HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

09. listopad 2007.

HRVATSKA U NATO BEZ MINIMUMA DEMOKRATSKOG STANDARDA !!!

Gostujući 07.10.2007. u centru zapadnobalkanske medijske totalitarne cenzure na prisavskoj režimskoj titoističkoj televiziji u Zagrebu, gospodin Ivo Banac, povjesničar, saborski zastupnik i liberalni političar ponovio je, na čuđenje voditelja Aleksandra Stankovića, svoj stav da Tita treba izbaciti iz svih gradova Republike Hrvatske, jer je zločinac, i kao takvome mu nije mjesto na raznoraznim trgovima, s obzirom da nije bio dobar čovjek na kojega se drugi ljudi mogu ugledati, osim kako uspješno pobiti hrvatski narod, i uz pomoć JNA i Udbe gaziti ljudska prava u socijalističkom “samoupravnom” korumpiranom društvu.

Svojedobno je g. Banac bio žestoki kritičar Račanove vlade, nazvavši je “močvarom”, da bi nakon toga ponosno stupio u “močvaru” i postao gospodin liberalni ministar, istaknuvši se u zaštiti prava životinja. Danas gospodin Banac hvali Sanaderovu vladu kao uzornu, kao europski orijentiranu koja u vladajućoj stranci HDZ uspješno eliminira desničarska skretanja, i koja Hrvatsku uspješno vodi u euro-atlantske integracije. U vezi pitanja pristupanja Hrvatske Sjevernoatlantskom vojno-političkom savezu (NATO), Banac reče da tome nema alternative, jer da je u pitanju očuvanje nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, ugrožena ruskim angažmanom na Balkanu. Pri tome je naveo primjer Estonije koja je ove godine uklonila iz središta svog glavnog grada stari sovjetski spomenik, a da to ne bi mogla učiniti da nije članica saveza NATO. To je točna konstatacija g. Banca, da to Estonija bez Natopakta u svom zaleđu ne bi bila kadra učiniti, ali Hrvatska nije u geo-političkoj poziciji Estonije u odnosu prema Rusiji, a i pitanje je da nema alternative za hrvatsku sigurnost, i pitanje je da li tu sigurnost ugrožava Rusija.

Vojno-političku nacionalnu sigurnost, osim domaćeg korumpiranog hedonističko-titoističkog režima, može izravno ugroziti jedino Srbija, s obzirom da u toj balkanskoj zemlji, koja je posljednjih 100 godina izvorište svih nemira u Jugoistočnoj Europi, pa i u svijetu (sjetimo se Sarajevskog atentata iz 1914. godine, pa do izazivanja „građanskog rata“ u bivšoj Jugoslaviji 1991. godine) još uvijek na snazi načertanijska velikosrpska doktrina. Međutim, za obranu Hrvatske od Srbije nije potreban NATO, što je Hrvatska dokazala od 1990. do 1995. godine. Hrvatska je danas u biti ugrožena ponajviše od unutarnjeg nedemokratskog neprijatelja!

Rusija ugrožava hrvatsku sigurnost u onoj mjeri u kojoj za svoje balkanske ambicije instrumentalizira beogradski memorandumski koštunićevsko-tadićevski režim, s kojim, usput rečeno, sanaderovski bezlični režim ima odlične odnose.

Ne bi bilo prvi puta da beogradski pašaluk dovede do uništenja Rusije, kao što je to pokazao primjer Prvog svjetskog rata. Naime, 1908. godine, kada je Austro-Ugarska pripojila Bosnu i Hercegovinu, srbijanski velikosrpski režim mobilizirao je svoju vojsku i htio zaratiti s austrougarskom vojskom ali je ruski car signalizirao Petru Karađorđeviću da Rusija još nije spremna za rat s Kaiserovom Njemačkom. Kada je sedam godina poslije bio spreman, i zaratio, devet godina nakon balkanske aneksijske krize je ruska država, zahvaljujući svom srbijanskom savezniku, nestala sa svjetskog zemljovida, a ruski narod potonuo u totalitarnoj Oktobarskoj revoluciji Lenjiinovih boljševika. Moglo bi se reći da su si Rusi sami krivi, jer je car Romanov izravnom akcijom u krvavom državnom udaru iz 1903. na vlast doveo proruskog srpskog čobanina Karađorđevića koji je kao znak novog vanjskopolitičkog kursa Srbije britanskim diplomatima pokazivao njemački metak u tkivu svoje ruke koji je dobio u francusko-njemačkom ratu uoči njemačkog ujedinjenja 1871. godine. 

Srbiju može protiv Hrvatske instrumentalizirati i britanska vanjska politika, kao 1914. godine, pa  konačno 1991. godine. Problem je onda u tome što je Velika Britanija članica Sjevernoatlantskog saveza NATO, i što onda u tom slučaju vrijedi Hrvatskoj članstvo u tom zapadnom vojno-političkom savezu?

Gospodin Banac se dotaknuo još jedne važne činjenice, da je, naime, uz vojni dio, vezan za NATO, bitan i onaj dio koji se tiče demokracije, ljudskih prava i slobode medija, s tim da je po njemu sve OK. Da li je to zaista okey?

Upravo se po toj činjenici vide ciljevi međunarodne zapadne politike u vezi Hrvatske, i pozivnice za pristupanje u NATO koja će uskoro uslijediti, jer, kada bi kriterij pristupanja u NATO zaista bilo poštivanje zapadnih demokratskih standarda, onda bi Republika Hrvatska još dugo godina ostala izvan kruga civiliziranih nacija, jer, kao što i g. Banac zna, iako to iz oportunističkih razloga ne želi reći, Hrvatska je daleko od toga, ne da jeste nego da pod sadašnjim uvjetima uopće može postati zemlja s minimalnom demokracijom u kojoj bi se uredno poštivala ljudska prava i sloboda medija.

Iz grada New Haven, 17. svibnja 1993. godine, g. Ivo Banac, prof. povijesti na Yale University, na istočnoj obali Sjedinjenih Američkih Država, uputio je pismo zastupnicima američkog naroda u Kongresu, s naglaskom da hrvatsko veleposlanstvo, pod dirigentskom palicom predsjednika Hrvatske demokratske zajednice i Republike Hrvatske, Franje Tuđmana, neargumentirano optužuje predsjednika Hrvatske stranke prava, Dobroslava Paragu da je HSP „neofašističkog karaktera“.

Gospodin Banac u svom pismu svjedoči da „HSP ne propovijeda fašizam u bilo kojem obliku (...) Niti jedno stajalište stranačke platforme nije u kontradikciji sa sveopćim normama demokratske prakse Zapada. Štoviše, HSP je hrabri kritičar kršenja demokratskih pravila od strane sadašnje vladajuće stranke u Hrvatskoj  (...) Gosp. Paraga je od mladih nogu borac za ljudska prava i politički pluralizam u Hrvatskoj. Njegova stranka PREDVODI borbu za slobodu govora i tiska, za razvoj demokratskih ustanova, za vladavinu zakonitosti i slobodno ekonomsko tržište. Stranka prava je JAKA OPOZICIJA planovima g. Tuđmana za podjelu Bosne i Hercegovine, i ponudila je popularne alternative razim polumjerama vlade Hrvatske kojima je ona odgovarala na srbijansku agresiju: Kao posljedica toga, članovi njegove stranke su napadani i proganjani. Postoji mnoštvo dokaza da su neki od njih  ubijeni od odreda smrti, a ne kao posljedica „pogrešno utvrđenog identiteta“, kako tvrdi vladina strana (...) Optužujući g. Paragu da je „fašist“, oni prikrivaju vlastitu odgovornost za obnovu ekstremne desnice unutar same Hrvatske demokratske zajednice (...)“. (Izvor: knjiga „Goli otok – Istočni grijeh Zapada“, Dobroslav Paraga, Zagreb, 1995.)

Četiri mjeseca nakon pisma g. Banca američkom Kongresu, Franjo Tuđman je državnim udarom oteo Hrvatsku stranku prava, i dao je u ruke uzurpatoru, antisemitu i neofašistu Đapiću, dugogodišnjem koalicijskom partneru Ive Sanadera i Hrvatske demokratske zajednice, čiju vladu g. Banac danas hvali kao uzornu. Međutim, što se od 19. svibnja 1993. do 7. listopada 2007. godine promijenilo?

Sanaderova vlada NIJE ispravila protuzakonit i protuustavan akt od 28. rujna 1993. godine kada je HSP oteta, a isto nije učinila ni Račanova vlada čiji je g. Banac bio ministar kojemu su važnija bila prava životinja nego ustavno pravo na slobodno udruživanje u političke stranke.

Na primjeru pravnog predmeta „HSP“, koji se još uvijek nalazi u ladici Ministarstva pravosuđa RH, dokazano se vidi da RH trenutno ne ispunjava ni minimalni pravni standard Zapada, a cenzura nad političkim informacijama g. Dobroslava Parage u medijima Republike Hrvatske dokaz je da RH ne ispunjava ni minimum standarda slobode medija. Međutim, NATO uskoro šalje vladi u Banske dvore, i u titoistički ured na Pantovčak, pozivnicu za pristupanje u savez NATO. To je dokaz da je NATO odustao od svojih standardnih kriterija da zemlja-kandidat za članstvo u savezu NATO mora ispunjavati sve demokratske standarde i standard načela pravne države. Drugim riječima, cilj pozivanja Hrvatske u NATO nije sigurnost Republike Hrvatske nego neki drugi cilj.

Ne samo da se RH nalazi na „Močvarnom dnu“, kako je Sanaderovu vladu i njene „dosege“ opisao ove godine londonski „The Economist“, nego i g. Banac tapka po Sanaderovoj močvari, unatoč tome što tvrdi suprotno, ali, činjenice ipak govore o suprotnome, a Hrvatska će u NATO, pa onda u u još većem opsegu u Afganistan i na druga svjetska ratišta i stratišta. To je poanta da se Hrvatsku prima u NATO bez da je ispunila minimum demokratskih standarda Zapada. Mora se priznati da je lakše biti liberal u Zagrebu nego hrvatski branitelj liberalno-demokratskog Zapada u Kabulu.