Ruga li se uvaženi dizajner Boris Ljubičić Sinjanima ponovnim puštanjem u opticaj majice s natpisom »Message/Mesić/Poruka«? Semiotičar Mirko Petrić u »Meridijanu 16« naslućuje da bi se u novim okolnostima, naročito nakon predsjednikova pranja alkara na Pantovčaku, Ljubičićeva poruka mogla protumačiti kao rugalica. Ali, naravno, ne samo ekstremnim Sinjanima, koji - iznosi u svojoj reportaži Tina Šimurina - ljude drukčijeg mišljenja nazivaju jugoslavenčinama, već svim političkim daltonistima. Onima koji život i svijet oko sebe, bez obzira je li im u fokusu Sinj ili New York, doživljavaju isključivo crno-bijelo a probleme žele, prema svojoj daltonističkoj mjeri, rješavati silom. Ljubičić se, Bogu hvala, poigrava s isključivošću i glupošću. Našom i vječnom.

Shvaćaju li u »Meridijanu 16« anketirani Sinjani, kojima je »Message/Mesić/Poruka« majica naprimjereniji ovoljetni odjevni predmet, što je autor, itekako upućen u alkarsko politikanstvo, htio reći? Na žalost, ne. Kao što Ivo Sanader ne shvaća što čini - ali zna, po principu Pavlovljevog refleksa, zašto - porukama o raspolućenom nacionalnom biću koje šalje sa saborske govornice. Ne, naravno, da bi stišao već pojačao strasti te se na krilima najnegativnije i za Hrvatsku najpogubnije energije - kakva je demonstrirana na splitskome skupu navodne podrške generalu Norcu - dočepao vlasti. Za razliku od Sanaderovog podilaženja niskim strastima, Ljubičić računa, kao i obično, na misleću, samosvjesnu, tolerantnu, pravnu, građanski hrabru i demokratski opredijeljenu - nadam se - većinu.

Kao što do Beograđana ne dopire - stidljivo je u »Meridijanu 16« tek naznačila dramaturški i sadržajno lošom reportažom Višnja Mišin - da su njihovi sugrađani i politika koju su podržavali počinili nad nesrbima strašne zločine. A oni koji pak i jesu svjesni da je potekla krv, krivnju bi - da lakše zaspu - podijelili 50:50. Ništa im u određivanju postotka krivnje ne znači čak ni činjenica da su srbijanski vojnici svojim tenkovima pustošili gradove u nekoj drogoj, nekad njima zbog love i mora i te kako dragoj zemlji. Oni pak do čije svijesti dopiru strašne slike rata u Hrvatskoj, BiH ili na Kosovu, priklonili su se, kako reče jedna Beograđanka, »zaveri ćutanja«. O tom srpskom prešutnom odobravanju rušenja Hrvatske Đorđe Balašević je početkom devedesetih napisao nevjerojatno točan stih:

»Nisu krivi brkati generali koji su vikali: Pali!/ Krivi smo mi koji smo ćutali.«