drži nelegalnom institucijom, ne osjeća se krivim ni po kojoj točki optužnice, a brani se i dalje sam. Trojica dodijeljenih prijatelja suda gotovo su neprimjetni, a dvojica beogradskih odvjetnika služe za medijsku potporu kod kuće. Sve ostalo - prikupljanje materijala, dokumenata i dokaza uz čiju pomoć Milošević unakrsno ispituje svjedoke - obavljaju njemu vjerni članovi partije koja se u međuvremenu rascijepila baš na pitanju njegovanja njegova lika i djela.

U procesu protiv Miloševića polako se privodi kraju saslušavanje svjedoka i iznošenje dokaza za kosovsku optužnicu. Očekuje se da prije ljetne stanke još Zoran Lilić, Miloševićev prethodnik na mjestu predsjednika SRJ i stoga jedan od najzanimljivijih svjedoka, sjedne na klupu. Lilić čeka i da mu beogradske vlasti s leđa skinu obvezu čuvanja državne tajne, a još nije jasno za koju će se opciju odlučiti: ili će strašno inkriminirati bivšeg šefa i priznati da se nije miješao u svoj posao, ili će optužiti sam sebe. U svakom slučaju, Lilić će zasjeniti svjedoke poput prištinskog publicista Vetona Surroija ili nekadašnjega kosovskog čelnika Mahmuta Bakalija, odnosno civilnih žrtava koje su svjedočile o zločinima srpskih vojno-policijskih i paravojnih snaga, a Milošević ih je pritom maltretirao i ponižavao ciničnim potpitanjima »u koliko je sati izvršen taj napad« ili »kolika je udaljenost između dva prozora s kojih se pucalo«. Otkad je suđenje započelo, Milošević je dva puta prebolio gripu, a posljednjih dana je suđenje prekinuto zbog njegova visokog tlaka. I glavna je tužiteljica bila cinična kad je rekla kako se nada da se optuženik neće opet razboljeti: »Svaki put kad dođu dati iskaz svjedoci "dobri" za optužbu, izgleda da njegovo zdravlje trpi od nečega... Svi smo već pomalo umorni od gledanja njegovih scena i slušanja kako ukazuje na krivnju NATO-a i na odgovornost Albanaca«, priznala je Carla del Ponte.

Stanka u Haaškomu sudu trajat će od 26. srpnja do 26. kolovoza, a sredinom rujna trebao bi početi proces za zločine počinjene u Hrvatskoj. Tužiteljstvo je objavilo detaljni plan izvođenja dokaza za Vukovar, Dubrovnik i druga mjesta, a koristit će se novinski tekstovi, knjige, pa i transkripti koje su, prilikom prisluškivanja Miloševića, napravile hrvatske tajne službe. Unatoč formalno prihvaćenoj suradnji s ICTY-jem, SRJ i dalje na sve moguće načine opstruira pomoć, pa se donedavni nacionalni idol nema na što žaliti. Najnoviji primjer je šesto uzastopno odbijanje Beograda da haaškom tužiteljstvu da na uvid žalbu (uz popratnu dokumentaciju) koju je Slobodan Milošević osobno napisao nakon odvođenja u pritvor 31. ožujka 2001. godine. Riječ je o ključnim navodima, jer potvrđuju njegovu umiješanost u ratne sukobe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U žalbi Milošević, prema ocjeni tužiteljstva, dobrovoljno priznaje da je sudjelovao u financiranju i podršci vojsci i paravojskama u Hrvatskoj i BiH, za što ga tereti i haaška optužnica. Beogradski vlastodršci rekli su da će uvid u dokumente biti moguć tek nakon što pred Međunarodnim sudom pravde budu okončani sporovi koji se vode između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine odnosno Hrvatske!Bez obzira na Miloševićevo bahato držanje pred sudom, odnosno posljedice koje ono izaziva u srbijanskoj javnosti, Haag je zapravo mjesto na kojemu će se (ili se neće) potvrditi beogradska spremnost na suočavanje s istinom, iskrenost, pa i reforme u cjelini. Naime, Haag sve više zadire u politički kontekst koji je iznjedrio zločinačku politiku i masovne zločine, a Miloševićev proces istražitelje navodi na početak, na mjesto i vrijeme gdje su počeli zločini. To je ono što, tvrde odlični poznavatelji »idejnih (s)kretanja«, najviše uznemirava srpsku nacionalističku elitu. Ona je svjesna da se izvjesna Miloševićeva taktička prednost s početka suđenja istopila, da se počinje saznavati ono o čemu se šutjelo, te da ima sve više dokaza o »zajedničkom zločinačkom pothvatu«: bankovna izvješća o ilegalno iznesenom novcu i umjetninama, osobno Miloševićevo zapovijedanje tajnim službama, svjedoci insideri, na svjedočenje spremni razvlašteni i osiromašeni ostaci paravojski. Srbija može stati iza Miloševića, o čemu on mašta, a može ga uzeti i kao šansu za okretanje povijesne stranice.