«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

15. siječanj 2007.

 

 

VATIKAN ZAHTJEVA LUSTRACIJU SLUGU KOMUNIZMA!

 

Panika na Kaptolu?

 

Uoči 15. obljetnice objave odluke Svete Stolice (Vatikana), na čelu s blagopokojnim papom Ivanom Pavlom II, ustrajnim duhovnim borcem protiv nepravde fašizma i komunizma, o priznanju Republike Hrvatske, 13. siječnja 1992. godine (dva dana uoči međunarodnog priznanja nezavisnosti od strane prethodnice Europske Unije, Europske Zajednice), nasljednik Velikoga Karola Woytile, papa Benedikt XVI, daruje hrvatski narod još jednom važnom odlukom za budućnost Božjih vjernika: od Poljske biskupske konferencije zahtijeva se, naime, LUSTRACIJA svih onih nositelja Crkvene časti koji su u prošlosti surađivali sa komunističkom tajnom službom. (Nema sumnje da će se princip lustracije morati primijeniti i na Crkvu u Hrvata, posebno zbog bliskog odnosa Crkvenog vrha prema kriptokomunističkom vrhu Republike Hrvatske, od 1990. do danas).

 

Povod dugoočekivanoj odluci Petrova nasljednika je skandal s Varšavskim nadbiskupom - dokazanim suradnikom komunističke tajne službe - imenovanim, i razriješenim Stanislawom Wielgusom, nesretnikom koji je kao rob služio 20 godina komunističkoj tajnoj službi, umjesto da se stavio isključivo u službu Isusa Krista. Ali, to je već ona stara Biblijska priča o obožavanju zlatnog teleta umjesto vjerovanja u jednoga Boga, Svevišnjega.

 

Papa Bendikt XVI jako je ljut, jer su ga Wielgusov prethodnik, kardinal Glemp, i Apostolski nuncij u Republici Poljskoj, nadbiskup Jozef Kowalczyk, praktički preveslali žednoga preko vode, podastirući mu krive podatke o Wielgusu, na osnovi čega ga je Sveti otac imenovao Varšavskim nadbiskupom, da bi ga mjesec dana poslije morao razriješiti, u interesu Rimokatoličke crkve i vjernika, kako je naglašeno u odluci Vatikana.

 

Bitno je naglasiti da Wielgus nije svojom voljom podnio ostavku nego je njegova ostavka na neki način iznuđena od strane Vatikana, jer drugačije, nažalost nije išlo, s obzirom da nadbiskup Wielgus nije smatrao da je ostavka neophodna, misleći, krivo, da je dovoljno što se ispričao i navodno pokajao. Podsjetimo, Wielgus je pristao na suradnju s komunističkom tajnom službom u zamjenu za dobivanje putovnice i školovanje na Zapadu, odnosno u Rimu, dakle, zbog karijere. Još nisu objavljene posljedice njegova nečasna čina, ali prije da su posljedice katastrofalne nego minimalne. (Tek sada će se analizirati s kim je sve Wielgus tijekom 20 godina kontaktirao, i poput Stjepana Mesića, razgovarao o politici, i o tome informirao komunističku tajnu policiju.)

 

Podsjećamo, Wielgus se prije svoje ostavke dugo godina zalagao da tajni dosjei komunističke tajne policije o vrbovanoj suradnji osoba s komunističkim zločincima budu objavljeni tek 50 godina nakon smrti osobe-doušnika. („Glas Koncila, broj 2 od 14.1.2007.) Tako je bivši doušnik Wielgus htio zataškati svoju suradnju sa zločincima totalitarnog komunizma, što je još više razljutilo papu kada je saznao koje kukavičje jaje su mu podmetnuli. Iz svega se da zaključiti da je papa prilikom imenovanja znao za Wielgusovu suradnju, ali je bio obmanut u tome što je mislio da je Wielgus bio prisiljen na suradnju s poljskom „Udbom“, da bi sada na svjetlo dana izašla istina, da je Wielgus dobrovoljno pristao biti doušnikom za komunistički režim, i u krajnoj instanci, slugom crvene Moskve.

 

Analogno poljskom slučaju možemo danas u Hrvatskoj lako ustanoviti tko se sve iz redova Crkve u Hrvata, sa Kaptola, i diljem Lijepe naše, javno zalagao za izbjegavanje donošenje zakona o lustraciji, i za stavljanje dosjea UDB-e ad acta, pod izgovorom ne otvaranja Pandorine kutije, što je nonsens, jer upravo je zataškavanje dosjea o Udbinim doušnicima i suradnicima KOS-a, te o komandantima zloglasne „OZN-e“, otvorilo Pandorinu kutiju. Sada se može u miru Božjem rekonstruirati mreža onih koji su u Rimokatoličkoj crkvi u Republici Hrvatskoj, ali i među političarima, godinama trubili da lustracije ne treba, da lustracija donosi razdor u društvu itd. Međutim, upravo je izostanak lustracije odnosno provjere prošlosti osumnjičenih osoba dovelo do razdora u hrvatskom društvu, do korupcije u politici, do izdaje i veleizdaje Republike Hrvatske, do rasprodaje narodnoga gospodarstva Republike Hrvatske, do ostavljanja na cjedilu Hrvata u Bosni i Hercegovini, pa i banjolučkog biskupa Komarice, do ratnog profiterstva, i do  tihe lustracije demokrata na čelu sa Dobroslavom Paragom, do državne i medijske cenzure itd.

 

Probušena mantija“ i kadrovik UDB-e

 

Ne čudi da je „Glas Koncila“ od 14. siječnja 2007. godine, u članku pod naslovom „Primjereno rješenje“, iz pera Darka Grdena, obradio temu smjene Varšavskog nadbiskupa na način da su prenijete obrambene reakcije Wielgusova prethodnika, kardinala Glempa, i samoga Wielgusa, te se u središnjem glasilu Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj traži i najmanji povod za obranu i relativiziranje suradnje doušnika kao bezazlene, prenoseći rezultate Crkvenog povjerenstva sa zaključkom da „Wielgusova suradnja s komunističkom tajnom službom nikome nije naškodila“. Nije li se prošle godine na upravo skandalozan način glavni urednik „Glasa Koncila“, Ivan Miklenić, obračunao s novinarom „Večernjeg lista“, Zvonimirom Despotom, u vezi članka u „Glasu Koncila“ o knjizi bivšeg udbaša Željka Bartolovića, „Probušena mantija“, u kojoj je autor knjige Stjepana Mesića optužio da je kadrovik UDB-e, a „Večernjak“ prenio članak iz „Glasa Koncila“.

 

Miklenić se u članku ispričao predsjedniku Stjepanu Mesiću, ograđujući se od Despotova članka koji s pravom ističe da je „Glas Koncila“ optužio predsjednika Republike za suradnju s Udbom, što je možda eklatantan primjer obračuna s kritičarima doušničke suradnje za tajne službe titoističke Jugoslavije. Na taj način postaju upitni mnogobrojni članci „Glasa Koncila“ posljednjih nekoliko godina u kojima se načelno i argumentirano osuđivao totalitarni komunizam.

 

Jer, što znači ne dovoditi u kritički odnos Crkveni vrh u Hrvatskoj s predsjednikom Republike, dokazanim kriptokomunistom i titoistom?

 

Crkveni vrh trebao bi, kao u Poljskoj, stajati na vrhu kritike kriptokomunista, staljinista-titoista, ako zbog ničega drugoga, onda zbog totalitarnog obračuna Josipa Broza Tita sa dr. Alojzijem Stepincem, Zagrebačkim nadbiskupom i kardinalom. Ne bi smio proći niti jedan dan da Kaptol ne prozove kriptokomuniste u Republici Hrvatskoj i zatraži demokratske reforme, lustraciju, ulijevanje pravnoj državi duha, zaštitu žrtava komunizma, a ne da „Glas Koncila“ već preko dvije godine uopće prešućuje postojanje Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma! Da li je Isus nešto prešućivao možda? Stepinac nije prešutio opravdanu kritiku titoizma. Stepinac je stajao na čelu kritike komunizma u Titovoj Jugoslaviji, kao pravi pastir svojih vjernika i cjelokupnog hrvatskog naroda. Ali, Stepinac je bio hrabar, za razliku od današnjeg konformističkog Kaptola, kojemu je glavni cilj postići novčane nagodbe s vladom, dok već 17 godina prešućuje komunistički zakon o abortusu, koji ni Tuđmanove vlade, niti Račanova i Sanaderova vlada nisu ukinuli i zamijenili humanim zakonom. Kada je kardinal Bozanić prozvao premijera Sanadera zbog abortusa, tako da kritika bude učinkovita? Vrijeme za načelna prozivanja davno je prošlo, sada je potrebna učinkovita politika, a ne rekla-kazala!

Već je i bivšoj ministrici pravosuđa Ljilji Vokić postalo smiješno da Sanaderova vlada nije nametnula zakon koji bi zabranjivao rad nedjeljom, rekavši nedavno u VII. gimnaziji u Zagrebu Zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu u lice: Ako do sada, kada su svi ministri u vladi (deklarirani) katolici, niste uspjeli od premijera ishoditi zakon o neradnoj nedjelji, nećete ni ubuduće!

 

Nemojmo zaboraviti, Crkva ima u svojim rukama sve instrumente da vladi opali, ne pljuskice, nego prave šamare – ima visokoobrazovane kadrove, ima infrastrukturu, medije, novac – i podršku vjernika i hrvatske javnosti – ima sve uvjete! Ozbiljni i svjesni ljudi već postavljaju pitanje, za što je Josip Bozanić uopće dobio kardinalski šešir od pape? Kada je Isus došao u hram, potjerao je štapom sve trgovce!

 

Glavni urednik „Glasa Koncila“, Ivan Miklenić, i sam svećenik, morati će hrvatskoj javnosti objasniti, otkud dolazi motiv za uredničku politiku tog vodećeg Crkvenog lista, s velikim utjecajem u hrvatskom društvu, da se uvijek i uvijek brani sluge komunizma, a prešućuje žrtve komunizma i titoizma. Primjer, nedavno je monsinjor Miklenić u emisiji na NOVOJ TV žučno branio čovjeka koji je član Crkvenog povjerenstva za uspostavu Katoličkog sveučilišta u Republici Hrvatskoj, koji je u svojoj paraznanstvenoj knjizi, objavljenoj još u doba totalitarne SFRJ, nečasno pisao o bivšim političkim zatvorenicima u Titovoj Jugoslaviji, rasistički tvrdeći da se radi o osobama s nižim mentalnim svojstvima.

 

Koliko je dugo Kaptolu trebalo da iz svojih redova potjera Jelenu Brajšu? Kada su ozbiljne optužbe u pitanju, nije pošteno skrivati se iza floskule da je nevin svatko kome se pred sudom ne dokaže krivnja. Pred kojim sudovima? Pred većinom korumpiranih sudaca i sutkinja u Republici Hrvatskoj, pred namještenim parnicama, pred korumpiranim odvjetnicima koji stoje u dosluhu sa sucima i državnim odvjetnicima, pred odvjetnicima koji izdaju svoje klijente? Odvjetnik navodne kršćanke Brajše je Silvije Degen, deklarirani ateist i titoist. Nije stoga čudno da je oslobođena svake krivnje, ali sada stigoše pred Brajšu nove optužbe. Hoće li Degen i sada opet ishoditi oslobađajuću presudu? Degen je poznat po svojoj izjavi da su članovi skupine ustaške mladeži, djevojke i dječaci u dobi od 14 do 16 godina, koje je OZN-a pobila 1945. u Sloveniji, zaslužili smrt. Nije u javnosti nepoznat podatak da je Silvije Degen optužen kao suradnik UDB-e, dok mu je otac sudio političke zatvorenike na smrtne kazne na zagrebačkom Okružnom sudu pedesetih godina dvadesetog stoljeća !

 

Kustićev napad na Paragu

 

Nadalje, nikada zaboravljeni slučaj sa bivšim glavnim urednikom „Glasa Koncila“, Živkom Kustićem, koji je, da bi se kao svećenik Rimokatoličke crkve mogao oženiti, i to sa pravoslavkom, prešao u grkokatoličku službu, i godinama svojim kolumnama daje placet ateističkom liberalnom „Jutarnjem listu“, taman da Davor Butković i društvo mogu trubiti – Što hoćete, toliko smo kao ateisti tolerantni da smo stranice našega glasila otvorili i onima koji nisu ateisti, ili koji tvrde da nisu ateisti, makar se s njima ne slagali.

 

Uglavnom, Živko Kustić je sa stranica „Jutarnjeg lista“ napao predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslava Paragu, nakon što je Paraga pred nadležnim državnim odvjetništvom kazneno prijavio bivšeg najužeg Tuđmanova suradnika Josipa Manolića, pod optužbom da je ovaj sudjelovao u trovanju blagopokojnog kardinala dr. Alojzija Stepinca. Kustić je svoj napad na Paragu obrazložio sramotnim obrazloženjem, da Stepinac, da je živ, ne bi tužio Manolića. Zatim, ponašanje dr. Juraja Batelje pred Općinskim sudom u Zagrebu, na parnici u kojoj je Josip Manolić tužio D. Paragu za klevetu, dr. Batelja se na pitanje tuženika nije mogao sjetiti u kojem listu je objavio znanstvenu tvrdnju da je J. Manolić trovao Alojzija Stepinca, i tek na dodatno pitanje D. Parage i podsjećanje dra. Batelje, predočavajući mu članak iz „Globusa“, dr. Batelja se prisjetio i potvrdio tvrdnju D. Parage. Dobroslav Paraga je na navedenom procesu oslobođen krivnje, ali suđenje Manoliću za trovanje Alojzija Stepinca nikada nije održano, zbog pritiska s političkog vrha RH  (tada još živog predsjednika RH Franje Tuđmana, a poslije premijera Račana), jer, po filozofiji zla vlastodržaca, niti jedan komunistički zločinac ne smije u Republici Hrvatskoj biti osuđen kako titoizam ne bi bio izjednačen sa nacizmom i ustaštvom, ili se pokazao kao još gorom zločinačkom ideologijom u smislu posljedica za društvo i budućnost.

 

Onda, primjerice, ponašanje Apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj, monsinjora Einaudija, koji iznosi statističku činjenicu da u Hrvatskoj apsolutnu većinu društva čine katolici, ali koji niti jednim argumentom nije potkrijepio svoju tvrdnju da su Hrvati najkatoličkiji narod u Europi. Po čemu bi to Hrvati bili najkatoličkija nacija u Europi? Možda po Trgu maršala Tita u Zagrebu? Možda po radnoj nedjelji, i po blokiranju podizanja pravomoćne sudske optužnice protiv osumnjičene komunističke zločinke Milke Planinc, koja je osumnjičena za ubijanje 30 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika 1945. u Kočevskom rogu, možda po pošasti natjecanja oko imenovanja trga po Franji Tuđmanu u Zagrebu i Splitu, dok nitko, pa ni iz Crkve ne spominje Tuđmanovu i Manolićevu žrtvu, Antu Paradžika, istinskog kršćanina i katolika, obiteljskog čovjeka i humanista, i napose hrvatskog branitelja i jednog od organizatora  obrane RH od velikosrpske agresije, ubijenog 1991. na pravdi Boga usred Zagreba od strane hrvatske ruke, i uz odgovornost prvoga predsjednika Franje Tuđmana.

 

Ne samo da o Paradžikovu ubojstvu šuti optuženi doušnik KOS-a Anto Đapić, nego i premijer Sanader, navodni katolik i kršćanin, ali i Kaptol, kardinal Bozanić, koji je odbio razgovor sa Dobroslavom Paragom, ali nije odbio razgovor s bivšim komunističkim ideologom Ivicom Račanom, i prodavačem magle Draženom Budišom! Kada je Isus odbio razgovor s bilo kime?

 

Kako li će tek papa Benedikt XVI. biti ljut kada sazna o svim lažima koje su iz vrha Crkve i hrvatske vlade dolazile do njega kao navodne istine?

 

Lustracija, koja sada u Republici Hrvatskoj čeka kriptokomuniste, davatelje lažnog iskaza i lažnog svjedočanstva, komunjare i doušnike, sol je života, bez koje hrvatska država neće preživjeti! Nadamo se da će kriptokomunisti na kraju ipak platiti za svoju izdaju, kao Juda Iškariotski!