Kako protiče vrijeme do isteka roka za predstavljanje nove vlade dvije su stvari sve vidljivije: načelni program nikako da »rodi« konkretne mjere koje valja poduzeti u narednih godinu i pol prepostavljenog trajanja mandata vlade, a s druge strane kadrovski se čvor čini sve zapetljanijim unatoč navodnom rješavanju tek nekoliko od postojeća 23 ministarska mjesta. No, zapravo riječ je o sustavu spojenih posuda gdje su program i kadrovi lice i naličje istog problema: stvaranja vlade koja će biti u stanju nešto napraviti za vrijeme dok bude trajala a da svi koalicijski partneri budu zadovoljeni.

Ako nas ministar Čačić uvjerava da je s autocestom sve u redu, pokazujući bar gradilišta na kojima se radi, s reformom pravosuđa se kilavi kao i s reformom državne uprave, s kojom se se u Hrvatskoj za sada jedino ozbiljno bavi Hrvatski pravni centar. Vlada i nadležno ministarstvo su na skliskom terenu jer treba, uzimajući u obzir cjelinu reformskog zahvata, odabrati konkretne točke s kojima će se krenuti s vidljivim efektima u određenom razdoblju. A što, primjerice, ako se utvrdi da reforma državne uprave nije u potpunosti provediva bez odgovora na pitanje da li i kakvu regionalizaciju zemlje želimo, kojeg koalicijski partneri suočeni sa suprotnim razmišljanjima radi mira u vlastitoj kući do daljnjega izbjegavaju?

Ili, ako je Italiji potrebno nekoliko godina za osuvremenjavanje vlastite vojske, Francuzima je čini se i šest godina premalo, a NATO za takve zahvate ima razumijevanja, odakle ideja da da će u Hrvatskoj za godinu i pol biti moguće preustrojiti vojsku i zbrinuti višak od oko 13 tisuća zaposlenih u oružanim snagama. Preambicioznost, bez podloge u realnim mogućnostima državnog proračuna i društva u cjelini, u tom slučaju postaje uteg kojeg sama vlada stavlja sebi oko vrata.

Mogli bismo tako nizati u nedogled spominjući znanost, školstvo, gospodarstvo... Problem nastaje onoga trenutka kada se traže ljudi koji će se morati uhvatiti posla koji nije jasno definiran. To se odnosi i na ministre koji će nastaviti svoj posao, no oni su valjda svjesni u što se upuštaju, ali posebno na one koji bi sada trebali uskočiti u upraženjene fotelje. Bez gledanja u šalicu kave lako je zaključiti da je jedan od glavnih razloga dugog pregovaranja oko imena budućih, stručnih, ministara ne samo sukob čelnika koalicije nego i opravdana skepsa potencijalnih kandidata oko toga u što bi se trebali upustiti a da ih se ne »potroši«.

Središnje je, dakle, pitanje što hoće Ivica Račan. Prijelaznu vladu u kojoj bi stari i novi ministri »podmetnuli leđa« do novih izbora »čeprkajući« po površini ili vladu na duži rok koja bi započete i one nove poslove (strateški definirane) uspješno nastavila i nakon sljedećih izbora, ukoliko koalicijske stranke ponovno dobiju povjerenje birača. Na to dosad nismo dobili odgovor i odatle nedoumice oko dosega nove vlade i uloge novih (starih) ministara u njoj. Možda sljedećeg utorka u Saboru budemo bolje sreće.