Kada su mi krajem osamdesetih ponudili glavnouredničko mjesto u tada već posrnulom »Startu«, jedan je moj kolega i tadašnji bliski suradnik zavapio:

Važnije je - pokazala se u ovih petnaestak godina ta njegova teza bezbroj puta točnom - doista biti u kadrovskom điru, dakle, htjeti, nego znati i umjeti. Ako upropastiš jedan projekt ili posao, dobit ćeš priliku - ako si u điru - za nove podvige, koji će ti, ma kako god oni završili, priskrbiti stalno, kao da ti ga je ćaća ostavio, mjesto na kadrovskom vrtuljku.

Čim se načulo da će najesen, točnije, s početkom rada novog Račanovog kabineta Aleksandra Kolarić napustiti mjesto glasnogovornice, počele su se raspredati priče o njezinu »nasljedniku«. Između desetak kuloarskih konkurenata za novog Vladinog glasnogovornika, najozbiljiniji je - teško je vjerovat" - Krešimir Macan, koji je po pravdi i vezi nekad moćnih Predsjedničkih dvora, uhljebljen na Prisavlju u vrijeme stolovanja Ivice Vrkića. I po onoj - jednom u điru, uvijek u điru - Macan je postao glasnogovorničkom konstantom, bez pobzira kako, naravno, na Prisavlju posao obavlja(o). Što je logičnije nego za glasnogovornika na HRT-u postaviti u novinarstvo verziranog, komunikativnog i u sve probleme medija i Prisavlja upućenog čovjeka! Iako je na HRT-u tisuću prekobrojnih, iako na HTV-u i na HR-u postoje novinari koji problematiku posla kojim se bave imaju u malom prstu, trebalo je dovesti nekog padobranom bačenog iz vedra neba. Nekog u kog je ondašnja vlast imala povjerenja. Bio je to tada Macan. Krešimir. Bio i ostao. Uprkos tomu što je o HRT-u znao tek koliko i svaki drugi, obrazovaniji gledatelj. Prilagodljiv poput svih ljudi u điru, shvatio je odmah kako je daleko unosnije i profitabilnije manevrirati s moći nego sa znanjem. Ubrzo se oko sebe opasao bedemom uslužnih novinara a one koji su pisali protiv želja njegovih šefova, poglavito Mirka Galića, kažnjavao je - šutnjom. Jedni su novinari dobivali priopćenja a drugi, dan ranije, prave i povjerljive informacije. Od javne je, točnije, državne televizije napravio privatnu informativnu kuhinju u kojoj nikad nema kruha za one koji ne podilaze prisavskim vlastima. Tako je bilo u vrijeme HDZ-a, tako se nastavilo i za koalicijske vlasti. Uostalom, Macan se u vrijeme glavnouredničke predizborne kampanje - naširoko su o tome mediji prenosili stavove članova Vijeća HRT-a - otvoreno svrstao za svog favorita, što je, uostalom, na svojim leđima osjetila i današnja glavna urednica Jasna Ulaga Valić. Umjesto informacija, Macan je često novinarima dijelio lekcije (o poslu s kojim veze nema).

I sada ga - jer je u kadrovskome điru - ozbiljno spominju kao tobožnjeg ozbiljnog kandidata za glasnogovornika Račanovog kabineta. Iz male će prisavske - ako nečiji bezum uistinu uspije - napraviti veliku, svehrvatsku kuhinju u kojoj će revnije od političara hraniti novinare po podobnosti. Hoće li to Račan trpjeti? Neće, naravno. Ali će Macanu - kao kadru u điru - morati dodijeliti neku drugu dobro plaćenu sinekuru. Ipak, ako bolje razmislim, vijest o Macanu u Banskim dvorima zvuči ipak samo kao vic.