Iako je Hrvatska među najmanjim državama, njezina Vlada ima rekordnih 19 ministarstava, više nego najveće zemlje Europe, pa je logično da je mandatar za sastav vlade Ivica Račan razmišljao o njihovu kresanju. Njemačka ima dvadesetak puta više stanovnika, ali nema više od 14 ministarstava, koliko i Italija, dok ih Španjolska, primjerice, ima 15. Finska, koja je po stanovništvu malo veća od Hrvatske, ima 13 ministarstava, a Švedska sasvim dobro funkcionira sa samo njih 10.

Kad je Hrvoje Šarinić kao mandatar za sastav vlade koncem ljeta 1992. pomislio na ukidanje Ministarstva turizma, na njega se obrušila takva lavina kritika da se odmah povukao. Kritičari su tvrdili kako je nezamislivo da Hrvatska, kao zemlja koja želi postati turističkom silom, nema istoimeno ministarstvo. No, pritom su prikrili činjenicu da Španjolska, koja je svjetska turistička velesila, uopće nema ministarstva turizma, nego se taj sektor nalazi u sklopu Ministarstva gospodarstva – kako je to nedavno predloženo i u »Projektu 107«, naručenom u užem Račanovom kabinetu.

Španjolska nema ni posebnog ministarstva brodogradnje, niti pomorstva, iako je po tradiciji pomorska velesila, dok neki pripadnici pomorskog ili brodograditeljskog lobija u Hrvatskoj uporno tvrde kako te djelatnosti kod nas zaostaju upravo zato što nisu izdvojene u zasebna ministarstva. Ima čak i prijedloga za osnutak ministarstva za ribarstvo, a oni koji se za to zauzimaju naivno vjeruju da se upravo tako može unaprijediti taj sektor.

Za razvoj neke djelatnosti, međutim, važno je da postoji funkcija u državnoj upravi koja se njome sustavno i organizirano bavi, a nebitno je hoće li ona biti u samostalnom ministarstvu, ili će biti ugrađena u okvir drugoga. Štoviše, ako ministarstava ima previše (ili ako su neke djelatnosti unutar vlade postavljene na više mjesta), tek onda nastupaju nevolje, jer ona počinju raditi neusklađeno, preklapaju se, petljaju se u tuđi posao, pa se s vremenom više ne zna tko pije, a tko plaća.

Dobar primjer za to jesu Ministarstvo pomorstva, prometa i veza, koje su donedavno vodili Alojz Tušek i Mario Kovač te Ministarstvo javnih radova, graditeljstva i obnove, pod vodstvom Radimira Čačića. Javnost je stekla dojam da se Čačić, kad su u pitanju autoceste, stalno petlja u Tušekov i Kovačev posao. On se doista zna pačati u tuđe poslove, ali u ovom je slučaju problem što se funkcije tih dvaju ministarstava, pogotovo oko izdavanja različitih dozvola, često preklapaju i usko su povezane. Stoga nije nelogično objedinjavanje tih sektora u jedan – ministarstvo infrastrukture.

Pitanje je, također, što Hrvatskoj treba posebno ministarstvo za branitelje, kad takvo nigdje ne postoji. Istina, naša država mora zaliječiti posljedice rata, pa je s pravom dobila ministarstva za obnovu i branitelje, koje su godinama vodili Jure Radić i Juraj Njavro . Ti su sektori još 1999. godine gutali oko osam milijardi kuna, ili više od 15 posto proračuna. No, prirodno je očekivati da će do formalnog kraja mandata ove Vlade posljedice rata u Hrvatskoj biti zaliječene, barem u materijalnom smislu. Obnova kuća mora biti završena, a status i primanja branitelja uglavnom su uređeni, pa je prirodno očekivati da posebnih ministarstava za te namjene nakon idućih izbora više ne bude.

Neki branitelji, koji to ne žele prihvatiti, trebali bi imati na umu da oni nisu nikakva posebna kasta u hrvatskoj državi – iako za nju imaju neizmjerne zasluge – te da spadaju u sektor socijalnih davanja, kao i ostali koji ne mogu živjeti od svoga rada. Njihovo mjesto može biti u sklopu Ministarstva rada i socijalne skrbi, iz kojeg, s druge strane, treba izdvojiti područje rada i zapošljavanja. Nema nikakvog smisla da rad ostane u ministarstvu Davorka Vidovića , jer se oni koji imaju posao, ne smiju tretirati kao socijala, ili još gore – kao socijalni slučajevi.

Područje rada i zapošljavanja trebat će uskoro pripojiti Ministarstvu gospodarstva, kamo i spada. S tim u vezi, zanimljiv je slučaj Njemačke, gdje se demokršćani Edmunda Stoibera nadaju da će u rujnu preuzeti vlast od socijaldemokrata Gerharda Schroedera . Demokršćanski kandidat za ministra gospodarstva Lothar Spaeth nije htio ni razmišljati o prihvaćanju takve dužnosti dok god mu Stoiber nije ispunio uvjet po kojem će se politika rada i zapošljavanja prebaciti u sektor gospodarstva, koje treba postati ključno ministarstvo buduće njemačke vlade. Spaeth je proljetos taj svoj zahtjev objasnio vrlo jednostavno: »Politika rada ne spada u klasičnu socijalnu politiku. Mi želimo kreirati radna mjesta, a ne distribuirati ih.«

Već i spomenuti primjeri pokazuju da je reforma hrvatske Vlade goruće pitanje i da se ona neće moći izbjeći na početku sljedećeg mandata, s obzirom na to da aktualni koalicijski partneri sada nemaju snage provesti je.