Slavko Lozina sudac ili zločinac? Bjegunac s mjesta nesreće, zaboravljivac koji »gubi« dokaze poput parafinskih rukavica i pištolja kojim je počinjeno ubojstvo Milenka Đekića, žestok navijač »vatrenih«, koji komentarima i pohvalama njihove igre otpočinje rasprave – odmara. Pobornik zločinačke ideje da se optuženi za najteže zločine brane sa slobode (svojevremeno je to omogućio i Petru Vrbatoviću, za kojim je bila raspisana tjeralica zbog ubojstva u Njemačkoj i četiri počinjena razbojstva), pustio je iz pritvora sve okrivljenike u slučaju Lora, isključio mobitel i ostavio dežurne na sudu da se bakću s odlukom Vrhovnog suda i policijskim tjeralicama za onima kojima ljeto provedeno u pritvoru na Bilicama i nije baš ideal godišnjeg odmora.

Josip Bikić i Miljenko Bajić, poput njihovog idola i u svijesti mnogih, također, nevinog Ante Gotovine, preferiraju vjerojatno neke druge, od domovine sigurnije destinacije, do kojih raspisane policijske tjeralice teško dolaze. Nećemo u ovom slučaju psihologizirati i propitkivati zašto bježe ako su nevini? Zašto riskiraju da zbog njihova ponašanja slučaj preuzmu neki drugi, njima manje naklonjeni sudovi i suci koji neće biti benevolentni poput za naivne nesposobnoga, a za one druge svjesno pristranoga Slavka Lozine?

Branitelj Miljenka Bajića, Evelin Tonković, kao uostalom i Željko Gulašija, koji brani Josipa Bikića, u novinama su potvrdili da »pojma nemaju« gdje su njihovi »nevini« branjenici, kao i to da su svi pokušaji da ih kontaktiraju ostali bezuspješni! Uostalom, ako sudac koji im sudi može nekažnjeno pobjeći s mjesta prometne nesreće, mogu valjda i oni – od pritvora. U zemlji gdje bježe političari i suci, zaista je apsurdno očekivati da se slova zakona pridržavaju samo osumnjičeni za zločin.

Drugo je, međutim, pitanje može li čovjek poput Slavka Lozine, s toliko propusta načinjenih u sudačkom radu, ne samo voditi tako osjetljiv proces kakav je ovaj za zločine počinjene u Vojnom zatvoru Lora, nego uopće biti sudac? Čovjek je to kojemu »nestaju« dokazi, zbog čega će ubojica moguće počiniti novi zločin, koji nema ni toliko morala i poštenja da nakon što prouzroči nesreću pričeka policiju, koji javno zagovara šoviniste i pokazuje razumijevanje za njihove morbidne ideje, koji šuruje s odvjetnicima optuženih za najteže zločine... Ni uz najbolju volju takav se sucem ne bi smio zvati. A zove se!

No, ne treba biti naivan – ono što brine sve misleće ljude u Hrvatskoj nije samo Slavko Lozina. On prečesto ulijeće iz greške u grešku – a da već i slijepac iz toga ne bi iščitao namjeru, a ne samo profesionalni propust, kako mu kolege tepaju... Nas upravo stoga više brinu oni koji mu pod krinkom sudačke autonomije uporno toleriraju kontinuitet u kompromitiranju splitskoga Županijskoga suda i hrvatskog pravosuđa uopće. Ako nije tako, zar o njegovu »slučaju« odista ne bi imala što reći cehovska, sudačka organizacija? Zar predsjednika njegova suda Igora Benzona ne muče skandali koje ovaj čovjek proizvodi čim se lati nekog od predmeta, zar ministrica pravosuđa smatra da treba šutjeti o odlukama i ovog suca, iako su one na rubu pameti, zdrave logike – i zakona. Što još Lozina treba učiniti pa da mu kolege shvate kako žrtve Lore s ovakvim čovjekom na čelu sudačkoga vijeća nikad neće dočekati pravnu satisfakciju, a hrvatska javnost istinu o događanjima iza zidova Vojnog zatvora... A pravnici su – i morali bi znati da ih bijeg u šutnju o Lozini čini suučesnicima u zločinu – ovaj put u zločinu nad pravosuđem – koje mu je splitski sudac glavni akter.