Po čemu se ocjenjuje međunarodni položaj jedne zemlje? Za političare, međunarodni položaj jedne zemlje ocjenjuje se po broju susreta s državnicima drugih zemalja, po broju tapšaja po leđima koji naši političari dobijaju od stranaca, po osmjesima koje im se upućuju na međunarodnim konferencijama. Za istraživače međunarodnih odnosa, među koje spada i pisac ovih redaka, međunarodni položaj zemlje ocjenjuje se po tekstovima koji se o njoj pišu u stranom tisku i stručnoj publicistici. Naravno, uvijek treba otpisati one napise koji su pisani s aspekta predrasuda ili pristranosti. Međutim, na kraju se to ipak uvijek može više-manje objektivno kvantificirati. Nisam to ja izmislio: ovu metodu preporučuje udžbenik pod nazivom »Analiza vanjske politike«, koju je još 1989. izdao UNITAR – Institut Ujedinjenih nacija za izobrazbu i istraživanje. Dakle, riječ je o metodi procjene međunarodnog položaja koja pretendira na objektivnost. Zato i ministarstva vanjskih poslova izdaju preglede i analize pisanja stranog tiska.

Svojevremeno sam i ja pokrenuo takvu analizu u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, još daleke 1992. godine, ali je je nakon nekoliko brojeva taj bilten naprasno ugasnut. Sjećam se da me tadašnji ministar, prilično uzrujano, upitao: »Oprostite, ali ne pišete li Vi, doktore, previše kritično o Hrvatskoj?« Odvratio sam da samo analiziram ono što drugi pišu o nama i predlažem mjere kojima bi trebalo utjecati da se to pisanje izmijeni: ili snabdjeti novinara i njegov list objektivnim informacijama, ili analizirati uzroke koji leže ne u načinu pisanja, već u predmetu tog pisanja – a to će reći u nama. Ministar je samo plačnim izrazom na to rekao: »Sve je to u redu! Ali da znate, kada predsjednik pročita taj vaš bilten, on se jako ljuti – na mene!«.

Nakon nekoliko tjedana moja »Analiza pisanja stranog tiska« je ukinuta, a ja sam za nagradu premješten u sobu u kojoj nije bilo ni prozora, valjda da meditiram o primjeni svjetskih kriterija na vođenje hrvatske vanjske politike. Tako se i danas može o Hrvatskoj mnogo više zaključiti iz pisanja stranog tiska i publicistike, nego iz naše, domaće projekcije našeg međunarodnog položaja. Pogotovo ako ta projekcija dolazi iz redova političara, koji ionako imaju potrebu opravdavanja vlastite aktivnosti, pa uvijek ružičastim bojama bojadišu svoja djela. Ako je suditi po pisanju agencijskih vijesti i stranog tiska, Hrvatska je doživjela dva udarca proteklog tjedna: prvi je udarac incident na granici s Jugoslavijom na Dunavu; drugi je slučaj ucjena pripadnika nacionalnih manjina povodom rasprave o Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina.

U prvom slučaju, najveći je gubitnik ipak Jugoslavija, čiji su graničari zapucali na čamac izletnika, koji su nakanili izvesti prepad na neki naš Perejil na Dunavu. Jugoslavenski graničari su vjerojatno reagirali po svojim propisima, koji nisu nimalo tankoćutni i ne vode računa o međunarodnim dimenzijama pucnjave na granici koja razdavaja države koje su nedavno ratovale.

Strane agencije su zabilježile pucnjavu, zbog koje je jugoslavenski ministar vanjskih poslova morao izraziti svoje žaljenje. Tu je izgubila Jugoslavija i taj je publicitet izrazito negativni poen za nju. No, izgubila je i Hrvatska jer u najmanju ruku nepromišljen gest nekolicine lokalnih političara, koji nisu obavijestili svoje centralne vlasti i koji su doveli u opasnost živote njihovih suputnika, svjedoči o njihovoj gluposti i naivnosti. Ali, implikacije su za međunarodni položaj Hrvatske još i teže jer su mnogi komentatori od Reutersa, Anse, pa sve do Radija Slobodna Europa podsjetili u »backgroundu« agencijske vijesti da Hrvatska ima neriješeno pitanje granica ne samo s Jugoslavijom, već i s Bosnom i Hercegovinom (ne Kostajnica, koliko neratificirani sporazum o Pločama) i sa Slovenijom. Po tome ispada da je Hrvatska slučaj u modernoj Europi: tu je samo još ispred nas Jugoslavija s problemom Crne Gore i Kosova. Inače je Hrvatska moguće žarište konflikata jer čak ni sedam godina nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma nije riješila pitanje granice sa susjedima.

A što reći o negiranju prava glasa pripadnicima manjina, da kao građani sudjeluju u političkom životu zemlje i sabijanja u njihove etničke rezervate? I o sramotnoj ucjeni da se njihove zastupnike bira na stranačkim listama, ako oni ne pristanu na vladin diktat?! Koliko će samo to naškoditi međunarodnom ugledu Hrvatske? Izgleda da to premijera i njegove baš i ne zanima. Vjerujem da bi i oni postupili kao Tuđman, samo da postoji neki bilten sličnog profila kao nekad onaj moj pod nazivom »Analiza pisanja stranog tiska«. I njih bi takav bilten silno naljutio. Srećom, oni ne čitaju strani tisak, a još uvijek ih poneko potapša po ramenu na nekoj međunarodnoj konferencije. Sve manje, doduše.