Slučaj saborske zastupnice Đurđe Adlešić i njezine navodne suradnje s aparatom tajnih službi prethodnoga protudemokratskog poretka pokazuje da su u krivu bili oni koji su se nadali da će rasprave o tajnim službama u Hrvatskoj konačno izaći iz mode. Temeljna promjena, što se dogodila nakon 3. siječnja 2000., bila je oslobađanje društva od paranoje kako je sva osobna komunikacija hrvatskih građana pod nadzorom autoritarnoga vladara, njegova prvorođenca i sustava koji su oni izgradili. Najveći skandal pri prijenosu vlasti bio je onaj što ga je, nažalost bez ikakvih posljedica, počinio Miroslav Tuđman, odbivši urednu predaju dužnosti koordinatora sustava tajnih službi novoizabranom predsjedniku Republike. Ipak, Tuđmanovi su špijuni počeli padati u zaborav, a tek su političke krize u vladajućoj koaliciji bile prilikom da akteri iz Tuđmanova "obavještajnog podzemlja" izađu na otvorenu scenu "političkim igrama" što naliče Brešanovim groteskama.

Iako danas malo koji građanin mari za represivni sustav prošloga režima, aktualna je administracija počinila težak grijeh propusta, koji će je kad-tad skupo stajati, a ono što se događa u slučaju Adlešić tek je ilustracija toga. Hrvatska je jedna od najmanje uspješnih srednjoeuropskih tranzicijskih zemalja, među ostalim, i zato što nakon raspada komunističkog sustava nije proveden racionalan lustracijski proces. Premda je, sukladno karakteru autoritarnog vladara, golem broj ljudi bio istjeran iz javne uprave ili sudbene vlasti, ta "lustracija" nije provođena po jasnim kriterijima. Naime, iz sustava javne uprave ljudi nisu bili eliminirani zato što su u prethodnom poretku sudjelovali u ograničavanju ili kršenju ljudskih prava, što su upotrebljavali represivne mjere radi očuvanja vlasti ili zbog djelovanja u nekakvoj "državno-partijskoj konspiraciji", nego su odstranjivani oni koji su bili "nacionalno nepodobni" ili nisu bili spremni sudjelovati u takvim konspiracijama u korist novoga režima. Oni koji su kršili ljudska prava u korist komunističkoga režima, djelovali u tajnim službama toga poretka, ali su bili spremni "izraziti lojalnost hrvatskoj državi", odnosno "vještine" kršenja ljudskih prava i protudemokratskoga spletkarenja, što su ih stekli u komunističkom poretku, staviti na raspolaganje autoritarnom vladaru i njegovoj sljedbi, bili su dobrodošli. To više što im je nad glavom uvijek visio mač starih grijeha u biografiji. Njih su se nosioci vlasti uvijek prisjećali tek nakon što bi ovakvi akteri otkazali poslušnost. Sjetimo se samo slučaja Manolić: ovaj je komunistički zatvorski nadzornik bio arhitekt sigurnosnoga sustava "demokratski izabrane vlasti", ali samo tako dugo dok je bio pokoran vođi, a čim mu je otkazao poslušnost, stranačka se javnost odmah prisjetila njegovih starih grijeha. Vrlo je uvjerljiva priča o tome kako je HDZ-ova vlast bila sklona više vjerovati onima za koje su postojali dokumenti o suradnji s nekom granom Udbe negoli onima koji su uvijek držali do svoga moralnog habita.

U uspješnim tranzicijskim sustavima "lustracija", međutim, nije bila proces isključivanja iz javnoga života onih za koje je vlastima odgovaralo da budu smatrani konfidentima tajnih službi, nego onih koji su to doista bili. Ako u džentlmenski ponuđenom roku da nestanu iz javnoga života nisu iskoristili pruženu priliku, suradnici komunističkih tajnih službi i oni koji su svojom djelatnošću ugrožavali ljudska prava, a da tim postupcima nisu izravno počinili krivično djelo, izlagali su se opasnosti suočavanja s lustracijskim sudom, a oni koji su izravno činili kaznena djela krivično su odgovarali, čak i onda kad je za njihove zločine već nastupila formalna zastara.

Činjenica da u Hrvatskoj racionalna lustracija nikad nije provedena bitno je pridonijela stvaranju protudemokratske klime, relativizaciji značenja ljudskih prava i kroz Tuđmanov nacional- boljševizam otvaranju mogućnosti "baršunaste restauracije" boljševičkoga vrijednosnog sustava. Nakon sloma tog poretka, nova bi administracija morala započeti duboke društvene reforme, svjesna da smjena vlasti, obavljena 2000., nije bila "normalna" za demokratski predak, već da je izborima smijenjen autoritarni poredak. Samovlašće Franje Tuđmana u znatnoj se mjeri zasnivalo na sustavu tajnih službi koje su, kroz UNS i HIS, tvorile paralelnu izvršnu vlast i bile dizajnirane tako da u slučaju gubitka parlamentarne većine sustav nesmetano nastavi djelovati kao predsjednička vlast. Upravo zato Miroslav Tuđman nije bio spreman "nekakvom Mesiću" polagati račune o tome što su on i njegovi odabranici radili u tako uspostavljenom sustavu.

Nova administracija, međutim, nije pokazala spremnosti suočiti se s tekovinama prethodnoga poretka niti započeti racionalan lustracijski proces, kojim bi bile osnažene demokratske institucije i demokratska politička kultura, a iz javnoga života maknuti oni koji su spremni primjenjivati represivna sredstva i ugrožavati sustav zaštite ljudskih prava. Reforma represivnoga sustava, i vojnoga i policijskog, niti dvije i pol godine nakon smjene vlasti nije obavljena, a reforma obavještajne zajednice vrlo je površna. Zanemariv je broj ljudi iz tog sustava pozvan na krivičnu odgovornost, a o lustraciji zbog sudjelovanja u kršenju ljudskih prava, koje nije predstavljalo neposredno krivično djelo, gotovo nitko u politici niti ne govori.

Đurđa Adlešić žrtva je takve situacije. Činjenica je da se njezin slučaj u javnosti pojavio u političkoj krizi, u kojoj je ona odlučila poduprijeti političku frakciju što je napustila vladajuću koaliciju. Neposredno prije objavljivanja podataka o njezinu navodnom surađivanju s vojnom obavještajnom službom Tuđmanova režima objavila je da napušta jedno od najvažnijih mjesta u sustavu parlamentarne kontrole nad represivnim aparatom. U svakom slučaju, ona je žrtva obavještajne urote. Činjenica je, međutim, i to da objavljivanje podataka o njezinoj suradnji s vojnim obavještajnim službama spada u kontekst jedne od najprljavijih političkih afera u obavještajnom sustavu Tuđmanova režima u vrijeme kad se taj režim već raspadao.

Vojna je obavještajna služba operacijom "Kameleon" nastojala izravno opstruirati konsolidaciju hrvatskoga civilnog društva i kampanju nevladinih organizacija kojom su one pozivale građane da izađu na presudne trećesiječanjske izbore. Jedna od ključnih osoba te operacije bio je neki blizak prijatelj gospođe Adlešić, istaknuti obavještajac iz njezina gradića. Iako je bilo očito da je taj gospodin - počinio on izravno krivična djela ili ne - morao biti isključen iz javnoga života i državne uprave, jer podaci o njegovu angažmanu vrlo su brzo postali javni, on je, umjesto lustracije, doživio promociju, navodno pod zaštitom upravo gospođe Adlešić, kao utjecajne nadzornice zakonitosti rada represivnoga sustava. Valja znati da akcija "Kameleon" nije bila tek "nevino" provaljivanje u urede nevladinih organizacija i OESS-a ili privatne stanove, poput onoga direktorice zagrebačkoga ureda Međunarodnoga republikanskog instituta. Aktivnosti obavještajnog podzemlja u toj se operaciji nisu zaustavljale na javnom difamiranju civilnoga društva u medijima pod nadzorom Tuđmanove sljedbe konstrukcijama o obavještajnom urotništvu nevladinih organizacija kao "stranih plaćenika". "Kameleon" je, po svemu sudeći, obuhvaćao i izravne "eliminacije" neprijatelja, kakva je bila do danas neistražena pogibija Darka Jurišića, jednoga od osnivača GONG-a i koordinatora kampanje Glas 99, na prvi dan izborne kampanje, u jutro nakon sprovoda Franje Tuđmana.

Lustracija je proces koji sa sobom nosi brojne opasnosti. Najveća je da se ne pretvori u lov na vještice, jer se postavlja pitanje granice do koje se taj proces treba provoditi. Ne možemo znati je li gospođa Adlešić svjesno ili nesvjesno prenosila svoja saznanja o političkim procesima akteru iz "obavještajnoga podzemlja". U sustavu racionalne lustracije na njezinoj bi savjesti bilo da procijeni je li joj odgovornost takva da se mora sama odreći sudjelovanja u javnom životu ili se izložiti neugodi svjedočenja pred lustracijskim sudom. Oslobođenje od odgovornosti pred takvom institucijom političaru ili javnoj osobi daje mogućnost otpora svakojakim ucjenama i pritiscima, a njima, čini se, tajni procesi u našem političkom životu obiluju.

Parlamentarna je skupština Vijeća Europe svojim članicama - novim demokracijama - rezolucijom 1096. iz 1996. godine preporučila provođenje lustracijskoga procesa i upozorila ih da njegov izostanak može voditi "baršunastoj restauraciji" ili nasilnom ponovnom uspostavljanju protudemokratskoga poretka. Procesi što se u nas događaju svjedoče o tome kako "baršunasta restauracija" nije bez šansi, a vidimo da lobiji u represivnom aparatu, čiji bi pripadnici morali biti isključeni iz javnoga života, u svakoj krizi imaju sve veći javni utjecaj.