Kad premijer Račan sastavi novu vladu, hrvatska vanjska politika ima prigodu postati sve ono što u posljednje dvije i pol godine nije bila: sustavna, snalažljiva, koordinirana, uvjerljiva i vjerodostojna. Ima prigodu pokazati da napokon zna što želi i, što je najvažnije, kako do toga doći. Među ostalim, da bi diplomacija znala što joj je činiti.

No bez uspješne unutarnje politike neće joj ići. Neće uspjeti uvjeriti Europsku uniju da je sredila stanje u pravosuđu, da je spremna ispuniti obveze glede povratka izbjeglica i njihove imovine ili pak uvjeriti NATO da je reformirala sustav obrane.

Bivša ga je vlast uporno izbjegavala, a takvu je praksu preuzela i nova, koalicijska. Rokovi za prihvaćanje tog zakona uporno su probijani, a samo prije nekoliko tjedana jedan me je visoki SDP-ov dužnosnik uvjeravao da je nemoguće u Saboru izglasati taj zakon jer za njega nema potrebne dvotrećinske većine. »A uostalom«, dodao je, »međunarodni su čimbenici nepravedni, jer od nas traže da u zakon uvrstimo odredbe koje se ne traže ni od koga osim od nas«. Zvuči poznato, ali iz onih vremena kad je državna politika izbjegavala prihvaćanje zakona da bi u Hrvatskoj ostalo što manje Srba.

No, začudno, unatoč svim velikim problemima, odjednom se do zakona došlo. U rekordnom roku, za samo nekoliko tjedana na brzinu se izgladio, koordinirao i nadopunio prijedlog ustavnog zakona o pravima manjina. Vlada, još u ostavci, odjednom je smogla snage, u poplavi ostalih problema, svoj prijedlog ustavnog zakona uputiti u Sabor.

No, zašto taj zakon ima i »dodanu vrijednost«?

Priča o Ustavnom zakonu o pravima manjina, naravno, još nije završena. Još, naime, nije sigurno kako će zakon proći u saborskim klupama. Zbog poslovične opreznosti Račana i njegovih ministara (kalkulantstva), prihvaćanje zakona odgađano je unedogled. Da bi zakon u Saboru dobio potreban 101 glas, trebat će mu i glasovi HDZ-a. Prema neizravnoj najavi Vladimira Šeksa, predsjednika Kluba zastupnika HDZ-a, dobit će ih.

Ustavni zakon o nacionalnim manjinama trebao bi mnogo značiti i Sanaderu. Posljednjih se mjeseci silno trudio na nekoliko stranih adresa objasniti da upravo on vodi HDZ u smjeru stranke europskog desnog centra. Strani predstavnici još mu ne vjeruju, podsjećajući ga da je upravo njegova stranka glasala protiv sporazuma Hrvatske s Europskom unijom. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina prva je ozbiljna prigoda i Sanaderu da dokaže europsku orijentaciju svoje stranke.

Hrvatska je vanjska politika ovih dana ponešto mogla naučiti iz loših primjera vlastite regije. Prvo je jugoslavenski ministar vanjskih poslova Svilanović neugodno iznenadio, kazavši da je »broj Srba u Hrvatskoj rezultat etničkog čišćenja«, iako je prije mjesec dana na istu temu rekao da je riječ »o rezultatima Miloševićeve politike«. Sasvim je svejedno zašto je Svilanović promijenio stajalište. Zvučalo je vrlo loše i nediplomatski.

EU zapravo uvijek govori jedno te isto. Samo što to političari u regiji, iz nekog čudnog razloga, uvijek drukčije čitaju. Sarajevo i Beograd ovog su si tjedna mogli pružiti ruke u - gluposti.