Incident na Šarengradskoj adi loš je potez za stabilnost cijele regije, regije u kojoj se jedna zemlja, usred insitucionalnog kaosa i dalje ponaša kao da joj nije jasno kako se to moraju ponašati države koje žele europske i transatlanske asocijacije

Ne tako davno BiH veleposlanik u Republici Hrvatskoj Zlatko Dizdarević u medijima se tužio kako Hrvatska polaže premalo pažnje odnosima s tom zemljom. Ustvrdio je kako Hrvatska puno više energije troši na odnose s Jugoslavijom. To je bilo vrijeme zahuktalih kontakata Hrvatske i SRJ, razgovori su se obavljali na političkoj i gospodarskoj razini, a mediji su bili prepuni optimističkih najava kako će se do kraja godine potpisati sporazum o slobodnoj trgovini. Osim toga, po prvi puta obje su strane ozbiljno započele pregovarati o rješavanju granice na Prevlaci. I onda se dogodila Šarengradska ada.

Nakon dugo vremena tenzije su se ponovno podigle. Zbog pucnjeva upozorenja, uhićenja civila , pa zatim odvajanja žena i djece od muškaraca s rukama na potiljku hrvatska je strana uputila oštar prosvjed kojeg jugoslavenski ambasador nije želio prihvatiti. Službeni Beograd i danas tvrdi kako je hrvatska reakcija bila preoštra jer susret nije bio dobro pripremljen. Čak i da je uistinu bilo tako svaka jugoslavenska argumentacija pada u vodu zbog jednostavne činjenice da se - pucalo.

I tako su se u nedjelju navečer, sastala dvojica diplomata, pomoćnik ministra Joško Paro i jugoslavenski ambasador Milan Simurdić da bi mu Paro uputio oštru prosvjednu notu koju Simurdić nije želio prihvatiti. Zbog ironije nesređenih odnosa na Balkanu taj neugodan diplomatski posao odradila su dvojica diplomata koji su posljednjih mjeseci intenzivno radili kako bi se normalizaciju dviju zemalja nastavila. Sada je zaustavljena.

Incident na Šarengradskoj adi, sam po sebi, nije toliko važan, kao što nisu ni važna objašnjenja jugoslavenske diplomacije. Ono što nažalost puno više zabrinjava i razočarava je ponašanje jugoslavenske politike. Takvo ponašanje savršeno se uklapa u model balkanskog promišljanja politike; nije bitno tko je u pravu, već tko se pokaže gazdom, pa makar trebalo i malo zapucati. Vjerojatno je i zbog takvog ponašanja veleposlanik Simurdić odbio hrvatsku prosvjednu notu u kojoj je između ostalog pisalo kada je posjet najavljen. Paro je nakon sastanka s Simurdićem izrazio nadu da je odbijanje note rezultat Simurdićeve nespretnosti. Nada je ostala uzaludna - Simurdić je samo izvršio nalog svojeg ministra vanjskih poslova. To čini situaciju još gorom.

Bahato ponašanje Svilanovića na razgovorima s Račanom i Tomčićem zapravo je najveće razočarenje, a savršeno se uklapa i sa sadržajem razgovora koje je hrvatski ambasador Davor Božinović u Beogradu vodio u tamošnjem Ministarstvu vanjskih poslova. Božinoviću su rekli kako je je do incidenta došlo jer je posjet bi nepripremljen, a zamjerili su hrvatskoj strani što je incident »predimenzionirala«, posebice u hrvatskim medijima. Čak su takvo »predimenzioniranje« doveli u vezu s »možebitnim nekim drugim ciljevima«. Granične su probleme odmah povezali i s neriješenim pitanjem stanarskog prava.

Istraživanje i sastavljanje analiza o tome tko je i zašto pucao uopće nije bitno. Incident na Šarengradskoj adi loš je potez za stabilnost cijele regije, regije u kojoj se jedna zemlja, usred insitucionalnog kaosa i dalje ponaša kao da joj nije jasno kako se to moraju ponašati države koje žele europske i transatlanske asocijacije. Oružanim prijetnjama prema civilima u Europu se svakako ne ide. Kao ni nepoštivanjem međunarodnih obveza i ugovora. Bahato inaćenje u svakom slučaju neće pomoći samoj Jugoslaviji, kao niti sređivanju odnosa u regiji.

Dopuštanjem, zatim i relativiziranjem incidenta, jugoslavenska je politika zaplesala opasan ples nakon kojeg se otvara prostor svima s s jedne i druge strane, kojima normalizacija i europeizacija ovoga prostora nikako ne odgovara. Teško je zamisliti kako upravo o tome, jugoslavenska diplomacija u svojoj reakciji nije razmišljala.

Političari na vlasti u regiji koja nikada u svojoj povijesti nije iskusila pravu demokraciju imaju posebnu odgovornost prije svega pred vlastitim građanima, da rat i siromaštvo zamijene razvojem i perspektivom koja će donijeti bolji i kvalitetniji život. U toj katarzi koja u regiji još uvijek traje Jugoslavija je ovoga puta napravila korak natrag. Problemi se ne rješavaju bahatošću i ignorancijom, koliko god bilo problema u vlastitom dvorištu.