S Hvara promjena Vlade, manjinski zakon, hrvatski "ratovi" sa Srbijom na Dunavu, Slovenijom u Piranskom zaljevu i Bosnom na Uni izgledaju gotovo beznačajnim

Kakav kontrast! Na jednoj strani političari u odijelima, koji dane i noći raspravljaju koja će stranka dobiti koje ministarstvo, a na drugoj: veći dio nacije na kupanju, ispred kafića, tražeći bar malo hlada, ne mareći za političke igre i kadrovske križaljke. Na jednoj strani (onoj prvoj) "ozbiljni" komentari o tome zbog čega je javnost ravnodušna, nezainteresirana i neimpresionirana politikom. Na drugoj - jednostavno objašnjenje: pa zar ne vide da je ljeto?

Ljeti, Hrvatska se (više nego inače) dijeli na dvije: onu "ozbiljnu", koja ne primjećuje da je ljeto stiglo, i onu drugu kojoj sve ostalo postaje nevažno. Ova prva se prema ljetu odnosi kao prema nekoj elementarnoj nepogodi, pa ga primjećuje samo zbog znoja na košulji i praznog Zagreba. Ova druga odbija prihvatiti glavnu ideju globalizma i kapitalizma: da više nema godišnjih doba (nego se jagode mogu, recimo, jesti zimi; a poruke na Novi Zeland putuju dvije sekunde) pa ni godišnjih odmora; te ostaje tvrdoglava u svom hedonizmu. Te se dvije Hrvatske slabo razumiju. Onoj prvoj važna je statistika: broj turista i veličina prihoda. Ovoj je drugoj bolje da turista ima manje i da su cijene niže (dakle, i prihodi manji): uživanje je onda veće.

Iako ljudi koji pripadaju prvoj i drugoj Hrvatskoj ima posvuda, ipak (u simboličkom smislu) granica između njih ide morem. Čak i u mom slučaju (dakle, u slučaju nekoga kome je politika ne samo struka nego i neka vrsta opsesije) plovljenje je Jadranom neka vrsta Rubikona (rekao bi premijer Račan); granice gdje neke stvari prestaju biti ozbiljne i počinju izgledati gotovo besmislenima. S Hvara, odakle pišem ovaj tekst, promjena Vlade, manjinski zakon, hrvatski "ratovi" sa Srbijom na Dunavu, Slovenijom u Piranskom zaljevu i Bosnom na Uni izgledaju gotovo beznačajnim. Poluratna retorika koja se ponovno pojavila u našim medijima (uključujući i pojmove za koje sam vjerovao da pripadaju "mračnoj prošlosti": kao što je, primjerice, pojam jugovojska) ovdje čovjeka može samo na minut nasrditi, sve dok (u želji da se isključi iz tog povratka u političku stvarnost, a još više političku prošlost) ne ugasi televizor i ne izađe iz kuće.

Da sutra zaratimo s Burkinom Faso, ovdje pola ljudi to ne bi primijetilo, a druga se polovica ne bi puno uznemirila. Na otocima je (srećom) uvijek bilo moguće biti izoliran od grube neurotične politizirane stvarnosti koja se smišljala negdje drugdje. (Osim, naravno, zatvorenicima na Golom otoku, koji je izgledao to stravičnije što je bio uronjen u nevažnost politike; a opet tako duboko uzrokovan njezinom sveprisutnosti). Ako igdje ima regionalnog identiteta u Hrvatskoj, onda je to na otocima (i, možda, poluotocima). Taj je identitet građen na neuzimanju politike (toliko) ozbiljno.

Bit će važnije naći dobru uvalu i napraviti dobar roštilj nego razmišljati hoće li Srbi imati jednog ili nijednog zastupnika u Saboru. Ljeto je idealno za izborne prijevare i manipulacije; za važne zakone koje je bolje da ljudi ne primijete; za velike odluke koje će proći nezapaženo. Ljetnim će se štrajkovima malo tko pridružiti; ljetna će obećanja o boljoj budućnosti malo tko zapamtiti.

Žive na otoku, a nemaju more. A i tamo gdje ga imaju, kapitalizam ga je učinio takvim da u njemu nema mogućnosti bijega. Gdje god se dođe, dočekat će ih sve ono što imaju doma: engleski jezik, fast food restorani, Marks and Spencer, British Airways. Otići na kraj svijeta ne znači uvijek otići daleko. Globalizacija im je možda pomogla da se snađu u tuđem svijetu, ali im je zatvorila mogućnost bijega od (ružne) stvarnosti.

I ne samo to. Moderni život u kapitalizmu stvorio je navike i ovisnosti u području komuniciranja. Nitko više ne ide po svijetu bez mobilnih telefona, a gradovi koji nemaju internet kafiće drže se zadnjim selendrama i zaobilaze u velikom luku. Mobilni se telefoni, naravno, mogu isključiti; ali - to je mnogo teže učiniti u svijetu u kome naše ponašanje diktiraju reklame i novostvoreni socijalni običaji. U običnih ljudi na Zapadu više čak nema ni želje za isključenjem iz stvarnosti. A i da je ima: samo bogatiji danas mogu priuštiti sedmodnevnu izolaciju, negdje u sredini pustinje ili nasred mora.

Ljudi na Zapadu danas plaćaju golemi novac ne bi li sami sebe prisilili na izolaciju: time plaćaju kaznu za to što nisu sami u stanju (besplatno) isključiti svoje mobilne telefone, niti se izolirati od posla, financija, bankovnih kredita, karijera i obaveza. Na modernom Zapadu velik broj ljudi ne koristi godišnje odmore; ne samo zato što im je preskupo ići na more nego i zato što ili više nisu u stanju odvojiti se od ovisnosti koje im stvara svakodnevni život; ili pak - zbog toga što ih nigdje drugdje na čeka drugo od onoga što imaju u svojoj kući. (U tome treba tražiti barem neke od uzroka krize našeg turizma. Oni koji traže izolaciju za Hrvatsku su uglavnom prebogati; a oni koji u njoj traže sve ono što imaju doma znaju da to neće naći.)

Konačno, kapitalizam u kome žive ne želi da se oni "izliječe" od tih ovisnosti uronjenosti u svakodnevlje. Njemu je, naime, riskantno da mu zaposlenici prijeđu "Rubikon"; koji dijeli ne samo Hrvatsku nego i druge zemlje (iako je u Hrvatskoj daleko jasniji nego drugdje). Zaposlenici bi, naime, ljeti mogli shvatiti da sve one stvari koje kapitalistima izgledaju tako strašno važne i ozbiljne njima izgledaju besmislene i bezvrijedne. I da sloboda zapravo ne mora stajati tako skupo: treba samo isključiti mobitele i televizore, otploviti daleko od obale, zaboraviti na kreditne kartice i PIN-ove. I biti nedostupan gazdama.