UZROCI KRIZE HRVATSKOG SUVERENITETA I OPSTANKA REPUBLIKE HRVATSKE

U V O D

Badnjak 1945. godine bio je doslovno najtužniji Badnjak u povijesti hrvatskog naroda jer radosnu vijest o Isusovu rođenju te godine nije dočekao svaki šest Hrvat, sveukupno oko pola milijuna Hrvata, jer je Juda Tito svim protivnicima jugoslavenskog režima poručio u Varaždinu, 20. svibnja 1945. godine, na Kapucinskom trgu, u javnom govoru pred prisilno okupljenim hrvatskim građanima, „da će u novoj komunističkoj državi hrvatski smrad svjetlost dana gledati samo toliko dugo, koliko traje put do najbliže jame“. (Tito je ovaj genocidni govor izrekao u nazočnosti partizanskog generala i šefa jugoslavenske OZNE Aleksandra Rankovića, i generala „jugoslovenske“ armije Kosta Nađa.)

Dokaze o jugokomunističkom (titoističkom) genocidu nad hrvatskim narodom, i o zločinu protiv čovječnosti, kao i o ratnom zločinu, svijetu je predočilo 2007. slovensko državno povjerenstvo sondirajući masovnu grobnicu odnosno protutenkovski rov u šumi Tezno kod Maribora, gdje je marksistička zločinačka organizacija na čelu s Josipom Brozom „Titom“ sakrila dokaze o zločinima koje je počinila. Po procjeni slovenskih povjesničara broj ubijenih hrvatskih ratnih zarobljenika, a među njima i hrvatskih ranjenika, u šumi Tezno iznosi najmanje 15 tisuća do 20 tisuća ubijenih, dok njemački politički tjednik, „Der Spiegel“, navodi 2007. godine da„Tezno“ predstavlja najveću masovnu grobnicu u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata, veću čak i od „Srebrenice“. Jugoslavenski komunisti i partizani time (naknadno) ulaze u povijest kao masovni zločinci, i od te činjenice titoiste ne može spasiti ni sto puta izrečena laž da je jugoslavenski komunizam bio antifašistički. Titovi partizani nisu bili antifašisti nego anti-hrvatski balkanski pokret koji je stvorio jugoslavensku državu u kojoj je mafija došla na vlast na čelu s diktatorom Josipom Brozom Titom koji je bio capo di tutti capi jugokomunističke boljševičke zločinačke organizacije koja za nacističkom zločinačkom organizacijom nije u sustavnoj proizvodnji zločina zaostajala ni za pedalj!

Izgleda kao da je svejedno tko je u Drugom svjetskom ratu pobijedio, jer hrvatski narod ostao je zarobljen u komunizmu kao što bi ostao zarobljen i da je pobijedio njemački nacizam jer između Staljinove sovjetske Rusije i Hitlerove Njemačke nema nikakve razlike, osim u jednoj bitnoj činjenici, a to je komunistički genocid nad hrvatskim narodom na kraju Drugog svjetskog rata i (pirove) pobjede komunizma.

U hrvatski politički narod spadaju svi hrvatski državljani bez obzira na vjeru i etničko porijeklo, tako da se strašnoj statistici o hrvatskim žrtvama Drugog svjetskog rata moraju pribrojiti i židovski civili koji su postali žrtvom Hitlerova holokausta u Europi, tako i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zaključak koji se nameće je da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu doživjeli totalnu katastrofu. Na tragediju zbog tolikog gubitka ljudskih života nadovezuje se i tragedija dvostruke povijesne podjele u hrvatskom narodu, i podjela povijesne hrvatske države. Podjela je uslijedila kao posljedica turskih ratova koncem srednjeg vijeka kada je podijeljena hrvatska država, i narod, i to na hrvatske zemlje pod okupacijom Zapada i Istoka, i Hrvati koji su podijeljeni na kršćane i muslimane. Iako je i kod drugih europskih kršćanskih naroda došlo do vjerske podjele, ona nije završila u konstantnoj tragediji kao kod Hrvata jer su, primjerice, Nijemci prebrodili vjersku podjelu na katolike i protestante ediktom o vjerskoj toleranciji, i stvaranjem jedinstvene nacionalne države u kojoj su svi državljani ravnopravni, bez obzira na vjeru, dok su Hrvati svoje povijesno državno pravo izdajnički pogazili u simbiozi jugoslavenske i marksističke ideologije, a danas stoje na pragu da hrvatsko državno pravo pogaze u korist ideologije liberalizma koja je i stvorila komunizam i fašizam odnosno nacizam koji su doveli do genocida nad hrvatskim narodom. Dobre namjere predstavljaju često put koji vodi u pakao. Tako je i Strossmayerova jugoslavenska ideologija popločala Hrvatima put do pakla. „Do istrage vaše ili naše“, dakle, „istragu“ koju je 1902. najavio bilten velikosrpske ideologije u glasilu Srpske samostalne stranke u Zagrebu, „Srbobran“, provedena je 1945. na „Križnom putu“ Hrvata po bivšoj Titovoj Jugoslaviji. Već sama činjenica što po imenu demokratske vlasti u Republici Hrvatskoj namjerno izbjegavaju pravosudnu istragu nad partizanskim ratnim zločincima, i moralno-političku osudu zločina komunizma nad hrvatskim žrtvama titoizma, dokaz je da su bivši komunisti i sluge titoista među hrvatskim političarima spremni iznova pogaziti hrvatsko državno pravo, i Hrvatsku utopiti u moru Europske Unije, pod krinkom materijalnog prosperiteta i „napretka“ koji se Hrvatima već jednom dogodio 1918. i drugi puta 1945. godine, kada se piše nulta godina u hrvatskoj tisućljetnoj povijesti. Ne smije se izgubiti iz vida gola istina da, naime, nije slovensko državno povjerenstvo prvo u svijetu dokazalo genocid nad Hrvatima, već je iskapanje posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava komunizma u Macelju kod Krapine, 1990. godine, na svjetlo dana iznijelo istinu o partizansko-komunističkom genocidu nad hrvatskim narodom, ali je tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s nekadašnjim boljševicima Franjom Tuđmanom i Josipom Manolićem, nakon iskapanja posmrtnih ostataka od 1989 hrvatskih žrtava naglo  prekinuo daljnja iskapanja u Macelju, što je dovelo do toga da je CRO-UDBA u svoje ruke preuzela „istraživanje“ o zločinima komunizma. Drugim riječima, istraživanje o zločinima komunizma u Republici Hrvatskoj je zataškano, i stavljeno pod medijsku cenzuru, i takvo stanje je ostalo na snazi sve dok Vijeće Europe nije 25. siječnja 2006. godine donijelo rezoluciju pod brojem 1481 u kojoj su osuđeni zločini režima komunističke partije u Istočnoj i Srednjoj Europi.

Pod lažnim geslom „Imamo Hrvatsku“ lažni liberali, koji su lažni jer su bivši jugokomunisti koji hrvatsko pravosuđe reformiraju na titoistički način, i time sprečavaju ostvarenje bilo kojeg prava Hrvata, od ljudskih preko građanskih do nacionalnih prava, Republika Hrvatska treba biti usisana od „Europe“ koja je de facto sve učinila da, prvo koncem srednjeg vijeka nestane hrvatsko „predziđe kršćanstva“, a koncem 20. st. da nestane Vukovar kao simbol hrvatske borbe za državnu neovisnost i nacionalnu samostalnost. Početkom 21. stoljeća europska Hrvatska treba biti utopljena u svojevrsnu naddržavu, kako bi se poništila borba za hrvatsku državnu neovisnost i nacionalnu samostalnost. U Europi bez načela nestaje i „hrvatska“ politika bez načela, a to je politika izdaje koja je stvorila ratno profiterstvo u Hrvatskoj, socijalnu bijedu većine hrvatskog stanovništva, kriminalizaciju Domovinskog rata i odbacivanje hrvatskih dragovoljaca i bojovnika, te njihovih obitelji, zatim, koja je nebrojeno puta pogazila Ustav Republike Hrvatske, koja je razbila višestranački sustav i stvorila „jedinstveno višestranačje“, koja je torpedirala pravnu državu, i od Republike Hrvatske stvorila banana-republiku. Na kraju se već viđena politika svodi na isto kao 1945. godine: nestanak hrvatske države. Godine 1945. nestala je Nezavisna Država Hrvatska, a također u ratu stvorena paralelna partizanska hrvatska republika likvidirana je Hebrangovom likvidacijom nakon rata kada je hrvatski narod ostao, ne samo bez hrvatske mladeži i inteligencije, likvidirane u partizanskom genocidu, nego i bez nacionalne sigurnosti.

Rekonstitucija hrvatske nacionalne sigurnosti stoga bi trebao biti prioritet svake hrvatske politike! Hoće li se hrvatske snage izboriti da dođu u položaj odlučivanja o ponovnoj uspostavi nacionalne sigurnosti hrvatske države, vidjeti ćemo u najbližoj budućnosti, ili ćemo se jednog bliskoga dana probuditi u novoj državi, a bez vlastite, kao 1918. godine!? Narod koji u miru gubi ono što je u ratu, i k tome još u nametnutom ratu, stekao krvlju svojih žrtava, s naglaskom na vukovarskim žrtvama, pljuje po vlastitim žrtvama, i predodređen je za ponovni nestanak s političke karte svijeta, a to znači da završava u bespućima povijesne zbiljnosti odnosno završava nigdje i ni u čemu.

Prof. Goran Jurišić, Zagreb.