Prijedlog novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina ipak je korak naprijed u odnosu na postojeći. Odredbe o manjinskoj samoupravi te omogućavanje biranja predstavnika manjina u tijela jedinica lokalne samouprave iako broje manje od 1,5 posto stanovništva ako u statutima općina, gradova i županija postoji takva mogućnost, hrvatsko društvo i državu predstavljaju demokratski fleksibilnom i naprednom.

No, Vlada je jučer propustila priliku za još jedan iskorak. Prosljeđujući prijedlog Ustavnog zakona u saborsku proceduru odustala je od jednog pristupa načinu izbora predstavnika manjina u Zastupnički dom Sabora. Točnije, zeleno svjetlo je dala prijedlogu da se predstavnici manjina biraju na postojeći način, primjenjen na izborima od 1992. godine na ovamo, a koji predviđa da pripadnici manjina sami odlučuju da li će glasati za stranačke državne liste ili za svoje predstavnike u posebnim izbornim jedinicama. Drugi prijedlog, koji je dobio crveno svjetlo, osnovan na takozvanoj pozitivnoj diskriminaciji, nudio je predstavnicima manjina mogućnost da istovremeno biraju kandidate sa stranačkih državnih lista i svoje predstavnike u posebnim izbornim jedinicama.

Koalicijska većina očito u težnji da Ustavni zakon dobije potrebnu dvotrećinsku većinu (101 glas) odlučila »popustiti« HDZ-u koji nije htio ni čuti za pozitivnu diskriminaciju. Mato Arlović i Vladimir Šeks razgovarali su o ovom Ustavnom zakonu krajem prošlog tjedna i stav Vlade nesumnjivo je produkt tih pregovora. Međutim, kada se već u Vladi prije desetak dana razgovaralo s predstavnicima manjina, koji su se potiho nadali da će im princip pozitivne diskriminacije na kojem su inzistirali biti uslišen, i kada se već pristalo u prijedlog uvrstiti dva moguća rješenja, šteta što Vlada nije na tome istrajala do kraja i konačno rješenje prepustila zastupnicima.

Između ostalog, u saborskoj bi se raspravi mogli čuti argumenti u prilog »pozitivnoj diskriminaciji« (čut će se vjerojatno i ovako ali sada za uvrštenje u Zakon treba podnijeti amandman koji će puno teže proći) koji bi ne samo ponekog »kolebljivog« zastupnika mogli nagnati da promijeni stav. A svi argumenti mogu se svesti na jedan: i posljednji popis stanovništva potvrdio je da je broj pripadnika manjina u Hrvatskoj sve manji (u deset godina pao je za 8,5 posto i iznosi svega 7,47 posto stanovništva) i minimalno što se može institucijski učiniti za razvoj pluralnog hrvatskog društva je dati priliku manjinama da se ne osjećaju marginaliziranima i zapostavljenima, pa i putem pozitivne diskriminacije.