Sad i ovdje trebao bi nam pisac kalibra Krleže koji bi smogao moralne kuraže da opiše hrvatsku ratničku laž, jer bi nas njezino opovrgavanje napokon otrijeznilo

Miroslav Krleža je nakon Prvoga svjetskog rata 1919. u Plamenu objavio manifest "Hrvatska književna laž" u kojem piše i o drugim našim standardnim mitomanijama, uključujući "laž nacionalnog heroizma", s ciljem da se estetski revaloriziraju stvarne vrijednosti kulturnoumjetničke baštine. Sad i ovdje, kao kruh naš svagdašnji, trebao bi nam pisac kalibra Krleže koji bi smogao moralne kuraže da opiše hrvatsku ratničku laž, jer bi nas njezino opovrgavanje napokon otrijeznilo društveno i oslobodilo politički od ideologije gluhoće pred činjenicama, što se manifestira u suđenjima za ratne zločine od Splita do Gospića te ne manje važno - i sebi i svijetu učinilo juristički mnogo uvjerljivijim.

Naime, nemali broj akcija hrvatske obrane od Zenga do HV-a u javnosti je bio praćen ugođenim izvještajima i brojkama po kojima je hrvatskih branitelja poginulo u znatno manjoj mjeri nego što se to doista dogodilo na bojnom polju, ali se taj falsifikat onda redovito nadoknađivao povećanim brojem usmrćenih neprijatelja. Dr. Zvonimir Šeparović se među prvima u Hrvatskoj pobunio protiv vođenja takvog dvostrukog "mrtvačkog knjigovodstva" u vezi operacije Maslenica. Ne treba podsjećati da se rat vodio iz Pantovčaka i Ministarstva obrane, a ne samo iz Glavnog stožera, tako da je uz dvostruku ili višestruku liniju zapovijedanja išla i takva linija informiranja. Kasnije se ta službena ratnička laž prenijela i na bosanskohercegovačka ratišta. Tako su poginuli u Bosni i Hercegovini naknadno proglašavani mrtvima u Hrvatskoj.

Međutim, neki poput generala Janka Bobetka nisu imali vremena čekati povijesnu distanciju pa su ratovanje u BiH iscrpno dokumentirali u svojim vojničkim uspomenama. Takva su štiva naišla na dobar prijam kod čitatelja u Međunarodnom sudu za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY). Tijekom rata stizali su s terena u MUP i MORH i izvještaji kojima su si neki pravili mnogo hrabrije životopise. Kako se takva ratnička laž promovirala kao nacionalna laž, malo tko se htio javno pozabaviti tim lovačkim pričama nepobjedivih ratnika pa su oni dobivali ordene i činove, a povijest svoje junake. Sve je ostajalo u zatvorenom krugu dogovornih heroja i njihovih patrona. Vlasti su se promijenile, ali ne i takva dokumentacija koja je predana haaškoj tužiteljici.

I ono o čemu se nisu pitali tadašnji pretpostavljeni naših minhauzenskih bojovnika, počeli su se pitati haaški istražitelji. Po ratnom pravu mora se, primjerice, obilježiti mjesto ukopa više od trojice neprijateljskih vojnika poginulih u nekoj akciji. I što se sad zbiva? Papir koji je sve izdržao u svoje vrijeme, recimo podatak o šestorici ubijenih neprijatelja u toj i toj bici, jednostavno ne može izdržati provjeru ljudi iz haaške "nagradne komisije".

Oni jednostavno idu po našoj službenoj dokumentaciji i traže da se pokažu mjesta pogibije o kojima je javljano s bojišta. Da su ljudi u vrhu tadašnje vlasti i vojske na vrijeme pokazali minimalnu ljudsku, a kamoli profesionalnu potrebu za verifikacijom takvih "borbenih" zasluga, ova bi izvješća već u tom trenutku bila demantirana, a na cijeni dobila vjerodostojnost manje patvorenih boraca istinitijeg Domovinskog rata. Ovako će nekima ili prisjesti njihovo izvještajno herojstvo ili će morati odgovarati za dokumentirano kršenje Ženevske konvencije.

Oko toga se vrte recentne istrage Haaškog suda i u vezi s operacijom Medački džep, gdje se kao dramatis personae zbog zapovjedne odgovornosti istražuju Mladen Markač i Željko Sačić. Markač je bio šef specijalaca u toj akciji pa ga zahvaća zapovjedna odgovornost. On je odbija preuzeti, smatrajući da je od mjesta borbi bio udaljen tridesetak kilometara i da nije operativno vodio tu bitku. Glavni zapovjednik Udruženih stožera američke vojske u nedavnom ratu u Afganistanu general Tommy Franks bio je na desetke tisuća kilometara udaljen od afganistanske linije fronte, ali time nije bio lišen zakonskih obveza koje proistječu iz davanja naredbi.

Međutim, ono što je razlikovalo njegov stožer u zračnoj luci Macdill na Floridi od stožera u Kruškovici, gdje su pored Markača bili i Rahim Ademi u civilu (a sada mu se u Haagu sudi u vojnoj uniformi kao da je donosio bilo kakve odluke!?) i Željko Sačić, neposredno zadužen za sudjelovanje hrvatskih specijalaca u akciji Medački džep, bila je upravo sistemska i simultana oslonjenost na ratno pravo. Franks je bio čitavo vrijeme povezan ne samo s obavještajcima CIA-e nego i s ekspertima međunarodnog prava!

Hrvatski specijalci koji su gotovo uvijek bili prvi u proboju neprijateljskih linija, kako doduše i pomalo cinički primjećuje zapovjednik GS OS general Petar Stipetić, nisu se oglušivali o propisane procedure premda je u tijeku tadašnjeg izravnog sukoba s, recimo, niškim specijalcima teško, kako si to zamišljaju salonski generali poslije bitke, slušati i slijediti jednu, dvije ili više zapovjednih linija. Oni koji su se borili na život i smrt kažu da su na terenu imali jedino svoju samozapovjednu liniju, jer se radilo o biti ili ne biti. Takvi opisi borbe nisu udžbenički, jer se na obuci ne mogu uvježbavati situacije stvarnog straha i stresa, ali oni nude i dio odgovora na haaško pitanje o zapovjednoj odgovornosti.

Kao što dokumentacija može donositi glavobolju, može biti i lijek protiv glavobolje. U konkretnoj akciji Medački džep Željko Sačić je uz zarobljene neprijateljske vojnike uredno dostavljao "urudžbeni list" i sve skupa predavao vojnim snagama pod zapovjedništvom Mirka Norca. Međutim, nakon toga se, izgleda, gubi svaki trag zarobljenicima o kojima postoje dokumenti da su predani živi, što ukazuje da će nakon suđenja u Rijeci Norac vjerojatno izaći i pred Haaški sud, jer je teško očekivati da je sačuvao papirologiju o sudbini živih, a potom nestalih zarobljenika. Ali uvijek će se naći pokoja Severina spremna razumjeti da u ratnoj gužvi nikako nije herojski čuvati baš svaki papirić i (dobar) glasić.