Uzalud su kritičari (ras)prodaje sve vrednije državne imovine stranim vlasnicima računali da će, u velikoj stisci i u već predizbornom ozračju, nova/stara Račanova ekipa zaigrati na kartu stvarnog zaokreta u razvojnoj i ekonomskoj politici, kao što su se podjednako bez jačeg razloga skori inozemni kupci INA-e, Croatia osiguranja i niza turističkih bisera (hotela, otoka, marina) brinuli neće li za naciljane transakcije morati izdvojiti više novca ili čak ostati bez njih. Predstavljajući novi sastav Vlade i njezin program, mandatar Ivica Račan jučer je u Hrvatskom saboru jasnije nego ikad dosad istaknuo svoju novu doktrinu o državi, prema kojoj država ne može dobro upravljati državnim kompanijama te ih zato valja što prije prodati privatnim vlasnicima, dakle, uglavnom strancima.

Na sve učestalije kritike da hrvatska vlast autonomnim odlukama, ali bez ikakva plana i prethodne cjelovite rasprave u Hrvatskom saboru, gotovo sve što u ovoj zemlji vrijedi prepušta strancima, Račan je napokon obećao da će – dobije li ta njegova Vlada saborsku većinu – uskoro izraditi precizan terminski plan privatizacije državnog portfelja. Ne samo da ni nova vlast u Banskim dvorima, dakle, neće kazati javnosti odgovor na strateško pitanje: mora li sve što u ovoj zemlji još vrijedi prijeći u vlasništvo inozemnih kompanija (kao što se dogodilo s gotovo cjelokupnim financijskim sustavom), nego je učinio još i korak dublje, zajamčivši precizan terminski plan završnice te povijesne (ras)prodaje.

Paradoksalna je činjenica da je tu istu veliku (ras)prodaju potkraj svoje desetogodišnje ere započeo još Tuđmanov HDZ, prepustivši strancima Privrednu banku Zagreb i strateški komad Hrvatskih telekomunikacija. No, HDZ je i tada bar zamagljivao javnost bajkama da pri tom, nakon toliko stoljeća, »sami odlučujemo o svojoj sudbini«. SDP je s koalicijskim partnerima prije dvije i po godine preuzeo vlast, jamčeći novi smjer, novo veliko zapošljavanje te raskid s tajkunskim preuzimanjima i preprodajama. No, nasuprot tim najavama, koje su i u poslovnoj i u najširoj domaćoj javnosti pobudile velike nove nade, ubrzo je lansirana nova, a zapravo samo izravno, bez celofana, iskazana neobična doktrina, prema kojoj hrvatska država ne može biti uspješan vlasnik, pa ni poduzetnik te da će ubrzana privatizacija skratiti i hrvatski put u EU i NATO.

I dok je prije 80 dana, tumačeći tadašnju strategiju Vlade, njezin potpredsjednik Slavko Linić ocijenio da će i dalje Hrvatska imati muke s visokim proračunskim manjkom jer je prijašnjih godina trošila iznad svojih mogućnosti, pa se i prezadužila te da zapravo »taj visoki, kronični deficit tjera na rasprodaju državne imovine«, Račan kao mandatar nove Vlade nije osjetio dužnost da napokon objasni javnosti zašto u svjetskim razmjerima samo hrvatska država ne može biti dobar vlasnik.

Povijest je svjedok da nije isto imati većinu potencijala u državnom posjedu u velikim ili u malim zemljama, u otvorenim ili u zatvorenim ekonomijama, u bogatim ili siromašnim, odnosno u zemljama nakon ratova i kriza ili u prosperitetnim i tehnološki vodećim gospodarstvima. U novi val privatizacije državne imovine i velike su zemlje Zapada krenule tek od Reagana i Thatcher, i to u odnosu na strani kapital, u vrlo ograničenim razmjerima. I danas, uostalom, mnoge državne kompanije i banke vode glavnu riječ i u Francuskoj i u Njemačkoj, i u Japanu i u Kini, pa i u Iranu, Izraelu ili Rusiji. Što je zemlja u dubljoj krizi i s izraženijim socijalnim razlikama ili tranzicijskim izazovima, to je u njoj državna intervencija važnija. Da bi bila i sigurna, mora se oslanjati i na odgovarajuću državnu imovinu, iz niza razvojnih, fiskalnih, pa i političkih razloga.

Naposljetku, jedno je bilo zagovarati privatizaciju (o čemu sam i sam ispisao tisuće redaka u drugoj polovini 80-ih i prvoj polovini 90-ih), kada ovdje nije bilo ni tržišta kapitala, ni konkurencije vlasničkih oblika, kada je gotovo sve bilo u posjedu inertnog društvenog vlasništva, ili nakon pretvorbe, kada je sve što vrijedi bilo u lisnici vrha jedne stranke, a drugo danas, kada u Hrvatskoj postoje sve suvremene tržišne ustanove, kada je zemlja posve otvorena prema svijetu, a istodobno ima previsoku stopu nezaposlenih i masu graničnih i ekonomskih problema s gotovo svim prvim susjedima. Prodavati strancima u takvim okolnostima sve što u ovoj zemlji išta vrijedi, znači ubrzavati put u opći bankrot i u »argentinski kaos«.

Bilo bi, stoga, vrlo mudro, da bar u zadnji čas, ta nova Vlada, u sklopu tog preciznoga terminskog plana završnice privatizacije, za saborsku raspravu napiše i neku rečenicu o tome što ne misli prepustiti strancima, što im mora prepustiti, što mora, a neće i što hoće, iako ne mora, uz odgovore na zajedničko, trivijalno pitanje – zašto.