Činjenica da se Babu ponovo može vidjeti kako šepusa riječkim Korzom u potrazi na novim naivcima i da je svoje predstavništvo u Ulici Đure Strugara ofarbao i uredio da bi uvjerljivije djelovalo novim žrtvama – nije nimalo bezazlena. Jer, iz starih rana Rijeka mora izvući pouke i nipošto ponovo ne nasjesti. Uz to, nije nimalo beznačajna ni istina koja se brzinom munje proširila iz Kladuše o tome da Fikret Abdić hranom i pićem opskrbljuje četnike u povampirenim SAO Krajinama.

I sada, kad Abdićeva karijera skončava dugogodišnjom nepravomoćnom presudom za ratni zločin, posve je jasno da su kontroverza i opsjena jedina životna konstanta toga vječnoga balkanskog optimista. No, kako to ovdje već biva, osmijeh političara i poslovnih ljudi nerijetko skriva nešto posve drugo. Abdićev slučaj – dokazuje to debeo dosje novinarske arhive – dokazuje to neobičnom jasnoćom.

Jedna od Babinih uloga – uloga političara – svakako je najzloćudnija. Danas je posve jasno da je radio rame uz rame s ostalim bosanskim i izvanbosanskim djeliteljima Bosne, pristajući doslovno na sve. Kronologija je jasna: nakon što je na prvim izborima u BiH 1990. osvojio više glasova od Izetbegovića u utrci za člana Predsjedništva BiH, s njim se naglo razišao, pa se čak govorilo da je tijekom Izetbegovićeva zatočenja u sarajevskoj vojarni Lukavici čekao vojni udar JNA pa da se preko televizije proglasi novim predsjednikom države.

Godine 1992. Babo je preko hrvatskoga okupiranog područja uspostavio koridor Zagreb-Velika Kladuša za tone »humanitarne pomoći«. Ondašnji hrvatski dužnosnici objasnili su jučer za naš list da je to bilo nužno. »Morali smo nekako pomoći Hrvatima koji su ostali na okupiranome području. Točno je da je pritom Abdić uzimao svoj dio, ali to nam tada nije bilo važno. Željeli smo pomoći našim ljudima u okruženju, kao i Hrvatima koji su živjeli na području Bihaća«, objašnjavaju dužnosnici ondašnje hrvatske vlasti. Ali i dodaju: »Što se kasnije događalo, to je već druga stvar.«

A događalo se ovo: Abdić je, za razliku od Alije Izetbegovića, prihvatio Owen-Stoltenbergov plan za podjelu Bosne, zbog čega je izbačen iz Predsjedništva BiH, u kojemu je sjedio sve do 13. rujna 1993. (to ga, međutim, nije spriječilo da se poslije srpskoga pokolja u Bijeljini u tom gradu sastane s Biljanom Plavšić i Željkom Ražnatovićem Arkanom).

Zbog toga konačnog razlaza s Izetbegovićem, Abdić je 27. rujna 1993. proglasio tzv. Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu (APZB). Ni mjesec dana kasnije, 21. listopada, s Bobanom potpisuje Zajedničku izjavu o suradnji i pomoći, kojom je HVO Bihaća uklopljen u njegovu Narodnu obranu APZB. Odmah sutradan u Beogradu je s Karadžićem potpisao »Beogradsku deklaraciju«, kojom su se APZB i Republika Srpska priznale kao neovisne države. Tom je prigodom Slobodanu Miloševiću izražena zahvalnost »zbog velikog doprinosa koji je dao zaključenju pravog i trajnog mira između RS i APZB Republike Bosne«. U siječnju sljedeće godine u Beogradu su Karadžić i Abdić potpisali sporazum o vojnoj suradnji u borbi protiv Armije BiH oko Bihaća.

Ti »trilateralni« unutarbosanski sporazumi izvanredno su odgovarali Slobodanu Miloševiću i Franji Tuđmanu, koji su u to vrijeme, pregovarajući s međunarodnom zajednicom, nastojali naći najbezbolniji način podjele BiH. Nacionalne, političke i poslovne sposobnosti Fikreta Abdića u to su se idealno uklapale: utjecajan Musliman s izbornim legitimitetom, spreman na svaku vrst političkoga dogovora, a k tome umješan poslovni žongler. Kao stvoreno!

No, mnogo je dokaza da su se Abdić i Tuđmanova vlast razumjeli i u drugim stvarima; Babin poslovni nerv u Tuđmanovoj je Hrvatskoj uvijek nailazio na dobrodošlicu. Još od vremena kada je trebalo opskrbljivati okupatore Hrvatske: »Sada dnevno iz Velike Kladuše u Zagreb putuju 23 kamiona bez zaštite, ali sasvim nesmetano preko dvaju bojišta. Svakoga dana dopremimo oko petsto tona namirnica, od brašna, šećera, ulja, deterdženata i svega ostaloga što nam je potrebno kako bismo u Agrokomercu opet započeli proizvodnju«, izjavio je Abdić u studenome 1993. britanskome Observeru, koji je s tek zamjetljivom sumnjom izvještavao o »Abdićevu pravome remek-djelu pregovaračke umjetnosti«. Zagrebački Globus svojim je tekstom ujesen 1993. možda prvi nagrizao mit o mirotvorcu i hranitelju, razotkrivši da Agrokomercovi kamioni naftom i hranom opskrbljuju srpsku vojsku u Hrvatskoj i BiH. Velika Kladuša, naime, u to je vrijeme bila ni do danas razjašnjena točka s koje se švercalo na sve strane, tipična Meka ratnoga profiterstva – a to su debelo koristile i Srbija, i Hrvatska, i svi mogući secesionisti u BiH.

Glavna figura te rabote bio je Fikret Abdić Babo, čija je važnost rasla iz dana u dan. »Predsjednik« – u Kladuši ga i danas tako zovu – u to vrijeme najokrutnijega rata kovao je i planove da »ponovo uspostavi telefonske i cestovne veze između srpskoga uporišta Banje Luke preko Velike Kladuše i srpske krajine kroz Herceg-Bosnu do Splita«. Neki u međunarodnoj zajednici tada su vjerovali Abdićevim objašnjenjima da tako gospodarstvom nastoji postići mir.

Ali ne i posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki, koji je, tvrdili su svjedoci, zaplakao vidjevši logore koje je Abdićeva vojska APZB otvorila u toj secesionističkoj enklavi u zapadnoj Bosni i zbog kojih je, eto, nepravomoćno osuđen na 20 godina zatvora. Zločini počinjeni u »Babolandu« temeljito su opisani u knjizi »Drmeljevo – svjedok optužbe«, koju su 1996. objavili Odsjek za dokumentaristiku i informacijske studije iz Bihaća i Institut za ratne zločine iz Sarajeva.

Drmeljevo je, kažu, bio najokrutniji od šest logora u koje je tijekom 1994. vojska APZB zatočila neistomišljenike i njihove obitelji. Tijekom tri ljetna mjeseca te godine, tu je bilo zatočeno 1.500 ljudi. Izgladnjivani su, tučeni, ponižavani, vođeni da kopaju rovove prema 5. korpusu Armije BiH... Bilo je, naravno, i mrtvih. U knjizi »Drmeljevo – svjedok optužbe« žrtve toga logora poimence prepričavaju te potresne događaje. Zatočenica logora Hadusa Husić prepričala je posjet Tadeusza Mazowieckog: »Ostale smo samo mi zarobljenice s Mazowieckim, pokazivale mu naše ozljede. On gleda i plače... Kaže da četrdeset godina radi taj posao, ali da nije vidio ovakvog užasa i takve tuče...«

»Zapadna Bosna – dobar most između Hrvatske i BiH«, naslov je intervjua s Ivicom Račanom koji je objavljen 15. srpnja 1994. u zagrebačkoj »Zapadnoj Bosni«, tjedniku koji je žestoko podržavao Abdić-Boban-Karadžićevu koncepciju podjele Bosne i sustavno napadao Armiju BiH i vladu u Sarajevu. U tom se intervjuu Račan zauzeo da Abdićeva APZB ostane u sklopu BiH. Međutim, na dvojbu bi li to mogao biti konfederalan ili federalan odnos, današnji hrvatski premijer odgovorio je ovako: »Zašto ne?«.