Nije prošlo ni tridesetak dana, a Vrhovni sud će drugi put morati odlučivati o nečemu što se tiče splitskoga suca Slavka Lozine i predmeta koji vodi: optužnice za ratni zločin počinjen 1992. u ratnoj luci Lora. Prvi put je to bilo zbog zahtjeva tužiteljstva za promjenom mjesta suđenja kako bi se izbjeglo da Slavko Lozina nastavi voditi cijeli slučaj. Vrhovni sud stao je na stranu suca Lozine, a zahtjev tužitelja odbacio kao nedovoljno argumentiran.

Kad se sudac Lozina vratio s »odmora« - koji mu je omogućio Vrhovni sud - doznao je radosnu vijest. Ostao je predsjednik Sudskog vijeća, a tužiteljstvo je izgubilo golem dio autoriteta u predmetu koji vodi. Trebalo je nešto više od mjesec dana da Lozina »dovrši posao« koji je započeo prvi dan glavne rasprave, pretvarajući sudnicu u cirkus, u stadion, u sve drugo samo ne u mjesto na kojem se odlučuje o kaznenoj odgovornosti sedmorice optuženih za teška kaznena djela.

U Haagu, međutim, postoje papiri koji će dogovorom haaškog i hrvatskog tužiteljstva stići na adresu splitskog suda i čitavu stvar pokazati u sasvim drukčijem svjetlu. Više, naime, neće biti riječ o »slabim svjedocima«, kakve je Lozina dosad izvodio pred sebe. Možda će se Vrhovni sud prisjetiti da je mimo dogovora o zaštiti svjedoka sve dosadašnje pozivao običnom poštom. A onda su svjedoci nezaštićeni.

Stane li pak Vrhovni sud na stranu tužiteljstva i ukine rješenje o puštanju iz pritvora, eto posla za policiju: tko će onda spomenutu sedmoricu optuženika poloviti.

Pritvor sedmorici trebao je isteći 27. srpnja. Zašto je sudac Lozina, šest dana prije roka, na vlastitu inicijativu donio odluku o ukidanju pritvora i trenutnom puštanju na slobodu? / U obrazloženju odluke Lozina se poziva na navodne promjene u Zakonu o kaznenom postupku i na tijek glavne rasprave u kojoj - tvrdi - ni jedan od 31 saslušanog svjedoka nije teretio ni jednog od sedmorice optuženika / Međutim, priča sa svjedocima nije baš tako jednostavna

Lozina je pozvao tužiteljsku i odvjetničku stranu da se izjasne o produžetku pritvora sedmorici optuženika. Na takav upit, zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Splitu Michele Squiccimarro odgovorio je, pomalo iznenađen, da pritvor treba nastaviti. Branitelji optuženika, odvjetnici Mikulić, Tonković, Košta, Ljubičić, Luetić, Čeh i Laura, predložili su, jasno, ukidanje pritvora. Sudsko se vijeće povuklo da bi se vrlo brzo vratilo s već napisanim rješenjem: Tonči Vrkić, Miljenko Bajić, Josip Bikić, Davor Banić, Emilio Bungur, Anto Gudić i Anđelko Botić puštaju se iz pritvora.

Ni jedan optuženik ili branitelj nakon takve odluke izvanraspravnog sudskog vijeća nije skočio u zrak od sreće. Galama, uobičajena u sudnici Slavka Lozine, ovaj put se nije čula. Je li obrana znala da će sudac Lozina donijeti takvu odluku i za nju pripremila svoje branjenike?

Pritvor sedmorici trebao je isteći 27. srpnja ove godine. Zašto je sudac Lozina, šest dana prije roka, na vlastitu inicijativu donio odluku o ukidanju pritvora i trenutnom puštanju na slobodu? U obrazloženju svoje odluke Lozina se poziva na navodne promjene u Zakonu o kaznenom postupku koje mu to omogućavaju. Čak i student koji padne na ispitu iz tog predmeta dobro zna da razlika između opravdanosti pritvora i nužnosti pritvora, ni pravnički ni semantički, ne postoji. Ali, u obrazloženju je to ključna točka.

Sudac Lozina pozvao se i na tijek glavne rasprave. Spomenuo je da ni jedan od 31 saslušanog svjedoka ni na koji način nije teretio ni jednog od sedmorice optuženika. Međutim, priča sa svjedocima nije baš tako jednostavna. Lozina za sve dane glavne rasprave nije objasnio što sadrži tajanstvena, neotvorena omotnica i nigdje nema spomena o materijalu koji je na adresu Županijskog suda u Splitu stigao iz Ministarstva pravosuđa. U tom su materijalu, naime, popisane osobe i ozljede koje su pretrpjele u Lori.

Kako je za dopis Ministarstva pravosuđa doznao i zastupnik optužbe, pitao je svojedobno suca Lozinu gdje je taj dokument. Materijal iz Zagreba nije se nalazio u spisu nego u ormaru, pa je u predmet uključen naknadno, na inzistiranje županijskog odvjetnika.

Nadalje, od predloženih svjedoka nisu saslušani oni s popisa Ministarstva pravosuđa, ali ni oni iz tajanstvene omotnice u kojoj su, prema nekim tvrdnjama, imena 16 svjedoka čije su izjave na poseban način ovjerene. S obzirom na to da predsjednik Sudskog vijeća odlučuje o redosljedu svjedoka s predloženog popisa, lako je pretpostaviti da je Lozina izabrao samo svjedoke za koje je znao da neće teretiti optuženike. Tako je vjerojatno stvorio »podlogu« za rješenje o oslobađanju iz pritvora. Kad je već o svjedocima riječ, onda je jasno da od 16 svjedoka koji bi u Split trebali 19. rujna doći iz Jugoslavije, s optuženicima na slobodi, vjerojatno ni jedan neće pristupiti sudu.

Nadalje, Lozina ocjenjuje i vrijednost iskaza krunskog svjedoka Marija Barišića. Pa kaže da je sedmoricu optuženih ocijenio kao osobe »koje nisu odgovorne za djela koja im se stavljaju na teret«. Lozina tu formulaciju pretvara u ocjenu da oni nisu krivi. A odgovornost i krivnja su dvije pravno različite stvari. Posebno kad se zna da su pred sudom nastupili Zdravko Galić, zapovjednik, i Tvrtko Pašalić, zamjenik bojne čiji su pripadnici bili sedmorica optuženih. Dokaže li se krivnja sedmorice optuženika, Galić i Pašalić bi prema zapovjednoj odgovornosti mogli odgovarati za zločine počinjene u Lori.