Vjesnik: 07. 08. 2002.

Odbijen Zubakov zahtjev da mu Hrvatska plati 200 milijuna dolara za rakete S 300 s jarunske parade

Posao, odnosno isporuku raketnog sustava S 300, dogovorili Winsley Finance LTD i Alan d.o.o. 1994. / Zubak i WFL tvrde da su 1995. predali Hrvatskoj 80 posto opreme / Hrvatska nikad nije dobila radare, antenske tornjeve, računalni sustav, stanice za vođenje raketa i dekodere koji otvaraju i zatvaraju raketni sustav, tako da su isporučene raketne cijevi neupotrebljive tone željeza koje su u obrani zemlje sudjelovale samo na smotri na Jarunu 1995. / Ipak, Hrvatska mora dokazati i ništavnost ugovora o kupnji raketa, kao i da su Tuđman i Šušak nastupali osobno, a ne kao predsjednik države i ministar

ZAGREB, 6. kolovoza - Početkom srpnja ove godine tročlano je Arbitražno vijeće u Zagrebu donijelo pravorijek: supsidijarnim (jedan za drugoga) tužiteljima Zvonku Zubaku, odnosno Winsleyju Financeu LTD sa Djevičanskih Otoka, odbijen je zahtjev da im tuženik, Republika Hrvatska, mora isplatiti 200 milijuna dolara za isporučen raketni sustav S 300. To su arbitražno vijeće ugovorile dvije ugovorne strane 19. srpnja 1994. godine.

Tvrtka s Djevičanskih Otoka je 21. travnja 1999. godine prepustila Zvonku Zubaku sva potraživanja i obvezu isporuke preostalih 20 posto opreme za rakete. Tim su »prepuštanjem«, barem za tužitelje, završeni neuspjeli pregovori dviju strana o isplati dugovanih milijuna, započeti još 1995. godine. Zato se na arbitraži pojavljuju i Zubak i WFL kao supsidijarni tužitelji.

U tužbi podnesenoj 23. studenoga 2001. godine Zvonko Zubak i WFL se pozivaju na ugovor iz srpnja 1994. godine, tvrdeći da su ga oni najvećim dijelom ispunili, predajući Hrvatskoj 80 posto opreme tijekom 1995. godine. Razlog neisporuke preostalih 20 posto ugovorene opreme tužitelji nalaze u postupku državnih tijela, koja nisu htjela odrediti mjesto i vrijeme isporuke dugovanog dijela raketne opreme.

Odgovarajući na tužbu, državna je strana zahtjev za isplatom 200 milijuna dolara osporila tvrdnjom da ugovor između Hrvatske i WFL, kasnije Zubaka, nije valjan - na tom se dokumentu ne nalazi autentičan potpis bivšeg ministra obrane Gojka Šuška, tvrdeći da je riječ o navodnom, a ne stvarnom ugovoru. Hrvatska se pozvala i na rezoluciju UN-a o zabrani uvoza oružja u zemlju u to vrijeme, čime bi ugovor bio ništavan čak i da je Šuškov potpis ispravan. Naime, hrvatska vlada nikad nije donijela odluku o preuzimanju obveza iz takvog ugovora. Posao su dogovorili Winsley Finance LTD i Alan d.o.o. 1994. godine.

Ugovoreni su cijena i rok isporuke - do 31. prosinca 1997. godine, a isporuka je počela 10. kolovoza 1994. Posljednji dijelovi od 80 posto isporučene opreme stigli su u Hrvatsku 23. travnja 1996. Ono što je od raketa stiglo u Hrvatsku prodefiliralo je 30. svibnja 1995. godine jarunskom paradom, ispred predsjednika Tuđmana u bijeloj vrhovničkoj odori.

Bilo je to neposredno nakon akcije »Bljesak«, a poslije se pokazalo kao svojevrsna najava »Oluje« u kolovozu iste godine.

Sva je sreća da je Hrvatska obranjena bez tog oružja, jer su u onih 20 posto neisporučenih dijelova sustava S 300 bili radari 76N6, 36D6 s antenskim tornjevima, računalni sustav, te stanica za vođenje raketa i dekoderi za otvaranje i zatvaranje raketnog sustava. Bez tih dijelova, rakete su obično željezo s kojim Hrvatska ni danas ne zna što bi.

Nezadovoljni odgovorom države na tužbu, tužitelji na arbitražnom ročištu 11. ožujka 2002. godine ostaju pri svojim navodima. Cilj im je izboriti pravomoćnu odluku o isplati 200 milijuna dolara. Mjesec dana kasnije tužitelj Zvonko Zubak je u odgovoru tuženoj strani naveo da ne prihvaća grafološko vještačenje o autentičnosti potpisa Gojka Šuška. Navodi i objašnjenje zašto nije bila potrebna odluka Vlade. Zubaku je bilo dovoljno što je odluku o nabavi osobno donio Franjo Tuđman, kao šef izvršne vlasti, nadređen kabinetu premijera, čime Vladu svodi na obvezu provedbe. Alan d.o.o. kao državno poduzeće bilo je dužno, za njega, izvesti tehnički dio posla. Sva ostala tumačenja tužene strane Zubak je tom prilikom odbio i ostao pri zahtjevu da mu se isplati ugovorenih 200 milijuna dolara.

Država je već 22. travnja ove godine odgovorila da Ministarstvo obrane, prema zakonu, nije bilo ovlašteno voditi trgovačke poslove i baviti se nabavom naoružanja. Zato Šuškov potpis nije dokaz da ugovor vrijedi. A na ugovoru nema ni pečata Ministarstva obrane.

U tužbenim podnescima Arbitražnom vijeću - Zubakovim a ranije i WFL-ovim, kao i državnim - vidljiva su dva shvaćanja ovlasti, zakonitosti i odgovornosti državnih tijela.

Potpisati ček na 200 milijuna dolara nije isto što i potpisati ugovor. Isplata novca bi dokazala da je tadašnja vlast, mimo međunarodnog embarga na uvoz oružja i mimo zakonske zabrane jednom ministarstvu da se bavi trgovinom, uvezla oružje.

Od 1995. godine pa do danas, dakle još za života i Gojka Šuška i predsjednika Tuđmana, nije bilo državne volje da se dio isporučene opreme plati. Dojam je da su i tvrtka s Djevičanskih Otoka i Zvonko Zubak olako progutali udicu s državotvornim mamcem onih s kojima su posao sklopili.

Činjenica je da su dijelovi opreme stigli u Hrvatsku, da su dodijeljeni MORH-u na čuvanje i da te, makar beskorisne cijevi, koštaju. Vjerojatno ne 200 milijuna dolara, ali koštaju.

Hrvatska je vlast - i prijašnja i sadašnja - jasno pokazala da ne zna što bi s njima.

No problem je što u političkim odnosima u međunarodnoj zajednici retroaktivnost nije zabranjena. Hrvatskoj strani stoga preostaje dokazati ne samo ništavnost ugovora o kupnji raketa, nego i dokazati da su i Tuđman i Šušak nastupali osobno, a ne kao predsjednik države i njegov omiljeni ministar.

Ugovoreno Arbitražno vijeće je odbilo tužbeni zahtjev Zubaka i WFL-a. Kako je u igri ipak previše novca, slučaj će se vjerojatno pojaviti i na nekom od trgovačkih sudova u Hrvatskoj. S obzirom na mjesnu nadležnost, bit će to Trgovački sud u Zagrebu.

Vlado Rajić