«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
08. siječanj 2007
HRVATSKA UDBAŠKA BRATIJA ZGROMLJENA OSTAVKOM VARŠAVSKOG NADBISKUPA!
Ipak se kreće makar malo, ove, 2007. godine. Napredniji, bolji i
dalekovidniji dio Poljske hrabro je ustao protiveći se, unatoč Papinom
blagoslovu, da im na mjesto kardinala Wiszynskog ili Glempa zasjedne doušnik
poljske Udbe.
U zadnji čas nezaprisegnuti varšavski nadbiskup
Stanislaw Wieglus, pokazao je da je zrelost većine poljskih katolika iznad
njihovih svjetovnih i duhovnih pastira, pa čak i iznad vatikanske Ostpolitike,
dubiozne iz mnogo razloga. Što znači prisizati verbalno na Sveto pismo i Deset
zapovijedi Božjih a surađivati sa zločinačkim, nedemokratskim i totalitarnim
režimima u 20. stoljeću.
Zar se može relativizirati Judina izdaja Isusa
Krista?
Zar nisu ljudi koji se mogu i smiju zvati imenom dostojnim
čovjeka, prekoračili Rubikon suradnjom sa zločinačkom organizacijom, kakva je u
pravilu bila komunistička tajna policija u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu.
Tko to smije relativizirati ili duboko nije
svjestan moralnog grijeha i zločina izdaje, koji se u mnogim demokratskim
zemljama kažnjava smrtnom kaznom, ili ima neke druge paklene planove,
dopuštajući inauguraciju komunističkih špijuna, koji će onda ucijenjeni svojom
zločinačkom biografijom ispunjati sve zadatke.
Jedan od glavnih razloga da je pokojnom nadbiskupu
zagrebačkom kardinalu Franji Kuhariću Papa Ivan Pavao Drugi odbio sve njegove kandidate za nasljednika
bili su ili nečastan život svećenika ili sumnja u suradnju sa komunističkim
režimom. Sam kardinal Kuharić bio je
okružen sa nizom svećenika koji su bili ne samo moralno kompromitirani i
ucijenjeni, već postoje i danas živi svjedoci o njihovoj suradnji sa tajnom
policijom, jugoslavenskom Udbom. Jedan od tih velikih svećenika, kojem se neki
i danas dive postavio je prislušne uređaje nadibskupu Kuhariću uz njegovu
primaću sobu radi tajnog snimanja razgovora, a o stalnom prisluškivanju
Kuharića svjedočio je 1996. godine bivši visoki operativac zagrebačke Udbe.
No, to su u Hrvatskoj duboko tabuizirane teme, i
dok Hrvati shvate da je nažalost i Crkva u Hrvatskoj bila duboko prožeta
moralno kompromitiranim i u udbašku mrežu uvučenim pripadnicima nižeg, srednjeg
i visokog klera, još će mnogo Save proteći pored Zagreba, a pitanje je hoće li
Hrvati imati više vremena probuditi se i progledati, jer do sada su gotovo
uvijek kasnili za događajima, pa su im manjkavi izgledi da velike događaje i
otkrića uopće i dočekaju.
Cijela Hrvatska je i dan današnji 8. siječnja
2007. godine okovana i duboko pokorena vladajućim jugoudbaškim komunističkim kadrom
i dok nesretni Hrvati neće glasovati za svojeg Mojsija, neće nikada vidjeti
istinsku slobodu i živjeti u demokratskom društvu.
Što se crkvenih ljudi tiče, malo kojem treba
povjerovati da ne misli na sebe, već se treba držati gesla «Vjeruj Bogu, a ne popu!»