Svijet je zaprepašten, ako taj pridjev još uopće može izraziti gradaciju osupnutosti bliskoistočnim, ovoga puta izraelskim, nasiljem nad Palestincima u Gazi i nevjerojatnim oduševljenjem izraelskog premijera Ariela Sharona koji je ciljano umorstvo Saleha Shehade, vođe vojnog krila Hamasa, nazvao jednim od dosad "najvećih uspjeha" unatoč okrvavljenoj činjenici da je takav "uspjeh" popratila smrt 15 Palestinaca, od toga devetero djece. Takva računica zadovoljstva govori da su moralni kriteriji posve izopćeni iz političkog uma i odlučivanja i da je međunarodni sustav sigurnosti u dubokoj krizi.

Rat protiv terorizma kao alibi za vlastiti terorizam ulazi u zabrinjavajuću fazu. Može li se lovcem F-16 voditi "kirurška" borba protiv terorističkih vođa? I dokle sežu visinske granice samoobrane iz zraka? Tako pametnih bombi koje bi još u toku leta sudile osumnjičenom za terorističke zločine, a na ulazu u stan izvršavale presudu samo nad njim - još nema niti će ih ikada biti. Prema tome, svatko onaj tko poduzima slične akcije svjesno čini ratni zločin. U ovome slučaju nekažnjen, jer se Bush, a time i međunarodna zajednica, u govoru od 24. lipnja nedvosmisleno stavio na Sharonovu stranu zahtijevajući odlazak Jasera Arafata s kormila palestinske politike apostrofirane terorizmom. Time su Sharon i njegovi F-16 dobili krila za ovakve tragične akcije koje neće iskorijeniti nego multiplicirati palestinske odrede smrti i provocirati nove spirale nasilja. Morbidno je, ali istinito da licitiranje žrtvama odgovara i Sharonu i Arafatu. Sve učestaliji napadi na nevine Izraelce učvršćuju Izrael i SAD u antiterorističkoj međuovisnosti, dok sve veći broj besmisleno ubijanih Palestinaca daje veću medijsku potporu njihovoj borbi za vlastitu državu.

Obje strane su toliko beskompromisne da se Palestinci u Gazi i Zapadnoj obali osjećaju kao da žive u izraelskim koncentracijskim logorima. Izraelci u tim enklavama ne vide buduću susjedsku državu nego tek vojne logore za trening bombaša-samoubojica. Teroristički i antiteroristički ratovi produživat će ovakvo stanje do beskraja. Sharon je politički mrtvima proglasio Oslo, Arafata i još bi trebao samo Palestince. Njih se za sada mrtvima proglašava samo filozofski, jer su oni narod koji naprosto ne zna ljubiti istinu. Tako nije govorio Zaratustra nego bivši premijer Ehud Barak, podržavajući Sharonovu strategiju terora protiv palestinskog terora, osobito akciju u Jeninu. Barak je za Arape doslovno kazao da su "proizvod kulture u kojoj laž ne predstavlja nikakav problem".

Ovakva nas generalizacija vraća na dvomilenijske antijudaističke traume Židova i holokaust-argumentaciju nacionalsocijalista, jer se na optuženičku klupu unedogled stavlja čitava jedna kultura i rasa. Neshvatljivi razmjeri ovakvih armagedonskih antagonizama i želja za istrebljenjem drugoga postali su dio političke naravi na objema stranama. Palestincima ne preostaje drugo nego da se u ime slobode bore protiv cionizma i "sigurnosne okupacije" svojih teritorija i da istodobno u ime čovječnosti počnu voljeti Izraelce, a ne zazivati totalni rat protiv Izraela. Ta se zadaća ljudima unutar izbjegličkih žica čini nemogućom. Za uvijek ili za sada? To uvelike ovisi i o Izraelcima koji bi se trebali ponašati poput ateista iz jednog kibuca kojima su Palestinci krali žetvu. Oni za to nisu optužili muslimanskog Boga nego su im izgradili cjevovode da mogu natapati zemlju i proizvoditi žito. Palestincima treba omogućiti dotok životne slobode.