HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

22. studeni 2007.

MANOLIĆ ODGOVORNIJI ZA VUKOVARSKI POKOLJ OD MILOŠEVIĆA I JOVIĆA!

Neki poput nekadašnjeg najužeg Miloševićeva druga i suborca Borisava Jovića, Slobina čovjeka u posljednjem sazivu Predsjedništva SFR Jugoslavije, ne znaju zašto bi se u Srbiji trebali ispričati za Vukovar, a kao opravdanje za počinjeni JNA-četnički zločin na Ovčari, 20. studenog 1991. godine, Borisav se opravdava da je „tijekom Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj pobijeno 600 do 700 tisuća Srba“, kako je izjavio u eter srbijanske radio-televizije (RTS) u Beogradu, a hrvatskoj javnosti na obljetnicu pokolja na Ovčari prenijela HINA.

Ne iznenađuje opravdavanje teškog ratnog zločina nad ranjenicima i medicinskim osobljem iz vukovarske bolnice od strane nekadašnjeg čelnika komunističke partije Socijalističke Republike Srbije, jer su Miloševićevi komunisti s takvom vrstom propagande o srpskim žrtvama u jasenovačkom logoru iz Drugog svjetskog rata i krenuli u rat, u agresiju, u teritorijalnu ekspanziju pod Hitlerovim geslom primijenjeno na prilike beogradske čaršije da „Svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“. Tada, kao i danas, laž o „600 do 700 tisuća srpskih žrtava u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata“ predstavlja LAŽ.

Ovom prilikom potrebno je citirati znanstveno utvrđenu brojku žrtava nastalih u koncentracijskom logoru „Jasenovac“ od 1941. – 1945. godine, iznijetu od strane službene institucije Republike Hrvatske, „Spomen-područje Jasenovac“, u Jasenovcu, 2006. godine:

„Pregled žrtava po narodnosti i spolu, ukupno: 69.842“ (žrtve)

„Narodnost...Srbi: ............................................ 39.580“ (žrtava)

Autori tekstova koji u knjizi „Spomen područja Jasenovac“ pišu o navedenim žrtvama su Tea Benčić Rimay, Ivo Goldstein, Tvrtko Jakovina, Nataša Jovićić (direktorica Spomen-područja), Drago Roksandić... Svaka žrtva, koja je imenom i prezimenom navedena u Memorijalnom muzeju u Jasenovcu, provjerena je na njezinu autentičnost iz tri izvora, i navedena je imenom i prezimenom.

Problem je jedino u tome što mediji u RH slabo eksploatiraju rezultate povijesne znanosti, i što diplomatska služba Republike Hrvatske slabo informira svjetsku javnost o tome da je brojka od „600 do 700 tisuća srpskih žrtava“ LAŽNA. Logika također potvrđuje da je LAŽNA jer inače 1945. ne bi na području današnje Republike Hrvatske, i Bosne i Hercegovine, živio gotovo niti jedan Srbin da je istina ono što je velikosrpska frakcija unutar jugokomunističkog režima desetljećima tvrdila, a kao što vidimo, velikosrpski apologeti, koji svoje neke istomišljenike imaju i u Hrvatskoj, to tvrde i danas.

Osim što je Borisav Jović ponovio LAŽ, i što se osobno osramotio kao čovjek, pravdajući jedan zločin drugim zločinom, i to propagandistički uvećan u stilu Goebbelsovih laži, ustvrdio je da su se u Vukovaru 1991. sukobile „regularne postrojbe JNA i hrvatske paravojne postrojbe“. Tijekom emisije je zanijekao da je ustavni poredak nekadašnje države (SFRJ) narušen napadom JNA na Sloveniju, i Hrvatsku 1991. godine.

Iako su podaci „Spomen-područja Jasenovac“ dostupni Radio-televiziji Srbije, i čelni ljudi te medijske kuće za nju znaju, nisu citirani u emisiji.

U navedenu emisiju se na poziv RTS-a video-linkom uključio Josip Manolić, jedan od osnivača HDZ-a i najuži Tuđmanov suradnik iz 91', koji je pozvao Jovića da se ispriča za vukovarske žrtve. Time je RTS izvela još jednu beskrupuloznu manipulaciju.

Josip Manolić je posljednji koji ima moralno pravo tražiti od nekoga iz Srbije da se ispriča za Vukovar jer je stajao na čelu saborskog povjerenstva koje je sastavilo LAŽNO izvješće o padu Vukovara za koji je optužen Dobroslav Paraga, utemeljitelj HOS-a, dakle, „paravojne hrvatske postrojbe“ o kojoj je govorio Borisav Jović, prešućujući srpske paravojne četničke postrojbe, od Šešeljevih zločinaca iz „Belih orlova“ do zločinaca Željka Ražnjatovića „Arkana i njegovih „Tigrova“. Upravo je Josip Manolić prošle godine kao svjedok tužiteljstva haaškog suda ICTY dao lažni iskaz kada je ustvrdio da je „HOS bio prvorazredna nacistička organizacija“.

RTS nije slučajno u navedenu emisiju pozvao Manolića, jednog kompromitiranog bivšeg dužnosnika Republike Hrvatske koji nema moralnu težinu kritizirati svoje bivše „drugove“ iz Saveza komunista Jugoslavije jer je...

a)     u Drugom svjetskom ratu i u poraću bio zapovjednik prvorazredne boljševičke zločinačke organizacije OZNE;

b)     nakon Drugog svjetskog rata počinio ratni zločin, koji je otvoreno priznao nedavno u „Večernjem listu“, rekavši da je u Bjelovaru 1945. pobio „200 kvislinga“ (čitaj: ratnih zarobljenika).

c)      bio Tuđmanov suradnik koji je u Karađorđevu 1991. sa Slobodanom Miloševićem, ne samo dijelio BiH, nego i prouzročio „Vukovar“.

Na stranu to što i „kvislinzi“ imaju pravo na fer sudski postupak, i na stranu to što su Manolić i njegovi boljševički „drugovi“ smatrali kvislingom svakog Hrvata koji nije bio ZA Jugoslaviju. Međutim, Manolić također zna za znanstveni podatak o utvrđenom broju srpskih žrtava na području NDH u Drugom svjetskom ratu, ali namjerno to prešućuje, i poziva Borisava Jovića da se ispriča.  Samo moralno čista osoba ima pravo od zločinaca tražiti ispriku, a ne da zločinac od zločinca traži ispriku, i obratno.

Miloševićev režim je nekoliko puta pogazio nekadašnji jugoslavenski ustav, kao na pr. 15. ožujka 1991. kada su njegovi ljudi u Predsjedništvu SFR Jugoslavije odbili formalno imenovanje predstavnika RH u Predsjedništvu SFRJ, Stjepana Mesića, za predsjednika Predsjedništva SFRJ, kolektivnog vrhovnog zapovjednika JNA. Od trena proglašenja hrvatske nezavisnosti i otcjepljenja RH od SFRJ, 25. lipnja 1991. godine, niti jedna hrvatska vojna formacija nije bila paravojna, a posebno ne nakon de iure proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 8. listopada 1991. godine, nakon tromjesečnog moratorija hrvatske neovisnosti koji je 7. srpnja 91' proglasio predsjednik Franjo Tuđman, na pritisak Europske Unije. F. Tuđman se tada pred hrvatskom javnošću izgovorio da će tromjesečni moratorij iskoristiti za naoružavanje Hrvatske, ali general Antun Tus je tu informaciju demantirao nedavno u razgovoru za „Jutarnji list“, ustvrdivši da je prvi hrvatski predsjednik počeo zemlju naoružavati tek polovicom rujna 1991. godine, dakle, mjesec dana nakon što je započeo sveopći napad JNA i četnika na Vukovar. To znači da se naoružavanje Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koje je bilo završeno sredinom srpnja 1991. dogodilo u pravi i posljednji čas jer je Jugo-armija krenula u invaziju na Republiku Hrvatsku 29. lipnja 1991. kada su dvije velike kolone JNA sa tenkovima, oklopnim vozilima i rezervistima JNA krenuli iz Beograda put Baranje, put istočne Slavonije i zapadnog Srijema, i u opkoljavanje Vukovara. Jedina paravojska u Vukovaru 91' bila je tzv. „JNA“ sa svojim pomoćnim koljačkim četničkim jedinicama.

Na kraju, Borisav Jović je u navedenoj emisiji prešutio da su četničke postrojbe na području bivše NDH u Drugom svjetskom ratu pobile od 1941. do 1945. godine 30 tisuća hrvatskih katolika, i 31 tisuću bosanskih muslimana, i da su četnici 1945. sudjelovali zajedno s partizanima i na čelu Jugoslavenske armije, dakle, prethodnice „JNA“, u genocidu nad hrvatskim narodom i ratnom zločinu znanom pod sintagmom „Bleiburg i Križni put“.

U vrijeme kada cijela Hrvatska obilježava stradanja vukovarskih žrtava, nije besmisleno napomenuti da su partizani, kada su 1945. „oslobodili“ Vukovar, pobili najmanje nekoliko desetaka vukovarskih civila (čija su imena poznata), pa je red da se sjetimo i tih žrtava. Nažalost, uspomena na hrvatske žrtve samo se talože jedna na drugu jer počinitelji ne odgovaraju za zločine, a kad i odgovaraju, kao zločinačka JNA-trojka pred haaškim sudom, vidjeli smo kako to ispada.