Na slobodi se trenutačno nalaze i Vladimir Strugar te Miodrag Jokić, dvojica najodgovornijih za srpsko-crnogorsku agresiju na dubrovačko područje. Svoju obranu u Beogradu priprema i Biljana Plavšić, bivša najbliža suradnica Radovana Karadžića. Isto pravo dobila su i trojica bošnjačkih visokih vojnih dužnosnika (između ostalih i Sefer Halilović), osumnjičenih za zločine nad bosanskohercegovačkim Hrvatima. Neće biti iznenađenje i ako zbog zdravstvenih razloga iz haaškog pritvora uskoro izađe i Mile Mrkšić, osumnjičenik i za zločine počinjene nad vukovarskim ranjenicima.

Da nešto nije u redu s haaškim kriterijima, pokazuje i slučaj hrvatskoga generala Rahima Ademija koji je nakon dugog natezanja ipak pušten da do početka suđenja bude na slobodi, dok zapovjednici srpskih konc-logora i drugi visoki - ne samo srpski nego i bošnjački - dužnosnici idu na slobodu kao na tekućoj vrpci. Kao da su zločini u Grabovici, Doljanima, Uzdolu, Križančevu selu..., a pogotovo u Vukovaru ili u logorima bosanskih Srba, puno manje strašni od onog u Ahmićima, iako su po okolnostima teži a po žrtvama brojniji.

Nažalost, neke poteze Haaškog suda teško je shvatiti drukčije doli kao postupke čiji je prikriveni cilj revizija činjenica u vezi s ratom, zločinima i žrtvama. Zbog toga se iz Haaga u svijet - umjesto jasne poruke da se početkom devedesetih dogodila velikosrpska agresija na Hrvatsku i BiH, kako je to vidljivo i iz dokumenata Vijeća sigurnosti UN-a, ali nažalost i iz brojnih masovnih grobnica - šalje iskrivljena slika. Tako se i moglo dogoditi da, između ostalog, potpuno nedužni Kupreškići budu u pritvoru tri godine bez prava na slobodu prije suđenja dok se zapovjednik Omarske šalje na ljetovanje.