UZROCI KRIZE HRVATSKOG SUVERENITETA I OPSTANKA REPUBLIKE HRVATSKE

                                  /drugi dio/

HITLEROVA ATOMSKA BOMBA

Dana 3. Ouija 1945. su Nijemci izvršili posljednje testiranje prve atomske bombe u aktualnoj ljudskoj civilizaciji. Njemački 3. Reich bio je spreman za Hitlerov „Endsieg“ ili za „konačnu pobjedu“ nad anglo-američkom koalicijom, i Sovjetskim Savezom. Onda čitamo u povijesnoj znanosti kako je koncem ožujka 45' Hitlerov režim strijeljao skupinu visokih oficira i pilota iz „Luftwaffe“, i da su jedini dokumenti 3. Reicha koji su nestali, nestali upravo oni koji trebaju dokumentirati razdoblje posljednjih tjedana Reicha u Drugom svjetskom ratu. S obzirom da je nastanak Nezavisne Države Hrvatske, kao i nestanak NDH, vezan izravno za njemačku državu toga doba, bitno je rasvijetliti uzroke njemačkog poraza kako bi se došlo do saznanja sveukupnog hrvatskog poraza u ratu, kako poraza ustaša među Hrvatima, tako i poraza partizana među Hrvatima, dok su pirovu pobjedu odnijeli Srbi među četnicima, i Srbi među partizanima, a na čelu s internacionalistom Titom. Usput rečeno, paradoks je ali ujedno i činjenica, da se Hitlerov nacionalizam tijekom rata pretvorio u internacionalizam koji je pregazio rasne granice*, novačenjem pripadnika mnogobrojnih naroda, čak i s Kavkaza, u milijunski oružani Waffen-SS, dok se Staljinov, a time i Titov internacionalizam, u ratu preobrazio u nacionalizam (ruski, i srpsko-jugoslavenski), s rasističkim odnosom prema prema Hrvatima koji je nadmašio i klasični boljševički klasni rasizam, poznat pod geslom  „klasna borba protiv klasnog neprijatelja“. *Svakako da se iz navedenog  prešutnog toleriranja različitih „nearijskih“ naroda u njemačkim oružanim snagama ne bi smio izvlačiti zaključak o nekakvom iskoraku nacistisčkog režima prema humanizmu kao što ni boljševičko toleriranje nacionalizma za vrijeme rata nije u funkciji uvažavanja narodnih prava nego trik da se preko animacije narodnih masa odnosno nacional-komunizmom ostvari pobjeda u ratu. Kad god je komunistička država u škripcu prema vani, ili kad vodi osvajačku politiku, manipulacija narodnim masama je sastavni dio u očuvanju ili širenju vlasti boljševičkog diktatorskog režima. (Sjetimo se narodnog mitinga u Titovoj Jugoslaviji za vrijeme Tršćanske krize...)

Njemački povjesničar dr. Rainer Karlsch sa sveučilišta Humboldt Universität u Berlinu je sa svojim timom u četverogodišnjem istraživanju dokazao da je Hitlerov režim posjedovao atomsko oružje, i to taktičkog tipa, dakle, nekoliko puta manje snage nego termo-nuklearna atomska bomba koju je režim američkog predsjednika Trumana bacio na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, u kolovozu 1945. godine. (Bombardiranje japanskih gradova atomskim oružjem imao je svrhu od japanskoga cara isposlovati brzu kapitulaciju Japana, i zaustaviti američke gubitke u ljudstvu i materijalu, a s druge strane je ovaj atomski napad imao za cilj uputiti jasan signal Sovjetskom Savezu da granica socijalističke zajednice završava u istočnom Berlinu, a ne na Atlantiku.)

Početkom ožujka 45' je nacistički režim u Njemačkoj izvršio posljednje, i uspješno testiranje nuklearnog, novog oružja. Mjesto gdje je testiranje izvršeno nalazi se u području istočne Njemačke, na vojnom poligonu Ohrdurf u pruskoj pokrajini Thüringen. Nijemci su time dobili utrku u vremenu s Amerikancima koji su u super-tajnom projektu „Manhattan“ radili užurbano na prvoj atomskoj bombi. Međutim, istraživanje dra. Karlscha dokazuje da američki projekt i nije bio tako tajan kako su u Washingtonu mislili da su razvoj novog oružja zaštitili od svojih sovjetskih saveznika, i njemačkog neprijatelja, jer su Sovjeti preko svoje špijunske mreže bili do u detalje upoznati s razvojem nuklearnog oružja u Sjedinjenim Američkim Državama, ali vrlo malo, gotovo ništa nisu znali o razvoju njemačkog nuklearnog oružja, i time je šok u Kremlju nastao kada je Staljin na svoj stol dobio obavještajne podatke da su Nijemci početkom ožujka 45' testirali atomsku bombu. Iz šoka se razvila panika u Moskvi, posebno kada ni nakon kapitulacije 21 njemačke divizije u zapadnoj Njemačkoj, 18. travnja 1945., nije došlo do popuštanja otpora u Mađarskoj i istočnoj Njemačkoj, naprotiv, njemačke snage su na istočnom frontu čak krenule u (očajnički) protunapad, i skoro su stavile snage Crvene armije u okruženje, što se na kraju te posljednje njemačke kontraofenzive nije dogodilo jer su njemačke tenkovske divizije ostale bez goriva, slično kao na kraju Prvog svjetskog rata.

Do sada se Hitlerovo ustrajavanje na očajničkom otporu njemačkih snaga na kraju Drugog svjetskog rata držalo činom jednog psihički poludjeloga diktatora, ali povijesni dokazi govore suprotno, što naravno ne umanjuje zločinačku ćud Hitlerova režima, ali služi razotkrivanju povijesne istine, kakva god bila da bila. Njemački vođa se iz svoga uporišta „Vučja jazbina“, („Wolfsschanze“) vratio u Berlin, u podzemni bunker ispod Ureda njemačke vlade („Reichskanzlei“) 16. siječnja 1945. godine, i tada se još jednom, i ujedno posljednji puta obratio Nijemcima preko etera radio-valova Njemačkog državnog krugovala, i u svojemu govoru pozvao njemačko stanovništvo i njemačke oružane snage da izdrže do „Konačne pobjede“ („Endsieg“), i da posebno održe otpor prema prodoru angloameričkih snaga na zapadnom frontu.

S „konačnom pobjedom“ je Hitler mislio na brzu kapitulaciju angloameričkih Savezničkih snaga na zapadnom frontu. Njemačka iscrpljena vojna sila borila se na ostacima rezervi, koje bi bile bez problema popunjenjene što se tiče materijala, jer je vrhunac njemačke ratne proizvodnje oružja bio u prosincu 1944. godine, ali saveznička zračna bombardiranja su u proljeće 45' prekinule većinu željezničkih čvorova u Trećem Reichu. Svejedno, nekoliko tjedana pred kraj rata zavladalo je i izvjesno malodušje među angloameričkim Saveznicima čije snage nisu slomile njemački otpor onom brzinom kako su u Londonu i Washingtonu mislili da će se dogoditi. Njemačka je imala nekoliko tajnih tvornica oružja duboko ispod zemlje, kao na pr. veliku tvornički sustav Nordhausen gdje se proizvodilo sve, od igle do lokomotive. Od listopada 1944. su se u operativnoj uporabi njemačkih zračnih snaga „Luftwaffe“ nalazili prvi mlazni borbeni zrakoplovi u povijesti čovječanstva, koji su se od toga trenutka počeli serijski proizvoditi. U proljeće 1945. su njemački mlaznjaci počeli dovoditi u pitanje Savezničku nadmoć nad nebom iznad Njemačke. Hitler nije fantazirao o novom „čudesnom oružju“, ili širio lažne nade, nego je točno znao da su njemački znanstvenici bili na samom pragu jednog od najvećih vojnih otkrića u modernoj povijesti, dakle, da proizvedu termo-nuklearnu ili atomsku bombu. Šef planiranja Reichova stožera za istraživanja podnio je nakon rata detaljna izvješća o razvoju njemačkog nuklearnog programa, a Hermann Göring, pred sam kraj rata smijenjeni „Reichsmarschall“, potvrdio je navode. Britanski vođa Winston Churchill je nakon rata izjavio da je Drugi svjetski rat završen doslovno „pet minuta prije ponoći“. Hitlerov savjetnik i ministar naoružanja Albert Speer procijenio je početkom ožujka 45' da je Njemačkoj preostalo još samo nekoliko tjedana do potpunog sloma, ali Hitler se nije nadao nikakvom čudu nego je mislio uporabom atomskoga oružja na zapadnome frontu prisiliti angloameričke snage na brzu kapitulaciju, i povlačenje s europskoga kontinenta, ili u najmanju ruku s njemačkoga tla. Da su karte bile drugačije podijeljene, i da je Njemačka imala još koji mjesec više vremena na raspolaganju nego što je imala, a možda i samo koji tjedan, njemačka vojska bi bila dignuta iz praha kao ptica phoenix, a stostruko jača zapadna sila bila bi poražena do neprepoznatljivosti. Bio bi to najveći poraz  snaga Zapada u njegovoj povijesti. Nijemci su od 25. prosinca 1944. znali da Amerikancima treba još šest mjeseci od tada da završe atomsku bombu, jer im je to javio njihov agent Gimpel radio-porukom iz Sjedinjenih Američkih Država, nakon što ga je njemačka podmornica iskrcala na američkoj obali 30. studenog 1944. godine. Nijemci su, međutim, bili u nuklearnom projektu daleko ispred Amerikanaca, i čak se vjeruje da su Amerikanci uspjeli baciti atomske bombe na japanske gradove zato što su svoj projekt uspjeli ubrzati na osnovi rezultata njemačkih znanstvenika do kojih su došli odmah nakon poraza Njemačke.

Dana 16. travnja 1945. su Sovjeti krenuli u ofenzivu s Odre. Još početkom ožujka 45' je Hitler obišao svoje zapovjednike na istočnoj bojišnici na rijeci Odri, cca. 50 km kod Berlina, u istočnoj Njemačkoj, osobito generala Bussea, potičući ga da izdrži još koji tjedan i da Njemačkoj na taj načion kupi još malo vremena. Pozvao ga je da njemačke snage pruže otpor bez obzira na cijenu. Glavni Hitlerov komandos Otto Skorzeny bio je nazočan kada je Albert Speer obećao Himmleru novi tip (mlaznog) zrakoplova, i novi tip bombe, i to za početak travnja 45'. Na izričito Skorzenyevo pitanje o novom tajnom oružju, kada će se ono pojaviti na bojišnici, Speer je odgovorio da će se pojaviti vrlo brzo, i pri tome je, po Skorzenyevu svjedočenju, bio uvjerljiv. Sve ukazuje na to da je Hitler namjeravao drugi puta upotrijebiti taktičke atomske bombe krajem ožujka ili početkom travnja 1945. godine. O tome govore izvješča njemačkog stručnjaka za oružje Augusta Copendersa koji iznosi podatak o planiranom datumu kada bi oružje, za koje kaže da će okrenuti tijek ratovanja, biti upotrijebljeno. Da je riječ o nekoj velikoj i dramatičnoj akciji govori podatak da su njemačke vlasti s područja donje Rheine evakuirale stanovništvo s područja od oko 50 četvornih kilometara. (Inače, prilikom povlačenja iz zapadnonjemačkog grada Aachena u području gornje Rheine, prvi njemački grad koji je u listopadu 1944. pao pod okupaciju američkih snaga, njemački režim evakuirao je samo državne službe, vojsku, tzv. snage sigurnosti itd., ali ne i stanovnike toga grada.) S vojnog aspekta to je bilo krajnje vrijeme da Njemačka stabilizira zapadnu bojišnicu.

Prvi puta je Hitler mislio na angloameričku vojsku baciti taktičke atomske bombe za vrijeme prosinačke ofenzive njemačke vojske u belgijskim Ardennima koncem 1944. godine; ofenziva je služila da se navuče što više angloameričkih divizija na što uže područje; u akciji su sudjelovali i njemački borbeni mlazni zrakoplovi, kao i raktete tipa V-1 i V-2, s tim da su mlaznjaci trebali služiti kao zaštita zrakoplovu koji je trebao prevoziti atomske bombe na bojišnicu; do upotrebe nuklearnog oružja na zapadnoj bojišnici tada nije došlo zbog nepovoljnih atomsferskih prilika koje su radioaktivno zračenje mogle dovesti do zapadne Njemačke gdje živi populacija od 20 milijuna stanovnika; bilo je planirano da na angloameričku vojsku bude bačeno između šest i 12 taktičkih atomskih bombi.

Zašto atomske bombe nisu bačene na angloameričke snage krajem ožujka ili početkom travnja 1945. godine? Možda zato što su zapovjednici i piloti Luftwaffe otkazali poslušnost, strahujući od angloameričke nuklearne odmazde ili odmazde biološkim oružjem nad Njemačkom? Koliko je ta mogućnost jaka govori činjenica da je Hitlerov režim 31. ožujka 1945. da strijeljati 16 zapovjednika zračnih snaga i 85 oficira i pilota „Luftwaffe“ zbog odbijanja izvršavanja zapovijedi. Mjesta navedenom nagađanju daje činjenica da su uništeni ili nestali dokumenti 3. Reicha koji pokrivaju upravo navedeno razdoblje od kraja ožujka 1945. godine. Poslije Drugog svjetskog rata su Saveznici preuzeli i unaprijedili mnoge projekte njemačkih nacista i znanstvenika iz 3. Reicha.

Dokazi o postojanju njemačke atomske bombe 1945. godine:

Radilo se o prototipu manje atomske bombe koja se može usporediti s kasnije razvijenim atomskim granatama. Njemačkim znanstvenicima je prvima u svijetu uspjelo osloboditi određenu količinu nuklearne energije; to bi bila poanta u vezi Hitlerove atomske bombe koja je, po navodu navedenog povijesnog istraživača Karlscha „prouzročila val pritiska i veliki toplinski učinak, i oslobodila je radioaktivnost“. Njemačka atomska bomba imala je radijus uništenja od pola kilometra. Ono što se danas zna je, da je prilikom testiranja novoga „čudesnoga oružja“ („Wunderwaffe“), kako je Hitlerov režim pustio glas u njemačkoj javnosti, i među svojim osovinskim saveznicima, poginulo na navedenom vojnom poligonu nekoliko stotina prisilnih radnika iz koncentracijskih logora. Ostaje otvoreno da li je bomba funkcionirala taljenjem ili dijeljenjem jezgre ili fuzijom jezgre, ili kombinacijom oba fizikalna procesa. Navedena saznanja i dokaze je dr. Karlsch pronašao u ruskim arhivima s građom nekadašnjeg Sovjetskog Saveza.

Sovjeti su, naime, o navedenom testiranju njemačkog atomskoga oružja saznali nekoliko dana nakon provedenog testa, i to na osnovi detaljnjih izvješća svoje špijunske mreže. Voditelj sovjetskog atomskog projekta Igor Kurčatov je obavještajna izvješća iz Njemačke ocijenio vjerodostojnima. Osim sovjetskih obavještajnih izvješća, i ocjene voditelja sovjetskog atomskog programa sljedeći dokaz o povijesnoj istini da je Hitler prvi u svijetu imao atomsku bombu predstavljaju zračni snimci s mjesta događaja u Thüringenu koji pokazuju uočljivu devastaciju okoliša. Treću kariku u dokaznom lancu čine fizikalna mjerenja, analize tla koje dokazuju da se radilo o nuklearnom događaju, ali i izjave svjedoka s mjesta događaja.

Analize tla dokazuju signifikantno povećanje vrijednosti cezija što se čovjek više pribiližava naslućenom centru eksplozije. Nadalje, analize tla dokazuju nastanak kobalta koji predstavlja jedan umjetni element koji nastaje samo ako brzi neutroni utječu na željezo ili mjed. U nalazima tla pronađen je uran 235 i uran 238. Vjeorjatnost da taj materijal potječe iz eksplozije je vrlo velik.

Jedan od voditelja njemačkog atomskog projekta bio je, inače,  znanstvenik Werner Heisenberg, koji je uran 235 za izradu atomske bombe pokušao dobiti iz njemačkog „nuklearnog reaktora u mjestu Gottow, na pokusnom području  odjela za oružje njemačkih oružanih snaga, koji se nalazio, međutim u pogonu samo nekoliko dana nakon čega je zbog pregrijavanja uslijed jedne nesreće morao biti isključen“, kako navodi g. Karlsch. Uran 234 može se dobiti na sedam različita načina, a dobivanje tog materijala iz nuklearnog reaktora je jedan od načina. Centrifuge i elektromagnetski odjeljivači mase postojali su kao tehnologija u to vrijeme u Njemačkoj, i omogućile su proizvodnju manjih količina urana 235, odnosno nekoliko stotina grama.

Od daljnjih dokaza postoji dokument u ruskim arhivima koji je datiran sredinom 1946. godine, znači u to je vrijeme dokument dospio u pismohranu, u kojemu se kaže da je njemački atomski test snimljen na filmskoj vrpci na kojoj se nalazi još i snimljeni test jedne rakete. Time je isključena mogućnost da bi se radilo o sovjetskom testu jer Sovjeti su prvi puta testirali atomsku bombu u kolovozu 1949. godine, navodi povjesničar Karlsch.

Postoje najmanje tri osobna svjedoka koja svjedoče o njemačkoj atomskoj bombi. Jedan svjedok je navedeni sovjetski špijun, zatim, jedna mlađa žena koja je tvrdila da je vidjela testiranje atomske bombe, i detaljno ga opisala, a treći čovjek je jedan logoraš koji je morao gledati spaljivanje leševa onih logoraša koji su za vrijeme testa poginuli. Postoji i četvrti svjedok, Werner Grothman, Himmlerov adjutant koji svjedoči o proslavi najužeg kruga vodstva SS-organizacije, pod čijim su vodstvom istraživana tzv. nova oružja, dva dana nakon obavljenoga testa od 3. ožujka 1945. godine, te spominje i Himmlerov govor u kojemu ovaj jasno ukazuje na testiranje njemačke atomske bombe.

Jedan od voditelja njemačkog nuklearnog istraživanja, Carl Friedrich von Weizsäcker, čiji je brat, mladi poručnik Wehrmachta, Richard von Weizsäcker sudjelovao u državnom prevrtu protiv Hitlerova režima, u državnom udaru od 20. srpnja 1944. godine, potpisao je 7. kolovoza 1945. jedan memorandum u kojemu je tvrdio kako mu nije poznato da je itko od njemačkih zananstvenika radio na izradi Hitlerove atmomske bombe. Povjesničar Karlsch tvrdi da je potpisana izjava djelomično istinita jer Carl Friedrich von Weizsäcker je od 1942. preuzeo profesuru u Strasbourgu i nije bio upoznat s ostalim njemačkim skupinama nuklearnih fizičara, poput Diebnera i Gerlacha, koji su memorandum također potpisali, ali s namjerom da umanje njemački značaj u izradi prve atomske bombe u svijetu, i to za Hitlerov režim, s obzirom na masovni zločin holokausta koji je otkriven koncem Drugog svjetskog rata u Europi. Otac njemačke atomske bombe je Walther Gerlach. Gerlachov kolega Kurt Diebner je 1955. godine, kada su zapadnonjemačkim nuklearnim fizičarima dozvoljena daljnja znanstvena istraživanja, prijavio dva petanta za proizvodnju hidrogenske atomske bombe, i još nekoliko drugih patenata u vezi razvoja nuklearnog reaktora, što znači da je tada nastavio tamo gdje je 1945. morao stati.

U svakom slučaju, klasična atomska bomba bačena na Hirošimu sadrži oko 50 kg urana 235 ili 10 kg plutonija. Takvu bombu Hitler nije imao, ali imao je taktičku atomsku bomba, a taj tip bombe danas, na pr, predstavlja veću opasnost u svijetu od klasične atomske bombe jer ih mogu nabaviti i manje države u svijetu, a ne samo svjetske nuklearne super-sile SAD i Ruska Federacija, naglašava povjesničar Rainer Karlsch.