Rekonstrukcija hrvatske vlade završit će kao veliki pokeraški blef. Očekivanja javnosti da će se hrvatska politika izliječiti od častohleplja i vlastoljublja, koji su obilježili prve dvije godine koalicijske vladavine izjalovit će se kao mjehur od sapunice. Na kraju će mandatar Račan odustati od svih svojih pompoznih najava i jednostavno ministre iz redova bivšeg HSLS-a zamijeniti ponekim drugima. Ništa neće biti ni od najavljene rekonstrukcije vlade, niti od njena smanjivanja. Hrvatska ima, poručuju nam kolege analitičari, jednu od najbrojnijih vlada u Europi. Daleko jače zemlje imaju manje ministara i ministarstva; daleko veće i jače zemlje imaju manje vojske; daleko veće i jače zemlje imaju manje diplomata; daleko veće i jače zemlje imaju manje policajaca. A ništa dosada nije učinjeno da se to izmijeni i da se provede dosljedna reforme javne uprave i njena preobrazba u »civil service« – građansku službu koja je u funkciji građana, a ne u funkciji mita o državi i njenog jačanja. Jedine reformske mjere su one, koje su zatražili Europska unija, NATO i drugi međunarodni čimbenici, da bi nas pripustili u njihovo društvo. Jedini učinkoviti pritisak za reforme stiže iz inozemstva. Vlada nije u stanju provesti nikakve reforme. Vanjski dug raste, kao i unutarnji. Budžetski deficit raste. Gospodarstvo ne pokazuje znakove ozdravljenja. Hrvatska je postala tržište za strane proizvođače: uvoz višestruko premašuje izvoz, koji postaje sve zanemarljiviji. Hrvatsku napuštaju Međunarodni monetarni fond, strani savjetnici, a i strani turisti.

I sada, u takvim uvjetima, novi predsjednik Matice Hrvatske, ugledni likovni kritičar izjavljuje da Europska unija i NATO nisu »svete krave«. Alternativa je, naravno, prezreti one koji nas stimuliraju na reforme, zatvoriti se u sebe i posvetiti se gledanju Sinjske alke i inih folklornih razbibriga.

A jedina poštena prilika koju su domaći politički čimbenici imali bit će, izgleda, opet propuštena. Umjesto da iskoriste političku krizu koja je nastala Budišinim tvrdoglavljenjem, politički su vođe nastaviliu po starome. Ne želeći smanjiti Vladu, prvaci političkih stranaka nam pokazuju da je jedino do čega im je stalo samo vlast i moć koju im ona daje. To pokazuje da je Hrvatska mnogo bolesnija zemlja nego što se to na prvi pogled vidi. Nije u krizi samo koalicijska vlast, koja se pokazala nesposobna da vodi demokratsku tranziciju jedne opljačkane i poharane zemlje, već je u krizi jedan način vođenja politike. I dok s jedne strane jedan broj intelektualaca zagovara autarhiju, poput Igora Zidića, i rušenje zlatnih idola u liku »svetih krava«, a što znači povratak u prošlost kakvu smo intenzivno proživljavali ovih posljednjih godina za vladavine nacionalističkih autokrata, drugi su sve glasniji u kritici ovakvog oblika vladavine. Pojava Alijanse za treću Hrvatsku pokazuje da javno mnjenje nije sasvim zaglupljeno svađama političarima i tračevima o njihovim taštinama, na što se i svodi velik dio hrvatskog novinarstva. Tko će koga, što je tko o kome rekao, tko je više, a tko manje u medijima – i tako se formira i zaglupljuje javno mnijenje, u funkciji preživljavanja onih mediokriteta koji danas u ime koalicije pretendiraju krojiti nam sudbine.

Da je Račan doista htio napraviti presudni korak prema povratku povjerenja frustrirane (i izmanipulirane) javnosti, tada bi, prvo, predložio drastično smanjenje broja ministarstava i ministara, počevši od svojih potpredsjednika. Drugo, predložio bi umjesto načelnog programa inventar od desetak prioriteta, koje bi garnirao preciznim rokovima za njihovo izvršenje, a ne praznim frazama. Treće, išao bi na veće uključenje nestranačkih eksperata, jer dvije laste ipak ne čine proljeće, pa je tako eventualno angažiranje stručnjaka u resoru gospodarstva i znanosti samo izuzetak koji potvrđuje pravilo o postojanju rigidne partitokracije. Kooptirani stručnjaci služit će samo za kozmetički retuš vladinog imidža u domaćoj i međunarodnoj javnosti.

Četvrto, da je doista htio pokazati da se ova Vlada želi žrtvovati za dobrobit ove zemlje, predložio bi smanjenje ministarskih prinadležnosti. Kao što bi, istovremeno, predložio i rigidni plan štednje na plaćama – ne najnižih činovnika, jer su oni doista i malo plaćeni, već najviših funkcionara, Kako to da su češka, poljska i mađarska vlada limitirali plaće najviših državnih funkcionara, a naša nije? Kako to da tamo plaće doista slijede sudbinu ostalih zaposlenih, a kod nas toliko iskaču? Da je predložio, i da se za to uspio izboriti (pa čak i da je pokazao samo minimalnu odlučnost u tome), Račan je mogao pokušati povratiti poljuljano povjerenje u politiku i političare. Ovako, razočarenje političarima i političkim strankama se nastavlja.

Častohleplje i vlastoljublje ostaju glavne bolesti hrvatske tranzicije. A s njima, pod ruku, ide i treća, one koje se doista treba pribojavati i koju će partitokracija doista i roditi: tiranija.