Posljednjih me je nekoliko dana više ljudi pitalo: što bi trebala učiniti nova Vlada da izbjegne neuspjeh stare? U tom se pitanju već pretpostavlja da je prethodna Vlada Ivice Račana bila neuspješna. Moram priznati da ne dijelim baš u svemu taj zaključak. Uz svu svoju sporost i povremenu nejasnost (kojoj je premijer Račan idealan simbol), ipak mi se čini da je odlazeća Vlada na nekoliko područja postigla značajne rezultate, iako - slažem se - ni izdaleka sve ono što su od nje birači očekivali. (Ali, birači ponekad očekuju nemoguće, a često ni sami nisu spremni prihvatiti posljedice promjena koje navodno žele. U mnogim je slučajevima naše biračko tijelo bilo konzervativnije od Vlade, pa ga je vlada provocirala: primjerice prisustvom ministra unutrašnjih poslova na gay paradi, primanjem koje je premijer Račan priredio za HIV-pozitivne djevojčice, pokušajem da se riješe zategnutosti sa Slovenijom, kažnjavanjem divlje stanogradnje, sukobom s konzervativnim sveučilišnim strukturama itd. Zaključak o Vladinu 'neuspjehu' bar je dijelom izraz iluzija o svemoći politike i političara, koja se u našim krajevima gajila desetljećima.

Što bi, dakle, nova Vlada morala učiniti da bude uspješnija? Ona bi se trebala usmjeriti na ona područja u kojima je prethodna učinila malo, a to su prije svega - pravosuđe, (visoko) školstvo i integriranje u europske institucije. Na svim je ostalim poljima Vlada učinila više. U kulturi je potaknula objavljivanje velikog broja dobrih knjiga, u građevinarstvu je inicirala stanove za mlade, u financijskom je sustavu povećala povjerenje građana u banke, u zdravstvu započela reforme. U gospodarstvu je nastavila privatizaciju, pa je razvlastila samu sebe. (Ta je privatizacija pod njom bila u načelu transparentnija nego u doba Franje Tuđmana, barem prema onome što o tome u ovom trenutku znamo.) U vanjskoj politici, izvukla je zemlju iz gotovo potpune izolacije te (bar malo) odledila odnose sa susjedima (ratificiranjem sporazuma sa Slovenijom, potpisivanjem niza bilateralnih ugovora s Jugoslavijom i promjenom odnosa prema Bosni i Hercegovini). Iako se u posljednjih nekoliko tjedana pokazalo da je u tom odleđivanju ostala na pola puta (pa, recimo, nije uzvratila istom mjerom na jugoslavensku odluku o uvođenju turističkih viza; nije učinila gotovo ništa da bi pomogla povratak Srba u Hrvatsku; a s Bosnom i Slovenijom ima 'gruntovčanske' nesporazume), ona je ipak vodila daleko razumniju vanjsku politiku od prethodnih Vlada.

U unutarnjoj je politici smanjila utjecaj policije i vojske u politici i društvu. Prije izbora 2000., generali su preko noći pretvarani u političare, a političari u generale. Predsjednikov je glavni ministar tada bio ministar obrane; njegov sin - šef obavještajnih službi. Ponekad se nije znalo tko u Hrvatskoj ima veći utjecaj: izabrani političari ili imenovani generali u raznim Predsjednikovim savjetima i vijećima (sjetimo se VONS-a!). To više nije tako: sad nitko ne želi biti ministar obrane. Civilna i vojna sfera razdvojile su se, uglavnom zahvaljujući i predsjedniku Mesiću; ali ne uz Vladino protivljenje. (Ključni je potez bilo Predsjednikovo umirovljenje dvanaestorice generala-političara). Policija i vojska danas se ponašaju profesionalnije nego u doba bahate svojevolje prije pet ili deset godina. Međutim, novoj Vladi tek ostaje da se izbori za prevlast policije nad podzemljem - bilo ono "politički motivirano" (nasilje prema manjinama svih vrsta); ili običan privredni i drugi kriminal. Još se čini da policija ili ima svezane ruke ili nije u stanju stati na kraj nekim oblicima nasilja koje su zapadno-europske zemlje odlučnom akcijom prekinule (primjerice, nasilju na stadionima i oko stadiona te mafijaškom nasilju).

Taj problem, međutim (kao i mnogi drugi: primjerice - utaja poreza, revizija privatizacije i drugi) posljedica su stanja u pravosuđu. Sudski sporovi koji traju desetljeće ili više; držanje ljudi u pritvoru godinu ili dulje; sklonost da se ne kažnjava krivokletstvo; istražni postupci koji traju godinama ili se uopće ne pokreću (primjerice, u slučajevima iz Siska, o kojima piše hrvatska ljevica); nerazumno male kazne za silovatelje, nasilnike protiv djece i partnera (o čemu čitamo gotovo svakodnevno) - sve to izgleda kao da se događa u najsiromašnijoj i najneuređenijoj zemlji na svijetu, a ne u modernoj europskoj zemlji koja se iz Jugoslavije izvukla pod parolom "vladavine prava" i "pravne države". Reforma pravosuđa morala bi biti apsolutni prioritet nove Vlade Ivice Račana. Od efikasnog pravosuđa ovise i strane investicije u Hrvatskoj (jer nitko neće doći u zemlju gdje ne može naplatiti dugove, niti istjerati pravdu kad je okraden); i njezin ugled u Europi (koja će uskoro biti zatrpana tužbama koje nisu riješili hrvatski sudovi); i njezin odnos prema vlastitim državljanima koji se u nju žele vratiti (a ne mogu jer nisu sigurni da će moći ostvariti svoja prava i živjeti u sigurnosti); i prema onima koji u njoj trpe nepravde i nezakonitosti (primjerice, prema onima koji su otpušteni jer nisu pristali na ucjene ili nezakonitosti u svojim firmama).

Drugi prioritet nove Vlade moglo bi biti jasnije promoviranje europske orijentacije Hrvatske (naravno, ako građani to žele (to bi se moglo provjeriti referendumom ili ozbiljnom raspravom). Ako ne više službena, onda svakako neslužbena Hrvatska još uvijek ima lažnu sliku o samoj sebi kao o nekoj "regionalnoj sili" u političkom, kulturalnom (ili, kako bi se reklo za vrijeme Tuđmanove vlasti: civilizacijskom), vojnom i gospodarskom smislu ("gospodarsko čudo"). Nova bi Vlada morala pomoći da se u puku razbiju te iluzije i stiša arogantnost koja Hrvatskoj višestruko šteti (pogledajmo, primjerice, naš odnos prema poljskim, češkim i ukrajinskim turistima).

Konačno, treći prioritet (i to možda ne tim redom) jest (visoko) školstvo. O tome sam pisao na ovom mjestu prošlog tjedna, a vjerojatno ću se toj temi vratiti i u nekom od sljedećih tekstova. Bez ozbiljne reforme visokog školstva, Hrvatska će se vratiti u 19. stoljeće: u njemu je ona doduše bila dio (Srednje) Europe, ali njezin nepismen, siromašni, seljačko-ribarski kraj u kome je bilo dobrih vojnika (koji su ginuli za tuđe kraljeve i careve), lijepog mora i plodnih polja, ali - ničeg više. Samo postojanje hrvatske države neće je spasiti od te sudbine. Od toga se (možda) može spasiti jedino sama.