Nakon smrti predsjednika Tuđmana, u njegovu kabinetu je, navodno, odlučeno da se novac s računa Reda hrvatskih vitezova u Zagrebačkoj banci daruje redu karmelićanki, što nije htio potpisati tadašnji šef kabineta Goran Radin / Na pitanje otkud sigurnost da je riječ o nezakonitu poslu, u Državnom odvjetništvu odgovaraju: »Ako su zamolnice i okružnice pisane na službenim memorandumima državnih tijela, ako se spominjao interes za obranom i obnovom Hrvatske, onda je sudbina toga novca bila državna blagajna«

ZAGREB, 18. srpnja – Istražna su tijela, prikupljajući podatke o neovlaštenom raspolaganju državnim novcem u Zakladi hrvatskog državnog zavjeta, naišla na još jedan račun s kojeg je novac nestao u nezakonitu smjeru. Naime, došlo se do podataka o računu u Zagrebačkoj banci na koji se slijevao novac iz dijaspore namijenjen Hrvatskoj i njenoj obrani, odnosno obnovi. Račun je glasio na Red hrvatskih vitezova, koji je pokrenuo Franjo Tuđman u ime nepostojeće tradicije takvog, inače monarhijskog odlikovanja zaslužnih.

Kao i inače, do otkrića se došlo slučajno. Istražitelji su pronašli nekoliko dopisa sa zaglavljem »Republika Hrvatska, Ured predsjednika Republike«, te pečatom i potpisom dr. Tuđmana. Dopisi su upućivani Hrvatima u inozemstvu, a Hrvati iz inozemstva su »titulu« hrvatskog viteza plaćali novčanim donacijama. Na računu je, u trenutku smrti predsjednika Tuđmana, bilo dva milijuna američkih dolara.

Daljnjom je istragom utvrđeno da je račun Reda hrvatskih vitezova ispražnjen nekoliko dana nakon smrti predsjednika Tuđmana. Na nalogu o transferu novca s viteškog računa na račun karmelićanki u Hrvatskoj su potpisi Ive Sanadera i Hrvoja Šarinića. Potom je otkriveno da je odluka o donaciji državnoga novca karmelićankama donesena u kabinetu pokojnoga predsjednika. Dogovoru Sanadera i Šarinića prisustvovao je i šef Predsjednikova kabineta Goran Radin, koji je odbio potpisati odluku. Prva su dvojica, parafima, Zagrebačkoj banci bila dovoljno legitimna da se transfer novca i ostvari.

Istražiteljski je nalaz pokazao da su tri milijuna maraka kojima se neovlašteno raspolagalo u ime države kojoj su bile namijenjene, te dva milijuna dolara s viteškog računa, samo način na koji je novac iz dijaspore stizao u Hrvatsku, a u Hrvatskoj je raspoređivan sasvim privatnim odlukama. Tragom tog obrasca krenula je istraga Uskoka kojemu je slučaj povjeren. Već se na prvom koraku vidjelo da su razlozi čuvanja tajne računa Zaklade sasvim praktične naravi. Čim je taj slučaj otkriven, bila je jasna metoda kojom se tadašnja vlast služila, mehanizmi čuvanja tajne o inozemnim računima i način animacije inozemnih donatora.

U Državnom odvjetništvu ne demantiraju informacije o računu Hrvatskih vitezova, ali se o detaljima šuti u interesu istrage. Istim su velom istražnih interesa prekriveni i podaci o uznapredovaloj potrazi za stvarnim nezakonitostima uočenim u slučaju Zaklade hrvatskog državnog zavjeta. Ivić Pašalić, šef toga fonda, javnim je izjavama stvorio samo privid nevinosti. Koliko Vjesnik uspijeva doznati, zatečenih tri milijuna maraka nije i konačan iznos novca koji je prošao tim računom. Gdje su »viškovi« završili? Tužiteljstvo tvrdi da istraga vrlo dobro napreduje, da su otkrića o Zakladi i Redu hrvatskih vitezova pomogla u tumačenju još nekih dokumenata i bankovnih izvoda, koji bi trebali pokazati prave dimenzije nelegalnosti i zloporabe državnog novca.

Na pitanje otkud sigurnost da je riječ o nezakonitu poslu, u Državnom odvjetništvu odgovaraju: »Ako su zamolnice i okružnice, upućivane ljudima iz dijaspore, bile pisane na službenim memorandumima državnih tijela, ako je sadržaj spominjao interes za obranom i obnovom Hrvatske, onda je sudbina toga novca bila državna blagajna. Neovisno o tome koja vlast upravlja zemljom. Dakle, priroda svrhe prikupljanja određuje i korištenje prikupljenog novca. Nikakvo privatno raspolaganje ne može biti zakonito«.