HRVATSKO PRAVO
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
23. siječanj 2007.
ŠTO SU POKAZALI IZBORI U SRBIJI!
BIRAČI SVJESNIJI
U BEOGRADSKOM PAŠALUKU NEGO U HRVATSKOJ!
Po neslužbenim rezultatima
parlamentarnih izbora u Republici Srbiji, održanima 21. siječnja 2007. godine, relativnu pobjedu odnjela je Srpska radikalna stranka sa 28,5 posto
glasova ekstremističkog dijela Srbijanaca, unatoč tome, ili možda usprkos tome
što se šef te političke stranke, Vojislav Šešelj, nalazi u pritvoru haaškog
suda ICTY, optužen za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nad hrvatskim
narodom i drugim nesrpskim civilima sa područja Hrvatske i BiH (u bivšoj
hrvatskoj pokrajini Srijemu, te u Bačkoj i Banatu, Vojislav Šešelj je 1995.
izvršio etničko čišćenje hrvatskih stanovnika, uključujući u gradu Zemunu). Druga
po snazi srbijanska stranka pokazala se Demokratska
stranka sa 22,9 posto glasova Srbijanaca. Tu stranku predvodi aktualni
predsjednik Srbije, Boris Tadić, bivši bliski suradnik ubijenog srbijanskog
premijera Zorana Đinđića koji je Slobodana Miloševića izručio međunarodnom sudu za ratne zločine
ICTY. Drugi Đinđićev bliski suradnik, predsjednik
Liberalno-demokratske partije, mladi političar Čedomir Čeda Jovanović, dobio je
5,0 posto glasova umjerenog biračkog tijela Srbije, i 14 mandata u Skupštini
Srbije. Ujedno je to jedina stranka u Srbiji koja se javno odrekla
velikosrpskog programa, međutim, stranka Ive Sanadera ne pomaže tu stranku nego
stranku Vojislava Koštunice. Treća po snazi parlamentarna stranka u Srbiji,
u kojoj su održani prvi izbori nakon
otcjepljenja „drugog oka u glavi“, Crne Gore, je stranka aktualnog srbijanskog
premijera Vojislava Koštunice, DSS, koja je dobila 17,0 posto glasova. Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice,
i aktualni hrvatski premijer Ivo Sanader, uspio je Koštuničinu stranku
prošvercati u konzervativno-demokratsku Europsku
pučku stranku (EPP-ED). Koštuničina
stranka se nikada nije odrekla velikosrpskog programa, a njen lider Vojislav
Koštunica, zvan „Kalašnjikov“, Novu godinu 2007. dočekao je na jednom
beogradskom trgu uz pjesmu „Spremte se,
spremte se četnici...“, i uz vokalnu pratnju udovice ratnog zločinca i
mafijaškog bossa Željka Ražnjatovića Arkana, Cece Ražnjatović. Premijer
Koštunica je prošle godine, na obljetnicu oslobodilačke akcije oslobađanja
Knina, „Oluju“ ocijenio „zločinačkim pothvatom“ protiv Srba iz Hrvatske. Stranka
pokojnog balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, Socijalistička partija Srbije
(SPS), također je ostala parlamentarna stranka, ali osvojivši samo 6,1 posto
glasova ekstremnog dijela srbijanskog biračkog tijela. Parlamentarni prag od
pet posto glasova, i oko 15 mandata, dobila je i „gospodarska stranka“ G17 plus, čijim je predstavnicima stalo
do gospodarskog prosperiteta Srbije, a protiv „velikosrpskog stečaja“.
Što nam
govore izborni rezultati u Srbiji?
Kao prvo, relativna većina
srbijanskog izbornog tijela, oko polovice Srbijanaca s pravom glasa, bira
stranke koje u svom programu imaju velikosrpski program, ili koje prikriveno
zastupaju stvaranje „Velike“ Srbije na račun BiH, Hrvatske, Crne Gore,
Makedonije i Kosova. Radi se uglavnom o lažnim antifašističkim četnicima
(srbijanskim nacistima i šovinistima) iz Šešeljeve i Koštuničine stranke. Međutim,
druga polovica biračkog tijela je protiv „Velike“ Srbije, a skoro cjelokupno
biračko tijelo odreklo se komunizma i primitivne lažne antifašističke
partizanštine, što je veliki napredak s obzirom da je Beograd pola stoljeća
dugo bio centar komunizma na Balkanu. Kao drugo, izborni rezultati u Srbiji pokazuju i dokazuju da Republika Srbija, za
razliku od Republike Hrvatske, ima demokratski izborni zakon, jer stranka u
Srbiji koja pređe izborni prag od pet posto, dobiva 14 mandata u parlamentu,
koji doduše ima dvostruko više zatupnika od Hrvatskog sabora, ali u Republici Hrvatskoj
stranka koja dostigne izborni prag od pet posto i dobije 5,0 posto glasova,
dobiva po nedemokratskoj takozvanoj D’Hontovoj metodi izračuna glasova manje od
pet zastupnika. D’Hontovu metodu izračuna glasova su u hrvatski izborni zakon
unijeli „drugovi“ Franje Tuđmana, a zadržali „drugovi“ Stjepana Mesića, Ivice
Račana, Mate Arlovića, Ive Sanadera i Vladimira Šeksa. Kao treće, u
Srbiji niti jedna politička stranka nije ukradena i oteta od strane režima, kao
što je u Republici Hrvatskoj godine 1993. ukradena i oteta Hrvatska stranka
prava (HSP), a
krađa provučena od strane predstavnika nedemokratskih vlasti kroz institucije
hrvatske države, tako da je nadležno mnistarstvo, i sve sudske instancije,
legitimiralo krađu i protuustavni državni udar na višestranački sustav u
Republici Hrvatskoj. Pokvareni i
korumpirani predstavnici parlamentarnih stranaka u Republici Hrvatskoj naveliko
surađuju s uzurpatorom i lažnim magistrom Antom Đapićem, kojega je sustav
tuđmanizma instalirao kao satelita vladajućih režima na čelo ukradene Hrvatske
stranke prava. Nadalje, niti jedna stranka u Srbiji ne nalazi
se pod stopostotnom cenzurom medija i državne vlasti kao što se u Republici
Hrvatskoj pod stopostotnom cenzurom nalazi Hrvatska stranka prava 1861. na čelu
sa Dobroslavom Paragom.
I na kraju, ne može
se ne primijetiti, da stranka koja je u Srbiji izravna nasljednica komunističke
partije odnosno bivšeg Saveza komunista
Srbije, Miloševićeva Socijalistička
partija Srbije (SPS), od 2000. godine, dakle, već sedam godina, jedva
prelazi izborni prag, dok u Republici Hrvatskoj izravna nasljednica Saveza komunista Hrvatske, tako zvana Socijaldemokratska partija, koja je na
parlamentarnim izborima 1992. jedva prešla izborni prag, dobiva od 1993. godine
redovito preko 20 posto glasova hrvatskog biračkog tijela, a u glavnom gradu
Zagrebu vlada neprekidno od 1996. godine.. Isto biračko (velikim dijelom zavedeno) tijelo, s oko 20 do 30 posto
glasova od 1990. do danas ima kriptokomunistička Hrvatska demokratska
zajednica, što znači da gotovo polovica hrvatskog biračkog tijela već 16 godina
dovodi na vlast bivše komuniste. Jedino na parlamentarnim i predsjedničkim
izborima 1992. je nešto više od trećine hrvatskog biračkog tijela (35 posto
glasača) poželjelo na vlast dovesti demokrate i antikomuniste iz tadašnje
oporbene Hrvatske stranke prava na čelu sa Dobroslavom Paragom, koji je tada
odnio relativnu izbornu pobjedu, ali Tuđmanov režim izvršio je masovnu
manipulaciju i krivotvorenje izbornih rezultata.
Za doktore
izokretanja odnosno za vladajući režim Ive Sanadera i njegove strateške
saveznike Stipu Mesića i Ivicu Račana, kao i satelita Antu Đapića, najbolje odgovara
poslovica književnika Miroslava Krleže:
„Čovjek može izumiti najzamršeniji stroj, ali ne može lopatu koja će istinu
zakopati!“
Nameće se zaključak da je u Srbiji nakon pada Miloševićeva režima došlo do
demokratizacije društva koje je odbacilo bivše komuniste, dok su četnici daleko
manje zlo od bivših komunista, partizana i kriptokomunista. U
Hrvatskoj, međutim, pored Račanovih kriptokomunista iz Socijaldemokratske partije imamo i bivše komuniste u vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici, te
optuženog doušnika KOS-a Antu Đapića na čelu ukradene Hrvatske stranke prava
(šef radikala Vojislav Šešelj također je optužen da je doušnik KOS-a), koju je
marionetski osječki gradonačelnik doslovno pretvorio u trgovačko društvo („Ugovor
o poslovnoj suradnji KAMEN INGRAD d.d. – HSP, zastupani po Anti Đapiću i Vladi Zecu, od 30. siječnja
2004. godine“). I utjecajni strani tisak poput newyorškog The Wall Street Journala ili londonskog The Economista potvrđuje navode Hrvatskog
prava o tome da u Republici Hrvatskoj vlada državna i medijska cenzura nad
istinskom oporbom i nad svakim onim mišljenjem koje odudara od mišljenja
korumpiranih lidera i liderica parlamentarnih stranaka i predsjednika vlade
Republike Hrvatske, nazvanog „doktorom izokretanja“.
Zar razgovori o koaliciji
ukradene HSP, koju vode Đapićevi neofašisti i crnokošuljaši, optuženi
antisemiti i osumnjičenici za korupciju i prokazivanje svjedoka u predmetima
istrage ratnog zločina, i liberalne stranke HSLS, ne potvrđuju optužbe?
Poklopac je našao lonac – predsjednica liberalne stranke HSLS, Đurđa Adlešić,
također ima problema s istinitim navođenjem svoga obrazovnog stupnja kao i
pravaški Juda Anto Đapić, lažni magistar. Uglavnom, utjecajne i neutralne
nevladine svjetske udruge koje prate medijske slobode u svijetu rangirale su
Republiku Hrvatsku za 2006. godinu, po slobodama medija, iza Republike Srbije,
čak i iza četničko-komunističkog entiteta u BiH, tzv. „Republike Srpske“, i iza
Prištine! Nameće se zaključak da su
birači u Srbiji svjesniji od birača u Hrvatskoj, koji se još uvijek nisu
odlijepili od bivših komunista i doušnika bivše jugoslavenske tajne policije
!!!