Nazivajući svoj kabinet »vladom reformi«, Račan kaže da je promjenama posvetio dosadašnji mandat. Nesporazume i sve veće nezadovoljstvo javnosti radom njegove ekipe također tumači iz tog rakursa. Tvrdi da je riječ o otporu reformskim procesima. »Reforme nikada nisu popularne«, »znam da je strah od promjena velik«, izjavljuje stari i budući premijer, predstavljajući se velikim i neshvaćenim reformatorom. Račan ispravno konstatira kako »gotovo da i nema sektora u kojem nije potrebno provesti korjenite promjene«, također kako »budućnost Hrvatske ovisi o spremnosti da se nužne prilagodbe i promjene ostvare temeljito i brzo«. Potpuno stoji i njegov stav da je »za takve zahvate potrebna suglasnost i solidarnost svih građana«. Ali nikako mu ne stoji sugestija da su reformski procesi zakočeni otporima ili nedovoljnom podrškom javnosti. To je zamjena teza, drsko prebacivanje loptice na birače i disperzija vlastite odgovornosti na fluidno »društvo u cjelini«.

Trećeg siječnja 2000. godine Hrvatska se plebiscitarno odlučila za promjene. Vapila je za smjenom HDZ-a, zato je izabrala novu vlast. Smatralo se da je Hrvatska na novom početku, da je promjena ravna pobjedi. Kovali su se planovi kako nadoknaditi za demokratsku tranziciju izgubljeno desetljeće. Ali obećane su promjene izostale, ili su zakasnile, ili su se pretvorile u karikaturu očekivanog. Račanova se vlada klela na reviziju pretvorbe, odmah, na prvoj sjednici, sankcioniranje HDZ-ova pljačke i otimačine, satisfakciju žrtava. Još uvijek ništa od toga. Premijer na novom startu sada ponovo maše progonom pretvorbenog kriminala i prijeti porezom za tajkune. Obećavao se prosperitet, uspostava države socijalne pravde, »bolji život svima»... Dogodilo se da su cementirane nepravde, povećana nezaposlenost, projektirano smanjivanje radnih prava... Politička se klasa odbija solidarizirati s narodom. U političkom, materijalnom i moralnom pogledu tobožnja reformatorska vlada de facto je realizirala pogodbenu tranziciju s HDZ-om. Zato su joj zahtjevi za detuđmanizacijom zemlje tako nepodnošljivi.

Javnost je znala da se zatečeno stanje ne može brzo promijeniti, bila je spremna na žrtve. Ali nije spremna da teret konsolidacije države, ili teret reformi, snose tek najugroženiji, oni koje je HDZ-ov režim najviše obespravio i pauperizirao. Također nije spremna podržavati »reforme« kojima se ne vidi smisao, niti se vidi kraj odricanjima. Nije svaka promjena dobra samo zato jer je Račanova ekipa proglašava reformom. Niti je takozvani »reformski kurs« vrijednost sam po sebi. Ako se reforma svodi samo na restrikcije, a pozitivne rezultate nitko ne garantira, tko će je podržati? Mnoge promjene koje je vlada pokrenula doživljavaju se kao krivo usmjerene, neki će reći: reforme nagore.

Damir Kajin tvrdi da su građani umorni od papirnatih reformi. Još su umorniji od lažnih reformatora. Nije, kako docira Račan, javnost nezadovoljna jer su reforme generalno nepopularne, nego zato jer njegova vlada nije provela promjene koje je obećala, a ovima koje poduzima narod ne vidi nikakav smisao niti u njima nalazi vlastitu korist.