HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

01. listopad 2007.

«NAMA HRVATIMA NE FALI ZNANJE, NEGO ZNAČAJ!»(A.G. MATOŠ)

«Đapić je primitivac i politički lešinar» izjavio je predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks 01. listopada 2007. godine prigodom posjeta i održanog govora pred studentima Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. I dok je predsjednik Hrvatskog sabora izrekao neporecivu istinu o jednom od najmračnijih nusprodukata tuđmanovštine, već je odavno isteklo i Šeksu vrijeme da sa riječi prijeđe na djela, prizna i potrudi se ispraviti barem dio zločina i nasilja koje je njegova vlast počinila nad istinskom Hrvatskom strankom prava i njezinim članstvom.

Kada bi HDZ i Šeks držali do vlastitog ugleda i vjerodostojnosti, onda bi jedan od prvih koraka nakon razlaza sa osječkim «magistrom» trebalo biti smjenjivanje Ruže Tomašić iz lešinarove partije sa čelnog mjesta saborskog Vijeća za suzbijanje  korupcije, ali tko može povjerovati da HDZ bilo kada o bilo čemu ima ozbiljne i vjerodostojne stavove, osim u svrhu održanja na vlasti kroz oprobani recept «kruha (dionica THT) i igara (izborna cirkusijada).»  

No, vrlo brzo će se vidjeti demonstracija pravne države na slučaju novoizab ranog osječkog gradonačelnika, čiji izbor osporava politički lešinar i čaprazlijski primitivac. Naime, na zahtjev lažnog magistra promptno je reagirao HDZ-ov represivni organ pod imenom Središnji ured za državnu upravu, inače prava kriminalna organizacija, koja je promijenila ime onoliko puta,  koliko su Hrvati promijenili država u 20. stoljeću.

U jednom trenutku, dok se je ta kriminalna institucija zvala Ministarstvo uprave točno pred 14 godina, 28. rujna 1993., na zločinački način je, bez obzira na odluke najviših stranačkih tijela, suspendiralo cjelokupno članstvo Hrvatske stranke prava i predalo je u ruke antisemitu i crnokošuljašu  sa kojim su sada u velikoj kavgi, naravno, ukoliko i to nije odglumljena farsa.

Dakle,  prema Đapićevom zahtjevu izvjesni Antun Palarić bi trebao potvrditi da su odluke o suspenziji  dopredsjednika HSLS-a i  novoizabranog osječkog gradonačelnika punovažne, jer ih je izrekla predsjednica HSLS-a Đurđa Adlešić, Sanaderov koalicioni partner, pa dotični nije imao pravo imenovati svoje zamjenike u Gradskom vijeću Osijeka.

No, kada je bila u pitanju Hrvatska stranka prava onda odluke predsjednika i najviših tijela stranke o Đapićevoj suspenziji nisu vrijedile ništa, te je antisemit i fašist po Tuđmanovom nalogu instaliran na čelo HSP-a do dana današnjeg.  HDZ dužnosnici  će skupo platiti ovaj njihov čudovišni zločin.

Inače, osječki gradonačelnik Benašić je sve postupke učinio prije nego što je bio suspendiran ogranak HSLS-a kojem je on i predsjedao, pa bi svako naknadno konvalidiranje  Adlešićkine odluke o suspenziji od strane HDZ-ovog represivnog aparata bilo čisti politički zločin i golo nasilje koje se ne smije tolerirati.

Uzgred, u kakvom je Hrvatska blatu i carstvu laži svjedoči i prošlotjedni ukop Tuđmanovog nasljednika na položaju vršioca dužnosti predsjednika Republike Vlatka Pavletića, koga je najviši državni vrh pokopao sa najvišim počastima i hvalospjevima, premda se je radilo o jednoj ljudskoj ruini koja je svoj osrednji književni talent (napisao i izdao niz knjiga za koje nitko ne zna, osim za Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva), dopunjavao zdušnim i revnim služenjem Komunističkoj partiji i zagrebačkom Gradskom komitetu.

U kakvo su carstvo laži Hrvatsku pretvorili jugo i croboljševici svjedoči i tvrdnja u oproštajnom govoru na pogrebu, da je pokojnik bio inicijator poznate Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, a sam pokojnik je na sjednici Gradskog komiteta Saveza komunista Zagreba 1967 pokajnički izjavio slijedeće:»Neki me smatraju čak autorom i piscem te deklaracije, iako to nema nikakve veze sa stvarnim činjenicama».

Ne samo što se je pokojni jugoakademik odrekao Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, već je na sumnjiv način oslobođen iz pritvora 1972. godine, dok su mnogi njegovi kolege ostali i bili osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Dok su oni robijali, Pavletić je u kolaboraciji sa komunističkom vlasti pisao, izdavao i objavljivao, pa je čak kao pokajnik primljen u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti 1987. godine, premda ta akademija, čast iznimkama, nema nikakve stvarne kulturne  ni znanstvene vrijednosti, jer se u nju ulazilo u pravilu na preporuku Udbe i Centralnog komiteta, pa bi je kao takvu trebalo raspustiti i po znanstvenim i umjetničkim kriterijima izvršiti izbor i selekciju budućih akademika.

Dobio je pokojnik i mnoge druge sinekure, pa čak i golemi partijski stan koji je zadržao do smrti, premda nikada nije bio njegov niti ga je na pošten način stekao.

Kada mu je predočena za potpis peticija za amnestiju političkih zatvorenika 1980. godine, isti je odgovorio da je neće potpisati jer da on ima što izgubiti dok ostali nemaju, a kada ga je jedan kolega književnik zamolio da mu zaštiti sina, također književnika od progona i prijetnji u vrijeme HDZ-ove vlasti, Pavletić mu je odgovorio»kaži svom sinu da smjesta napusti zemlju».

I pred smrt je Pavletić sam sebi dodijelio «Zlatni grb demokracije» od Hrvatskog sabora(bio je član odbora koji je odlučivao o dodjeli tog priznanja, koje je nakon te sramne dodjele ukinuto), zatim je iz obijesti izdavao petparačke književne uratke pune seksističkih detalja i vulgarnosti a izdao je isključivo radi gramzivosti  knjigu prezimena, materiju za koju nije bio niti amater a kamoli stručnjak.

Ukratko, jedan drugorazredni komunistički i tuđmanovski apartčik u Hrvatskoj je godine Gospodnje 2007. pokopan kao najviši predstavnik domoljublja, demokracije i zagovornik nezavisne hrvatske države.

Matoš je na početku 20. stolječa zapisao da Hrvatima ne fali znanje nego karakter. To isto još više vrijedi u 21. stoljeću.