Još nas samo tjedan dana dijeli od »velikog finala« kada će Ivica Račan na izvarednoj sjednici Hrvatskog sabora tražiti podršku za novu vladu. Velom tajne, međutim, i dalje drži pokrivenim imena budućih ministara i konačni oblik Vlade. Tek lakonski odgovara da razgovara sa širokim krugom ljudi i izvan vlade, sugerirajući javnosti ozbiljnost pristupa poslu s kojim je suočen.

No, ne treba se zavaravati. Iako naoko miran, pa čak i mističan, Račan je svjestan uloga u igri u kojoj on »dijeli karte«. Treba dokazati da je sposoban držati situaciju pod kontrolom i stvoriti ministarski tim koji će biti u stanju dočekati redovne izbore. Drugo, mora odgovoriti izazovu Dražena Budiše i HSLS-a koji odbijaju preuzeti krivicu za kočenje reformi u društvu i dokazati da će nova vlada, jednako kao i nova vladajuća koalicija, biti djelotvornija i homogenija nego ona u kojoj su sudjelovali i socijalni liberali. I treće, valja mu demonstrirati zaokret ka odlučnosti u vođenju Vlade već sada prilikom njenog sastavljanja prožetog mnogim zahtjevima za »političkim trgovanjem«.

Ako prema najavama i neće biti sklapanja novog koalicijskog ugovora, za nadati se da Račan neću pasti u zamku »kadrologije«, smatrajući da će posao biti obavljen ako se samo kadrovski posloži nova ministarska križaljka. Zlatko Kramarić i LS sigurno su u pravu kada inzistiraju na definiranju programa vlade, prioritetima i promjeni stila rada. Ili, riječima Helene Štimac Radin, valja jasno definirati smisao vladajuće koalicije i politiku vlade lijevog centra (naravno, ako se HSS složi s ovom formulacijom).

Naglasak je u ovom trenutku doista na timskom radu i to radu koji će imati glavu i repu. Bude li u finišu priprema za nastup pred parlamentom sljedećeg petka i subote to ideja vodilja Ivice Račana, bit će mu lakše odbiti raznorazne samokandidature za ministarska mjesta i pritiske da namiri sve stranke i lobije samo da bi kratkotrajno zavladao mir i bila osigurana više nego potrebna parlamentarna većina. A timski rad, između ostaloga, podrazumijeva, barem privremeno do sljedeće predizborne kampanje, i dokidanje podjele na velike i male stranke, na »umjetnike«, »vodonoše« i »statiste« i uvođenje principa funkcionalnosti u kojem se točno zna da je jedino doprinosom svih moguć zajednički uspjeh.

Sve drugo bilo bi gubljenje vremena i odlaganje izbora iz čisto stranačkih kalkulacija. Pred državom je, naime, cijeli niz zahvata koje treba, s dužnom ozbiljnošću, pokrenuti ili ovaj saziv parlamenta ili ga prepustiti novom. Mjere u gospodarsko-socijalnoj oblasti već su notorna stvar, ostali su »dugovi« međunarodnoj zajednici poput novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, poletnije bi trebalo pristupiti reformi pravosuđa, a odnosi sa susjedima tapkaju na mjestu bez prave inicijative s hrvatske strane. Tako je, primjerice Ministarstvo vanjskih poslova promptno reagiralo na »provokaciju« jugoslavenskog šefa diplomacije Gorana Svilanovića o etničkom čišćenju kao razlogu smanjenja broja Srba između dvaju popisa stanovništva u Hrvatskoj, a da se nitko nije zapitao da li se i kako takva izjava mogla osujetiti.