Teško je bilo shvatiti što se to dogodilo u nedjelju popodne na Šarengradskoj adi. Nakon pucnjave na civile, jugoslavenska je vojska uhitila ljude u turističkom pohodu. Zatim je odvojila muškarce od žena i djece, muškarcima naredila da ruke stave na potiljak i odvela ih u zatvor na ispitivanje. Scenarij je sličniji problemima zbog netom potpisanog sporazuma o prekidu vatre dviju zaraćenih strana, nego već dobrano poodmaklim odnosima dviju susjednih zemalja koje dogovoraju olakšavanje viznog režima, sudjelovanje u privatizaciji, potpisivanje sporazuma o slobodnoj trgovini i pojačanoj dobrosusjednoskoj suradnji po pitanju organiziranog kriminala. Riječ je naime o zemljama za koje se smatra da drže ključ stabilnosti cijele regije i od kojih jedna želi u NATO i EU, a ova druga kaže da želi ući u u EU ali i u Partenrstvo za mir.

Pucanje prema civilima i njihovo zarobljavanje svakako ne spadaju u ono što NATO i EU shvaćaju kao ponašanje prikladno za njihovo članstvo. Suludi čin Vojske Jugoslavije sve je podsjetio kako Jugoslavija i dalje ne funkcionira kao efikasna država u kojoj civilna vlast kontrolira ponašanje svojih oružanih snaga. No, čak i uz obzir da ja takvo stanje trenutno političkoj eliti teško premostivo, ponašanje jugoslavenske diplomacije upravo je nedopustivo. Na opće zgražanje hrvatske diplomacije, jugoslavenski veleposlanik je hrvatsku prosvjednu notu odbio primiti, a nonšalantno Svilanovićevo ponašanje na TV- ekranima nije bilo lijepo gledati.

Hrvatska i Jugoslavija tek su nedavno krenule putem normalizacije odnosa s velikim i ambicioznim planovima. Pucnjava na Šarengradskoj adi napuhani je balon ambicija svela ponovno na temeljni zadatak dviju država kao i u vrijeme prekida oružanih sukoba - učinit ćemo sve da stanje ne eskalira.

Za utjehu, najveći problem pucnjave ostaje ipak u jugoslavenskom dvorištu. Ako se Vojska Jugoslavije uistinu ponaša autonomno, tada je ta zemlja u velikim problemima. Ako se pak ne ponaša samostalno već je pucanje i zarobljavanje učinjeno uz znanje civilnih vlasi, onda nam je susjed u još većem problemu; nisu shvatili da se izgradnja povjerenja i stabilnost ne postiže silom i prijetnjama. U nedjelju SRJ se ponijela kao da nije dijelom međunarodne zajednice, kao da ne želi postati dijelom Europe i kao da je još uvijek neka regionalna vojna sila koja međunarodne obveze nema namjere poštivati. Taj autizam i bahatost u međunarodnim se odnosima teško plaća.