Izuzme li se nabrušena intonacija s primanja u Alkarskim dvorima, ovogodišnja je Alka bila mnogo manje politizirana od one lanjske. Istina, svečana je loža bila prebukirana čelnicima opozicijskih stranaka, ali manifestacija se nije prometnula u miting kontra aktualne vlasti, kao što se to dogodilo prošle godine. Izostale su psovke i vrijeđanja. Nije bilo masovnih provala. Suprotno onoj lanjskoj, Alka se nije mogla razumjeti kao poziv na rušenje ni šefa države ni drugih legalno izabranih državnih struktura. Kao da je organizatorima bilo stalo da ne bude incidenata. Tako su pokazali da se može kad se hoće. Da je lanjska halabuka bila dio scenarija.

Kotromanović je također svoj govor uspio izbalansirati mnogo bolje nego prošlogodišnji. Čak je dopustio da su neki postupci na lanjskoj Alci »možda bili loši«, »možda i nepravedni prema nekim pojedincima«. Šteta što tu poluispriku nije uputio predsjedniku Mesiću kada ga je nedavno, s ostalim alkarima, posjetio u Zagrebu. Kotromanović se također založio za djelovanje kroz demokratske institucije vlasti, a kontra podjela, kontra, kako je rekao, »nikad ovolike mržnje i razjedinjenosti, nikad veće zlobe i podjele na podobne i nepodobne«. Dobro zvuči. Zaboravio je samo da je Alka lani, pod njegovim vojvodstvom, skandirajući šefu države »Cigane, Cigane« i drugim provalama desnila uvelike pridonijela širenju mržnje i razjedinjenosti. Također, da je istinski protiv podjele na podobne i nepodobne, ne bi iz ovogodišnjeg natjecanja isključio trojicu kritički raspoloženih alkara, među njima i prošlogodišnjeg slavodobitnika.

Alku bi zaista, kao što je rekao Kotromanović, trebalo izvući iz služenja bilo kojoj političkoj opciji, stranci ili osobi. Ali utoliko je zagonetnije kako je organizatorima pala na pamet skandalozna zamisao da umjesto nemilog im predsjednika hrvatske države angažiraju predstavnika nekadašnje tuđinske vlasti. Karlo von Habsburg, kao potomak nekadašnje K und K dinastije, dobio je čast da u svečanoj loži zauzme centralno mjesto i kasnije, umjesto predstavnika šefa države, uruči nagrade. Današnji Habsburzi rado se postavljaju u ulogu političkih patrona pokrajina svoga nekadašnjeg carstva. Ali nije problem u njihovim nostalgijama, problem je u Hrvatima koji u njima traže surogat za Mesića. Po istoj logici, šefovi Alke mogli bi pozvati i Karađorđeviće. Ili možda Titove sinove.

Angažirajući Habsburge, veliki Hrvati iz Alkarskog društva otkrili su koliko se njihovom busanju u državotvorna prsa može vjerovati. Od hrvatske su samostalnosti i suverenosti napravili fetiš i sebe predstavljaju njihovim braniteljima, a onda ulogu, predviđenu za šefa države, nude strancu i to nasljedniku loze čiju je vlast Hrvatska osjećala kao »tamnicu naroda«. Čini se da im je od hrvatske države kojoj je na čelu njima nemio Mesić, mnogo prihvatljivija Hrvatska pod nekom tuđom krunom. Da je netko drugi to napravio, isti bi ga optužili za veleizdaju.