Vjesnik: 01. 08. 2002.

Meridijan pao već druge večeri

BRANKO VUKŠIĆ

Što me to još na HTV-u može iznenaditi? Dobra emisija i dobri autori. Oni koji su se znali uzdući te - što je još veća umješnost - održati iznad po profesiju apokaliptične prosječnosti. Iako je premijerno izdanje »Meridijana 16« sa živom, "bleščečom" scenografijom, sigurnim Nađvinskim, ne lošim konceptom i jednom odličnom reportažom ostavilo za prisavske prilike prilično dobar dojam, iskustvo me prizivalo oprezu.

Kako bi sada, kroz noć, u trogloditskoj i antistvaralačkoj atmosferi pogodnoj za razmonožavanje jednostaničnih novinarskih bića, netko tko nije Goran Milić ili, barem, Robert Knjaz, uspio osmisliti i, što je najteže, svakodnevno realizirati mješavinu dnevnog magazina i vijesti. Kako bi oni koji su navikli na površnost odjednom postali temeljiti, kako bi odjednom oni koji su navikli na sporost postali brži, kako bi odjednom predvidljivi postali intrigatni a neinvetivni inventivni? Ne ide to s ćiribu-ćiriba ili abrakadabra, već radom, znanjem i, prije svega, talentom.

Već je drugoga dana »Meridijan 16« posrnuo kao da mu je netko odrezao noge. Ništa u njemu nije bilo novo, niti je išta u njemu bilo dobro. Neće se, naravno, svaki dan moći snimiti presađivanje pluća niti će se imati vremena reportaže i priloge dotjerivati satima. Uz te vražje i nepobitne činjenice, na koje, vjerujem, Ulaga forces nisu razmišljale niti s njima imaju ikakvog iskustva, na sumnju me tjeralo klasično prisavsko slijepilo. Hateveovci, potvrdili su to tisuću puta, od šume ne vide drvo.

Zato bi bilo doista previše očekivati da će »Meridijan 16« imati temu o te večeri formiranoj Vladi. Normalno je ne imati o tom - ma koliko god nam je politike i političara navrh glave - toga dana za nas Hrvate najznačajnijem događaju. Sramota? Za novinarstvo da, ali za HTV ne. Imat će »Meridijan 16« analizu, anketu, sintezu ili kakvu priču garniranu zgodnim sličicama, dan ili tjedan poslije. Vrlo važno.

A mogli su se, primjerice, napraviti portreti najintrigatnijih ministara, otkriti njihove javnosti nepoznate mane i vrline. Mogao je članove Vlade portretirati, u razgovoru s Nađvinskim, kakav na otvorenost spreman analitičar bez dlake na jeziku. Moglo se, uostalom, čitavoga dana u Saboru snimiti brdo materijala i u tri sata napraviti desetminutan, izvanserijski raport zbog kojeg bi političari svaku iduću večer sa strahopoštovanjem čekali »Meridijan«.

A što je političkog ponudio Nađvinski?

Josip Šarić mu je spleo nebuloznu, neargumentiranu priču o tome kako Hrvate više ne zanimaju politikatska prepucavanja. I onda je napravio klasičnu pogrešku te mikrofon prepustio - političarima. Politikanti su trebali - kad već to nije učinio Šarić - raskrinkati vlastite prazne manevre. Malo morgen. Što je, molim lijepo, uopće u tom prilogu kazao Ivo Lončar (mada često ni Lončar ne zna što govori, čemu se suprotstavlja i za što se zalaže)? Što mu je odgovorio Zdravko Tomac? Prazno su nam podturali kao dobro, a s ekskluzivom nisu znali ili je nisu prepoznali. Pa, uhvatili su Ivici Račana u trenutku dok dijeli upute na koji način treba pritisnuti - pretpostavljam - zastupnike manjina. I to je prošlo pokraj Šarića i Nađvinskog kao lanjski snijeg. I čemu, molim, ona nategnuta, šuplja priča o navodnom silovanju u Primoštenu? Čemu prazan prilog o sinkroniziranju crtića? Čemu gosti (Marijan Kraljević i Mladen Vedriš) koje se ništa ne pita?! Čemu onda, uopće, »Meridijan«?!