– Pored središnjeg cilja – oslobađanja okupiranog dijela Hrvatske – povoda za »Oluju« je bilo nekoliko. U pitanje je dolazio opstanak bihaćke enklave, a to je za Hrvatsku bio golem problem. Padom Bihaća, Hrvatska bi bila svedena na samo deset kilometara širine od karlovačkog bojišta do slovenske granice. Osim toga, ponovila bi se katastrofa Srebrenice, a u Hrvatsku bi došlo preko sto pedeset tisuća novih izbjeglica. Drugi razlog je bio u neučinkovitosti međunarodne zajednice: snage UN-a umjesto da provedu rezolucije UN-a i vrate u ustavno pravni poredak okupirana područja Hrvatske, takvo su stanje praktički počele legalizirati. Uz to, pojavio se i famozni plan »Z-4«, koji je po svojim pretpostavkama predviđao praktički državu u državi, što Hrvatska nikako nije mogla prihvatiti. Bilo je, dakle, nekoliko strateških faza zbog čega se pokojni predsjednik Tuđman odlučio na ovu operaciju. Nekoliko dana ranije o toj je odluci izvijestio predstavnike najvećih svjetskih sila – SAD, Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju i Rusiju. Naravno, nismo ih obavijestili o datumu početka akcije.

– Nitko nije dao potpuno zeleno svjetlo. Jedino su Amerikanci, vidjevši što se dogodilo u Srebrenici, rekli da će oni podržati operaciju, ali da bude čista, da kratko traje i da bude bez velikih civilnih žrtava. Što se vidjelo u samoj operaciji – nije bilo namjernih vojnih djelovanja usmjerenih prema civilima i, s obzirom na veličinu operacije, nije bilo velikih žrtava. Amerikanci su rekli da će tolerirati operaciju ako bude završena u roku deset dana. Oni su bili svjesni što će se dogoditi ako padne Bihać.

– Prvo, imali smo iskustva iz »Bljeska«. Drugo, radilo se po modernim principima ratovanja: vrlo kvalitetna priprema, točno su se odabrale točke napada, vojska se dugo pripremala – od profesionalnih i dijelom pričuvnih brigada koje su se pripremale za izvođenje napadnih operacija. To je sve bilo dobro uvezano. Kvalitetno smo koristili obavještajne podatke, naročito promatranjem iz zraka, tako da smo točno znali njihove koncentracije. Time smo dobili stožerne točke napada i vrlo brzo prešli u ofenzivna djelovanja – ispresijecali prostor, počeli zaokruživati i naravno da je u tim uvjetima druga strana morala vrlo brzo pokleknuti.

– Bespilotnim letjelicima. Mi smo već tada bili sedma zemlja u svijetu koja je koristila bespilotne letjelice. Imali smo u uporabi relativno poluprofesionalne letjelice koje su nam jako dobro poslužile.

– To dijelom potječe od suprotne strane jer dati Hrvatima priznanje da su u svemu uspjeli sami, dodatno daje na težini i snazi Hrvatskoj vojsci. Lakše je poraz pretrpjeti kad kažu da su »Hrvatima pomogli i Amerikanci, pa su onda pobijedili oni, a ne Hrvati.« Naravno da su Amerikanci snimali za svoje potrebe, nije bilo nikavog slanja podataka ni za vrijeme operacije, ni prije nje. Mi smo sve postigli našim bespilotnim letjelicama koje smo sami radili i koje su proluprofesionalne, ali su poslužile. One su bile strateško iznenađenje za neprijatelja jer nisu vjerovali da ih možemo uporabiti i do tada nikad nisu bile upotrebljavane, osim što su ih koristili Izraelci i Amerikanci.