Odnosom prema manjinama SDP je ponovo doveo u pitanje svoju socijaldemokratsku prirodu. Mrgodnim stavom spram etničkih zajednica Račanovi momci de facto podržavaju desničarski rezon po kojem prava manjina nisu prirodno pravo, nego zavise od milosti većinskog naroda. Kao da se svaki dobitak na strani manjinaca otkida od Hrvata, njihovih prava i sloboda. Ideje o tome da predstavnike manjina biraju svi građani Hrvatske analitičare podsjećaju na model po kojem je Slobodan Milošević birao svoga čuvenog Albanca Sejdu Bajramovića, a Račanove prijetnje zastupnicima manjina da su odgovorni za sve loše što će im se dogoditi, samo su derivat njegovih ranijih izjava da su Srbi sami krivi za svoj egzodus iz Hrvatske.

Da nije nikakva socijaldemokratska stranka, to je SDP pokazao već ranije, najviše na pitanjima koja su samo srce socijaldemokracije. Umjesto zalaganja za društvo socijalne pravde, Račanova je stranka, kao najutjecajnija u aktualnoj vladi, praktično ostavila netaknutim zatečene nepravde. Umjesto da promovira interese radnih slojeva, ljudi koji žive od svoga rada, SDP se u dvije i pol godine pokazao borcem za interese kapitala i poduzetnika. Jedan od njegovih utjecajnih čelnika, Zdravko Tomac, znao je objašnjavati da je to rezultat zatečenih prilika. Tvrdio je da oni ne mogu inzistirati na svome socijaldemokratskom programu, jer prilike i trenutak određuju politiku, pa bi svaka stranka, da se našla na njihovom mjestu, morala odraditi isti posao.

To je samo prazan izgovor. Jasno da vlast koja je došla na Tuđmanove razvaline mora povući mnoge neugodne poteze. Također su, i to je jasno, neke stvari diktirane potrebom da se nadoknade hrvatski zaostaci u procesu tranzicije. Ali i u tome mora postojati, i mora se osjetiti, razlika između socijaldemokratskog ili liberalnog programa od onog HDZ-ova, tvrdo desničarskoga. Politika koju praktično vodi SDP, a koja se većinom osjeća kao izdaja socijaldemokracije, ipak je mnogo više stvar izbora nego pitanje nužnosti. Oni koji alibi traže u »povijesnim prilikama« samo pokušavaju prikriti da su se pustili niz vodu. Ne plivaju, nego ih mlitave događaji nose. Mada se oni osobno, vjerojatno, osjećaju avangardno.

Stranački bal pod maskama obiluje takvim primjerima. U posljednje vrijeme možda je najporazniji ipak Budišin HSLS, koji se lažno predstavlja kao liberalna stranka. A liberalizma u tom društvu nema više ni u tragovima. Kao što je prije skoro pet godina iz stranke na ružan način istjeran Vlado Gotovac, tako je ovih dana HSLS izbacio impresivnu skupinu svojih istaknutih članova, utemeljitelja i čelnika. Kao što je od Gotovca trijumfalistički tražio »ključeve Amruševe«, tako se Budiša danas prema svojim najbližim, višegodišnjim suradnicima postavlja kao Atila – Bič Božji.

HSLS je ostao bez najistaknutijih predstavnika svoje liberalne struje, ali još gore: njegov prevladavajući rezon i ponašanje danas ga čine sasvim neliberalnom strankom. Po retorici već su uparili s HDZ-om, gotovo da nema među njima više nikakve razlike. Budiša grmi da je glavni problem u Hrvatskoj danas povratak komunizma, baš kao da ga Pašalić instruira. A ovotjedni govori njegovih aktualnih adlatusa u Saboru otkrivaju da se nekadašnja stranka intelektualnih uglednika svela na diskurs jednoga Rojsa.