HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

20. studeni 2007.

PARTIZANI BI I DALJE GLASNO DIREKTIVNO VLADALI, MESIĆ IM STRASNO POVLAĐUJE, HDZ-OVCI I DALJE MUKLO ŠUTE!

Umjesto u šumi, u subotu su  pripadnici Prvog korpusa Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske- kasnije 4. korpusa NOVJ svoju 65. godišnjicu formiranja te partizanske pogromske jedinice obilježili u karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin dom. Nije to bilo u zagrijanom Zorin domu samo zbog kiše, snijega i hladnoće. Naravno više je to bilo zato jer su šume jugoistočno od Karlovca, njihovom skrovitom partizanskom gnijezdu, još uvijek prepune četničkih mina iznenađenja i granata iz vremena Domovinskog rata. Nađe se tamo još i dan danas tih ubojnih sredstava i iz partizanskih vremena, koja su tako glasno spominjana u četničkoj pobuni 1991. godine kao uzor vremena za rješavanje pitanja i života Hrvata. Jasno dotičnom igrokazu u Zorin domu bio je nazočan i predsjednik Republike Stjepan Mesić i potpuno se uklopio u novovalno oživljavanje partizanstva i komunizma. Stjepan Mesić opet je olako i nekritički izjednačio partizaniju i antifašizam te iskazao i glasačku ponudu da će nova Vlada Republike Hrvatske izjednačiti prava partizana i sudionika Domovinskog rata. Kao da su ista prava imali partizani i pripadnici Domovinske vojske, naravno oni čudom ili srećom preživjeli poslije Bleiburga i domaćih logora i gubilišta.

Inače, Prvi korpus NOVH znamenit je i po tome „što su rešili kratkim putem 7 neprijateljskih vojnika zarobljenih kod Bihaća“ ili da  u lipnju 1945. godine „traži 500 (zarobljenih) da ih  likvidira“.

Nitko nikada iz tog Korpusa zbog toga nije odgovarao ni pred sudom, ni pred vlastitom savjesti. Bila je to mjera uspjeha i dodjeljivanja bogato honoriranih zvanja narodnih heroja. Stjepan Mesić i njegovi subotnji partizani bili su razgnjevljeni time što Prvo hrvatsko pjevačko društvo „Zora“ utemeljeno 1858. godine  nije nastupilo u njihovom mjuziklu. Zoraše o tome nastupu nitko nikada nije obavijestio niti zamolio, a bili su direktivno navedeni da će nastupiti u pozivnici za priredbu. Inače Prvo  hrvatsko pjevačko društvo Zora“ upravo je ulaskom partizana u grad Karlovac u svibnju 1945. godine bilo zabranjeno a stariji Karlovčani još i danas pričaju kako je arhiva Zore tada letjela kroz prozor Zorin doma, zatim bila spaljivana pred tim kazalištem a oni koji su to pokušali spasiti dobili su batine od skojevaca i partizana i partizanki, neki od tih potonjih i danas su živi i naseljeni u Karlovcu.

Niti zbog toga nitko nikada nije odgovarao. No, subotnji  vrhunac svega bio je žal Stjepan Mesića i ostarjelih partizana s dovoljno argresije u sebi što im nije bilo moguće otkriti  spomen ploču Veci Holjevcu, idolatiziranom zagrebačkom gradonačelniku, na zgradi sadašnjeg Doma zdravlja, odnosno nekadašnje Gradske bolnice.

U tu je bolnicu u studenome 1941. godine Veco Holjevac upao s grupom partizana prevarivši domobranske i talijanske straže jer su bili obučeni u domobranska odijela s bosanskim fesićima. Dakle, napravili su ono što međunarodni uzusi o ratu zabranjuju, preoblačenje u uniforme druge vojske i ratne operacije u bolnicama. Dakle s oružjem su upali u bolnicu i u bolnici zatekli dva domobrana koje su po bijegu iz Bolnice poveli sa sobom i likvidirali, zaklali  noževima, o čemu čak i Holjevac sam piše. Iako je bilo pokušaja u nekoliko posljednjih godina da se taj zločin procesuira, ništa od toga. Partizani su imali pravo upadati u bolnice i likvidirati bolesne bez suda i osude, stav je izgleda suda i politike u  i u sadašnjoj posttuđmanovoj Hrvatskoj.

Zanimljivo je da u subotu u Zorin domu nije bilo niti riječi o obljetnici Vukovarske tragedije a nitko nije spomenuo niti narodnog heroja generala Dušana Pekića, člana Vecine partizanske ekipe iz 1941. godine , koji je 1991. godine bio jedan od četničkih inspiratora i organizatora pobune u Hrvatskoj.

I tako, što vrijedi  antifašizam kao tekovina čovječanstva kada je po Mesiću u tome i Titova partizanija „i kao ideja i kao realizacija bez mrlje“, kao neka sveta krava iz đavolova kazana, što vrijede djela povjesničara Josipa Jurčevića ili Britanca Nikolaja Tolstoya, ili suze i bol stotina tisuća Hrvata ostalih bez rodbine 1945. godine i kasnije, kada i u postuđmanovskoj Hrvatskoj i dalje partizani hoće direktive i ostvaruju ih.

Žele doći kod župana Karlovačke županije bez najave, onako kako su i navikli „ajmo“ s ulice, a na pozivnice otisnu da će im župan i gradonačelnik  napraviti prijem a da o tome i nisu razgovarali s njima. Umjesto da budu ono što jesu, ratni veterani što im nitko ne osporava, partizani i njihovi poklonici i dalje šire netoleranciju, jer nema u njih ljubavi i poštovanja za neovisnu Hrvatsku, osim u traženju novih privilegija popt onih iz Titove strahovlade. Tuđmanova ponuda svehrvatske pomirbe, inače tlapnja samo po sebi, za njih je bio samo novi poziv na juriš vidljiv i ove subote.

HDZ-ovci, na vlasti u Karlovcu i u Karlovačkoj županiji, makar su u svemu tome bilo ocrnjeni do kostiju, kao što su crvi oglodali kosti ubijenih Hrvata u Bleiburgu i na Križnom putu, nisu ni o tome riječ rekli. HDZ-ovska politika i u tome je još jednom došla do bespuća.                                                    

Mladen MUIĆ, prof.