HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

 

15. prosinac 2007.

UZROCI KRIZE HRVATSKOG SUVERENITETA I OPSTANKA REPUBLIKE HRVATSKE

                                  /treći dio/

 

 

POGLAVNIK SJEDIO NA KOFERIMA ZA BIJEG I ČEKAO HITLEROVO NOVO „ČUDESNO ORUŽJE“

 

OF 12 THOUSAND ZAGREB JEWS THREE QUARTERS LIQUIDATE IN THE CONCENTRATION CAMP JASENOVAC 1941-1941 YEARTalijanski državnik Machiavelli u svojoj je knjizi opisao nadarene i nenadarene državnike. U nenadarene državnike ubrojio je one koji na vlast dođu uz pomoć strane sile, i koji svoje vlastite oružane snage, ako ih uopće razviju, a u pravilu se oslanjanju na stranu silu i na plaćenike, podrede svojoj apsolutističkoj vlasti, i u njima vide većeg neprijatelja nego u stvarnom neprijatelju države. Poglavnik ustaškog pokreta, i šef Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, tipični je primjer NENADARENOG DRŽAVNIKA.

 

Dr. Ante Pavelić na vlast je 1941. došao slučajno, i nije imao udjela u stvaranju prve hrvatske države nakon osam stoljeća, odnosno nakon propasti ranosrednjovjekovnog samostalnog hrvaskog kraljevstva, 1102. godine kada je tadašnja hrvaska država pala pod ugarsku okupaciju, i u višestoljetnu tzv. personalnu hrvatsko-ugarsku državnu uniju u kojoj je vanjske poslove vodila Kraljevina Ugarska. Poglavnik ustaškog pokreta je nakon ubojstva vođe demokratske hrvatske oporbe u Kraljevini Jugoslaviji, Stjepana Radića i drugih vodećih dužnosnika Hrvatske seljačke stranke u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu, 1928. godine, osnovao revolucionarni ustaški pokret za stvaranje Hrvatske, neovisne od Jugoslavije i (Velike) Srbije. Po svojoj politici od 1918., a posebno nakon 1928. do 1941. se Pavelić u temelju razlikuje od Josipa Broza „Tita“ koji je vodio jugoslavensku politiku, za razliku od Pavelićeve prohrvatske politike u tom navedenom razdoblju. Međutim, Pavelićeva politika od dolaska na vlast 15. travnja 1941. do odlaska s vlasti 5. svibnja 1945. godine, predstavlja sasvim jednu drugu priču, i, iako se četiri ratne godine nalazio na čelu jedne hrvatske države, njegova je politika nepoštivanja elementarnih ljudskih prava određenih nacionalnih i vjerskih manjina u NDH kompromitirala vladajući ustaški pokret do neprepoznatljivosti, i svela ga na razinu zločinačke organizacije kakav je bio i jugoslavenski komunistički pokret u prijeratnom razdoblju, zatim, u Drugom svjetskom ratu, pa sve do pada Berlinskog zida 1989. godine.

 

Ante Pavelić je na vlast došao tek nakon što je Hitlerov režim vlast u Hrvatskoj 1941. ponudio Radićevu nasljedniku Vladku Mačeku, predsjedniku Hrvatske seljačke stranke, i potpredsjedniku pučističke Simovićeve jugoslavenske vlade, i tek kada je ovaj odbio njemačku ponudu, Hitlerov režim je vlast u Hrvatskoj predao preko volje u ruke poglavniku ustaškog pokreta Paveliću koji je bio Mussolinijev eksponent na zapadnom Balkanu. Poznat je njemačko-talijanski rivalitet i napeti odnosi između Hitlera i Mussolinija jer su Nijemci držali Talijane nesigurnim saveznikom, poučeni talijanskim „prilivodama“ u Prvom svjetskom ratu, ali fašistička Italija bila je jedini veći saveznik Hitlerove Njemačke, osim Japana koji se, međutim, nalazio na drugom kraju svijeta. Stoga je trpljenje talijanskog saveznika bilo Nijemcima nužda, ali i tu su postojale vidljive granice.

 

Nezavisnu Državu Hrvatsku proglasio je predstavnik ustaško-domobranskog pokreta, nekadašnji austrougarski pukovnik i hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik, u Zagrebu, 10. travnja 1941. godine. Nezavisnu Državu Hrvatsku dao je, međutim, osnovati Hitlerov režim kako bi stvaranjem hrvatske države na tlu Kraljevine Jugoslavije brže razbio jugoslavensku državu koju su Sile osovine napale 6. travnja 1941. nakon velikosrpskog državnog udara generala Dušana Simovića protiv jugoslavenske (pro-osovinske) vlade Cvetković-Maček od 27. ožujka 41'. Iako je Simovićeva pučistička vlada izrazila lojalnost Hitlerovoj Njemačkoj, i privrženost jugoslavenskom paktu s Osovinom, potpisan 25. ožujka 1941. godine, beogradski velikosrpski generali tajno su održavali vezu s britanskom vladom što je Hitleru bio signal srpskog vjerolomstva, i što je njemačkog vođu natjeralo da na  primjeru Jugoslavije primijeni isti psihološki „rat prije rata“ kao na Čehoslovačkoj 1939. godine, naime, kada je njemačka vlada obznanila direktivu o uspostavi slovačke države kako bi lakše razbila čehoslovačku državu, anektiravši u proljeće 1939. krnju Češku. Tako je uspostavom hrvatske države 1941. lakše razbijena jugoslavenska država, jer se Hitleru žurilo što prije poraziti Jugoslaviju kako bi njemačko vodstvo moglo nastaviti s planom o invaziji na SSSR, zakazanoj za 22. lipnja 1941. godine. (I slijepcu je bilo jasno da će se Hrvati staviti na stranu one sile koja je razbijala jugoslavensku „tamnicu naroda“ u kojoj su živjeli od 1918. pod velikosrpskom diktaturom, uz pomoć određenih hrvatskih kvislinga.)

 

Talijanski fašistički režim nije imao nikakvoga udjela u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske. Stoga je Hitler imao osjećaj da je od Mussolinija prevaren kada je poglavnik Pavelić 18. svibnja 1941. Rimskim ugovorima odstupio najveći dio  Dalmacije i hrvatskog dijela istočno jadranske obale Kraljevini Italiji, jer je na taj način talijanska interesna sfera praktički proširena na istočni Jadran i u unutrašnjost Nezavisne Države Hrvatske, što nije bilo po volji njemačkog vodstva, jer da je bilo po volji, ostavili bi Talijanima sva hrvatska područja. Hitlerova je glavna vanjskopolitička politika bila tzv. „politika tla“ na Istoku ili „Drang nach Osten“, ali je njemački interes u Europi bio i svugdje tamo gdje je njemačko oružje moralo djelovati, kao na pr. na području bivše Jugoslavije. Zato je Hitler, u vrijeme kada je njemačko državno vodstvo bilo najviše angažirano oko „Barabrosse“ odnosno najveće invazije u povijesti čovječanstva do tada, one na Sovjetski Savez, pozvalo poglavnika NDH na razgovore s njim u alpsku rezidenciju „Berghof“. Teme razgovora su bile naoružavanje oružanih snaga NDH, i anuliranje Rimskih ugovora. S obzirom da je Pavelić odbio njemačku pomoć da se anuliraju faktični protuhrvatski Rimski ugovori, Hitlerov režim je istu ponudu uputio šefu sigurnosti NDH, Eugenu Didi Kvaterniku, s kojim je razgovarao šef sigurnosti Reicha Heinrich Himmler, i njegov pomoćnik SS-general Müller koji je Kvaterniku ponudio isto što je Hitler ponudio Paveliću, kao i sugestiju da s vlasti svrgne Pavelića i sebe proglasi poglavnikom. Eugen D. Kvaternik je ponudu odbio, i od toga trenutka je njemačka strana prema svome hrvatskom savezniku imala nepovjerenje, što je i razlog da je Hitler, jednostrano, povukao ravno kroz Nezavisnu Državu Hrvatsku vojnu demarkacijsku liniju južno od Karlovca do Foče, i na taj je način ograničio talijansku utjecajnu sferu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, naravno, ne iz ljubavi prema Hrvatima nego iz razloga njemačkog nacionalnog interesa, isto kao što je čisti pragmatizam doveo do toga da su Nijemci praktički stvorili jednu hrvatsku državu, a ne zbog ljubavi ili prijateljstva prema Hrvatima. U politici ne postoje prijateljstva nego isključivo interesi, što je još utvrdio francuski državnik, kardinal Richelieu, u prvoj polovici 17. stoljeća. Tada je, naime, predstavnik kraljevske francuske vlade odlučio u njemačkom građanskom vjerskom ratu između protestanata i katolika pomoći protestantima, unatoč katoličkom predznaku Kraljevine Francuske, jer je procijenio da pomaganje jednoj strani u tom sukobu, makar i protestantskoj, slabi ujedinjenje njemačkih država, a razjedinjeni njemački narod ne predstavlja konkurenciju francuskom narodu.

 

Poglavnik Pavelić predstavlja, dakle, tipičnog nenadarenog državnika koji je oklijevao s naoružavanjem hrvatske vojne sile u NDH, i to u vrijeme rata kada su dva politička jugoslavenska pokreta, partizanski, i četnički pokret objavili rat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, napali NDH, i raspalili građanski rat u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ubijajući na tisuće nesrpskih državljana odnosno civila u NDH, što je dovelo i do odmazde od strane ustaškog režima. Poznato je u povijesti da je član politbiroa CK KPJ, Edvard Kardelj, 1941. poučavao komunističko (Hebrangovo) vodstvo u Hrvatskoj o „pravilnom vođenju partizanskog /gerilskog/ rata u dvije etape“. Prva etapa obuhvaćala je terorističke napade na civile, što izaziva ustaški režim na represalije prema Srbima, s obzirom da su Srbi činili 1941. apsolutnu većinu među partizanima, i na neminovno opredjeljivanje Srba iz NDH da pristupe u velikom broju oružanom partizanskom pokretu pod vodstvom komunističke partije. Druga etapa predviđala je provođenje Oktobarske revolucije, o čemu je svjedočio i ratni zločinac Koča Popović, komandant partizanske tzv. Prve „proleterske“ brigade kada je u knjizi „Razgovori s Kočom“ posvjedočio o tzv. partizanskom savjetovanju u Stolicama, i o revolucionarnim Fočanskim propisima kada je komunistička partija vodila klasnu borbu protiv klasnog neprijatelja na privremenom okupiranom teritoriju koji su partizani zvali „oslobođena teritorija“. Nadalje, Titova povremena vlast u Užicama, 1941., bila je također revolucionarnog, a ne oslobodilačkog karaktera.

 

Relevantni kritičar Pavelićeva režima i vladajućeg ustaškog pokreta bio je istaknuti član ustaškog pokreta i praktički drugi čovjek u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Eugen Dido Kvaternik, koji je postao svjedok zabluda ustaškog režima. On je posvjedočio o tome kako je Ante Pavelić doslovno sam, bez nazočnosti drugih članova hrvatske delegacije, pao na Mussolinijev blef, i pristao na odstupanje većeg dijela hrvatske Dalmacije, dakle, kolijevke hrvatske države, talijanskim fašistima. Nadalje, Eugen D. Kvaternik posvjedočio je o cijelom nizu intriga kojima se Pavelićev režim bavio, od klevetanja njega (Kvaternika) i njegove obitelji kao i nekih drugih dužnosnika NDH, do propusta u naoružavanju oružanih snaga NDH 1941. godine, u ključnim trenucima partizanskog i četničkog oružanog ustanka protiv NDH, pa do stopostotne Pavelićeve poslušnosti prema Mussoliniju, a poslije, nakon pada Mussolinijeva režima, prema Hitleru, što je dovelo do slabljenja hrvatske nacionalne sigurnosti, do krize hrvatskog suvereniteta, i do ozbiljne krize opstanka Nezavisne Države Hrvatske koja se pokazala već tijekom 1943. godine, dakle, nakon dragovoljnog odlaska oca i sina Kvaternik s vlasti, kada su Nijemci od Hrvata preuzeli na tlu NDH vodstvo u protupartizanskoj politici suzbijanja vojno-političkog utjecaja jugoslavenskih snaga i komunističkoga pokreta.

 

Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu bila nezavisna jedino 1942. godine kada je NDH ostvarila vojničke pobjede protiv četničkih jedinica u istočnoj Bosni, oslobodivši istočni dio NDH od velikosrpske okupacije, i kada je na prvu obljetnicu uspostave NDH od 10. travnja, 1942. godine NDH izbila na svoju istočnu granicu i granicu između zapadne i istočne civilizacije na Drini. Vojnički besprijekorno izvedena isključivo hrvatska operacija „Trio“ provedena je s hrvatske stranke bez Pavelićeve autorizacije, i protiv namjere talijanskog i njemačkog vojnog zapovjedništva na zapadnom Balkanu koja su istočnu Bosnu bila prepustila četnicima, a talijanska vojska trebala je zauzeti Sarajevo. Te godine su oružane snage NDH potukle partizane u bitci za srednju Bosnu, na Kupresu, kao i u kozaračkoj ofenzivi protiv pet Titovoj „proleterskih“ brigada koje su uspjele probiti obruč hrvatsko-njemačkih snaga, ali koje su praktički bile razbijene. Titovi partizani, koji su težište 1941./1942. i 1943. bacili na Bosnu, jer osvajanjem Bosne se NDH dijeli na pola, i time lakše razbija kako bi se obnovila Jugoslavija, a sa postojanjem hrvatske države nema jugoslavenske države, partizani su, dakle, preživjeli 1942. godinu isključivo zato što je poglavnik Pavelić zabranio progon partizanskih brigada nakon kozaračke bitke koje su spas potražile u jugozapadnim dijelovima Bosne gdje nije bilo jakih talijanskih snaga koje su dobile zapovijed od štaba Osovine da teško oružje talijanske armije u anektiranoj Dalmaciji i u NDH moraju prebaciti na istočni front i u Staljingrad. Poglavnik Pavelić je Eugenu D. Kvaterniku zabranio progon partizanskih snaga u južnom dijelu njemačko-talijanske vojne demarkacijske linije, i time je propuštena prilika za likvidaciju partizanskog pokreta, a time i za likvidaciju planova obnove Jugoslavije. Već koncem 1942. partizani na hrvatskom području održavaju partizansku skupštinu „ZAVNOH“, a koncem 1943. na tlu Bosne održavaju „AVNOJ“ i formalno obnavljaju jugoslavensku državu, ojačani nakon kapitulacije Italije oružjem talijanskih fašista koji su kao hinjeni saveznik NDH od samoga početka, dakle, od 10. travnja 1941. oružano i obavještajno pomagali četnike, ali i partizane, i to u takvoj mjeri da se može govoriti o tihom talijanskom ratu protiv svoga službenoga hrvatskoga saveznika kojega po Rimskim ugovorima su trebali štititi i podržavati protiv neprijatelja.

 

PAVELIĆ UPROPASTIO NDH

 

DR. JOSIP LAUFER, DISTINGUISHED ZAGREB LAWYER AND THE VICE PRESIDENT OF COMMITTEE FOR THE RESCUING OF JEWS ZAGREB JEWISH MUNICIPALITY IS LIQUIDATED TOGETHER WITH HIS FATHER AND HIS WIFE IN THE JASENOVAC 1942Poglavnik Pavelić je bio nenadareni državnik jer nije imao povjerenje u vlastite oružane snage, iako je hrvatska vojska bila jamac opstanka i njegove samovlasti, a ne samo opstanka Nezavisne Države Hrvatske. Despot kakav je bio, poglavnik Pavelić je raspustio vojnu akademiju koju je hrvatski vojskovođa Slavko Kvaternik dao osnovati. Uz to je poglavnik dopustio da hrvatski ročnici budu novačeni u njemačku vojsku, i time je Hrvate poslao na daleka ratišta, kao na pr. u Staljingrad, jedan rat koji nije trebao biti hrvatski rat. Uza sve to je Pavelićev totalitarni režim dao ubiti sve one dužnosnike ustaškoga pokreta koji su kritizirali poglavnikovu samovlast, kao što je taj režim likvidirao mnogobrojne pravaše i njihove obitelji koje su bile židovskoga podrijetla. Istovremeno se poglavnik licemjerno pozivao na hrvatsko državno pravo, jezgru pravaške politike. Pavelićev režim sudjelovao je u Hitlerovom holokaustu nad hrvatskim Židovima i masovnim represalijama nad pravoslavnim stanovništvom, a istovremeno se licemjerno pozivao na nauk dr. Ante Starčevića čija je politika bila sasvim jedna druga od Pavelićeve ustaške politike jer je Otac domovine vodio politiku ljudskih prava odnosno politiku ravnopravnosti svih stanovnika Hrvatske bez obzira na vjeru i etničko podrijetlo. Poglavnik Pavelić je vodio politiku po krvi odnosno provodio je rasnu politiku i time se diskvalificirao iz bilo kakve pripadnosti pravaškom pokretu koji je Otac domovine Starčević utemeljio. (Slično kao ustaški poglavnik se ponašao i poglavnikov simpatizer Anto Đapić koji u otetoj Hrvatskoj stranci prava nije vodio pravašku nego neoustašku politiku i koji nije pravaš nego neofašistički provokator i antisemit.) Na kraju je Pavelićev režim, koncem 1944. doduše izvršio nužnu reorganizaciju oružanih snaga NDH, ali s dvije godine zakašnjenja, i k tome je opet propustio naoružati oružane snage NDH, iako je poglavnikov saveznik bila Hitlerova Njemačka koja je u prosin cu 1944. doživjela vrhunac ratne proizvodnje oružja u nevjerojatnim količinima, ali poglavnik nije iskoristio taj jedinstveni moment u politici koji mu se nudio na tanjuru.

 

Eugen D. Kvaternik je relevantni kritičar Pavelićeve totalitarne vlasti jer se iskreno pokajao što je uopće bio dio ustaške vlasti u Drugom svjetskom ratu, i preuzeo je svoj dio moralne i političke odgovornosti za holokaust na području NDH, s tim da Eugen D. Kvaternik nije imao izravnu ingerenciju nad jasenovačkim logorom koji je također osudio kao nečovječni, i pridružio se blaženom Aloziju Stepincu koji je za vrijeme rata taj Pavelićev logor osudio kao „ljagu u hrvatskoj državi“. Ne stoje kritike na račun Eugena Dide Kvaternika, da je kao šef policije i tajne službe NDH on bio glavni i odgovorni za sva kršenja ljudskih prava u NDH od 1941. do 1943., jer nije u progonu manjina ništa na svoju ruku činio nego po poglavnikovim zapovijedima, što ga naravno ne bi oslobodilo kaznene i sudske odgovornosti. Bilo koji antisemitski čin predstavljao je Pavelićevu zapovijed a ne Kvaternikovu samovolju, a krunski dokaz tome je, da se nakon odlaska Kvaternika s vlasti stanje ljudskih prava u NDH nije popravilo nego pogoršalo, jer upravo u proljeće 1943. je poglavnik Pavelić izručio njemačkim nacistima većinu Židova s područja NDH, dok je oko 10 tisuća Židova ubijeno u jasenovačkom logoru (po podacima javno-pravne ustanove Republike Hrvatske, „Spomen-područja Jasenovac“ u Jasenovcu). Također, stanje sa partizanskim ustankom nije se nakon odlaska Kvaternika popravilo nego dramatično pogoršalo. I onda dolazi, nakon Rimskih ugovora iz 1941. godine, ključni trenutak u opstanku Nezavisne Države Hrvatske kada se NDH, poput Rumunjske i Bugarske trebala 1944. prebaciti na stranu Saveznika. Poglavnik se prilikom hrvatskog puča Vokić-Lorković protiv Hitlerova režima pokazao oportunistom, a da je ratni zločinac, potkrijepio je ubojstvima hrvatskih urotnika odnosno rodoljuba. Na kraju je poglavnik sjedio na koferima i čekao Hitlerovo „čudesno oružje“.

 

Hrvatski književnik, i nekoć podržavatelj Pavelićeva režima, Vinko Nikolić, posvjedočio je u razgovoru za Hrvatsku televiziju početkom devedesetih godina 20. stoljeća, da je zagrebačka javnost koncem 1944. i početkom 1945. godine bila zaokupljena nagađanjima o njemačkom „čudesnom oružju“ koje da može preokrenuti situaciju na bojišnicama u Europi. Hitlerova režimska propaganda puštala je u javnost glas o novom „čudesnom oružju“ („Wunderwaffen“) koje da može dovesti do konačne pobjede („Endsieg“), kako bi režim ohrabrio pučanstvo da izdrži ratne nedaće, posebno angloamerička ubitačna bombardiranja koja su zahvatila i NDH. Kod „čudesnog oružja“ ne radi se samo o njemačkim mlaznim borbenim zrakoplovima, i o raketnom sustavu, nego i o atomskom oružju.

 

U jesen 1944. se mađarski režim pokušao otrgnuti od Osovine i prijeći na stranu Saveznika, ali je to Hitlerov režim spriječio komandoskom akcijom u Budimpešti. Međutim, posljedica toga je bila da su Nijemci morali u Mađarskoj, koja je nakon toga ostala samo formalni njemački saveznik, uvesti vojnu upravu. Nekadašnji osovinski saveznici Bugarska i Rumunjska su se u tom trenutku već nalazili na strani Saveznika, Italija je kapitulirala i otpala kao oružani saveznik Osovine, Finska je bila zaokupljena borbama sa Crvenom armijom, i vlastitim opstankom, dok je jedini pravi jaki osovinski saveznik bio Japan, ali tisućama kilometara daleko od granica Reicha. Španjolska je također bila odsječena od svog njemačkog saveznika, tako da je jedini faktični saveznik 3. Reicha u Europi ostala Nezavisna Država Hrvatska. S obzirom da je Hitler još imao jake snage u Jugoistočnoj Europi, u Grčkoj, snažnu III. tzv. E armiju, koja se od kolovoza 1944. povlačila prema Srednjoj Europi i južnim granicama Njemačke, a s obzirom da je poglavnik Pavelić posljednji puta bio u posjetu Hitleru u njegovu vojnom uporištu „Wolfsschanze“, u listopadu 1944. godine, nije nemoguće da je njemački vođa povjerio svom jedinom preostalom savezniku tajnu o novome oružju da Pavelića motivira kako bi NDH ostala i dalje na strani Osovine, a ne da joj okrene leđa kao što je Mađarska pokušala, a pokušala je i NDH pučem Vokić-Lorković.

 

Zbog vojne situacije na istočnoj bojišnici, kao i na bojišnici u Sjevernoj Italiji, NDH je koncem 1944. postala važan čimbenik u njemačkoj kombinatorici, isto kao 1941. godine, dakle, dva puta za vrijeme Drugog svjetskog rata je hrvatska država bila važan čimbenik, i niti jednu od navedene dvije šanse nenadareni poglavnik nije iskoristio u korist opstanka Nezavisne Države Hrvatske. Slijepo vjerujući u njemački „Endsieg“ poglavnik je u tome vidio i svoju konačnu pobjedu. Prije nego je Eugen D. Kvaternik dragovoljno napustio položaj u NDH, još jednom je pokušao nagovoriti poglavnika da počne voditi aktivnu a ne pasivnu protupartizansku politiku, ali despot mu je odgovorio: „Bolan, nisu bitni partizani, bitno je kako će rat svršiti!“ (Na to mu je Eugen D. Kvaternik početkom 1943. proročki odgovorio da će za manje od tri godine u njegovoj fotelji u Banskim dvorima sjediti Tito.) To bi zasigurno bila točna Pavelićeva konstatacija da je rat svršio u korist Hitlera, ali nije, a to Pavelić nije mogao znati niti biti siguran da će rat svršiti u Hitlerovu korist. Stoga je njegova politika hazarderska politika, i politika neodgovornosti prema hrvatskom narodu, nakon što je dio hrvatskog političkog naroda, hrvatske Židove, ostavio na cjedilu i izdao, na kraju je izdao i ostali hrvatski narod, ostavljajući Hrvate na cjedilu, i prepuštajući ih njihovim ratnim neprijateljima, britanskim snagama koje su hrvatsku vojsku i masovni zbjeg hrvatskih civila izručili u Bleiburgu, u svibnju 1945. jugoslavenskim partizanima i komunistima, odnosno titoistima, koji su na zao glas došli još za vrijeme rata.

 

Opstanak NDH nakon rata imao je smisla, ne samo zbog činjenice da se radilo o jednoj hrvatskoj državi, bez obzira na njezin okrnjeni suverenitet, koja je unatoč svemu bila država, za razliku od partizanske samoproglašene zavnohovske republike koja je bila jugorepublika a ne država, već i zato što bi se opstankom NDH izbjegao novi genocid nad hrvatskim narodom, koji je počinjen od strane partizana 1945. godine, nakon što je od 1941. do 1943. već počinjen genocid nad hrvatskim narodom, progonom hrvatskih Židova. Već i sam osnutak NDH 1941. spriječio je velikosrpski genocid, a opstanak NDH 1945. spriječio bi komunistički genocid nad Hrvatima, a spriječio bi i obnovu Jugoslavije, barem na zapadnom dijelu bivše Jugoslavije, dakle, zapadno od Drine. Ovako je Pavelićeva politika prouzročila oba genocida nad (političkim) Hrvatima, kako 1941. tako i 1945. godine. Uzročno-posljedične veze poglavnikove politike dovele su do katastrofe za Hrvatsku, i do gubitka nacionalne zaštite za Hrvate. Ako to imamo u vidu, razumjeti ćemo i što se danas događa s drugom hrvatskom državom, Republikom Hrvatskom, kao i što se dogodilo u vrijeme borbe za hrvatsku državnu neovisnost 1990./1991. godine, i zašto danas ne funkcionira pravna država u Hrvatskoj, zašto je došlo do ratnog profiterstva, do pljačke u tzv. privatizaciji, do slabog višestranačja, do podložničke i neaktivne hrvatske vanjske politike, do pasivne antivelikosrpske hrvatske politike, i do nacionalne krize i krize opstanka hrvatskog suvereniteta i opstanka Republike Hrvatske

 

 

 

 

  Goran Jurišić, profesor