HRVATSKO PRAVO
09. veljače 2007.
HRVATSKOJ POTREBNA VLADA SA IZVANREDNIM OVLASTIMA KOJA BI
SADAŠNJU POSPREMILA IZA REŠETAKA!
„RH je ostala talac Tuđmanovih strateških pogrešaka i zabluda kao i
Račanove nepodnošljive partitokracije, korupcije i nepotizma. Na djelu je,
nasuprot Ustavu koji definira Hrvatsku kao socijalnu državu,
ultrastihijski-latinoamerički model neoliberalnog tržišnog gospodarstva“ (HSP1861. u
„Novom listu“, od 02.12.2002.)
Što se promijenilo
od dolaska na vlast Račanove koalicije 3. siječnja 2000. godine pa do njezinog
naprasnog odlaska s vlasti 2003. i dolaska na vlast isto takve neefikasne,
korumpirane i kompromitirane kriptokomunističke Sanaderove vlasti u
kohabitaciji s predsjednikom Mesićem iz titoističkog ureda na Pantovčaku, pa do
danas?
Što se u biti na
bolje promijenilo u Republici Hrvatskoj od državnog udara protiv predsjednika
Hrvatske stranke prava Dobroslava Parage od 28. rujna 1993. godine, i
instalacije uzurpatora i pravaškog Jude Ante Đapića na čelo Hrvatske stranke
prava, pa do 8. veljače 2007. godine? Da li je hrvatsko društvo profitiralo s
nasilnim izopćenjem iz hrvatske političke javnosti Dobroslava Parage i cijelog
niza mladih političara iz Hrvatske stranke prava 1861. kao i njihovog nasilnog
odstranjenja iz demokratske borbe za vlast? To je pitanje na koje će hrvatskim
građanima mnogi odgovorni u RH morati dati odgovor, sada, ili u trenutku
svođenja konačnih računa, jer previše je krvi i znoja proliveno od strane
hrvatskih branitelja u borbi protiv velikosrpske agresije i za slobodu i
neovisnost Republike Hrvatske, a da bi se titoistički dripci i tuđmanoljupci tako
poigravali s hrvatskom državom, njenom budućnošću i sadašnjošću i budućnošću
njenih stanovnika i potomaka.
Da li su
parlamentarni političari i njihove impotentne stranke i partije (kao derivati
SK) ikada zahtijevali sudsko-pravni epilog cijelog niza bombaških atentata na
Paragine pravaše, rasvjetljavanje državnog terorizma protiv Hrvatske stranke
prava i njezinog vodstva na čelu s ubijenim dopredsjednikom Antom Paradžikom i
tridesetak Paraginih suradnica i suradnika, kao i cijelog niza drugih političkih
ubojstava, od atentata na Antu Paradžika (Budišinog kuma koji ga je ostavio na
cjedilu), do zasjede i ubojstva generala HOS-a Blaža Kraljevića i njegove
osmeročlane pratnje, pa preko odskočne mine za haaškog svjedoka protiv
Tuđman-Manolićevih zločina i hrvatskog branitelja i časnika HV Milana Levara, i
napada na Starčevićev dom u Zagrebu od strane Tuđmanovih snaga sigurnosti i
deložacije Hrvatske stranke prava na čelu s Paragom iz njezina doma na Trgu
Ante Starčevića u Zagrebu, i njezino razvlaštenje, pa do same krađe Hrvatske
stranke prava od strane Hrvatske demokratske zajednice? Da li i danas na
navedene izvitoperene pojave u Republici Hravtskoj reagira Hrvatski helsinški
odbor za zaštitu ljudskih prava (HHO) odnosno zagrebački ured te međunarodne
nevladine organizacije, na čelu s kontroverznim Žarkom Puhovskim, kojega mediji
u RH pitaju za sve što se u državi dogodi, bilo važno ili nevažno – Ž. Puhovski
je „specijalist“ za sva društvena pitanja. Da li na navedene nepravde reagira
Rimokatolička crkva u Hrvata odnosno Kaptol, ili je jedina briga Crkve i
kardinala Bozanića da trgovanjem s premijerom Sanaderom dobije što bolje
financijske mogućnosti za – za što?
„Novi list“ prenio
je 2. prosinca 2002. godine, dakle, prije pet godina, priopćenje Središnjeg odbora
Hrvatske stranke prava 1861. od 23. studenoga 2002. na čijoj su sjednici
pravaški dužnosnici prihvatili osam točaka, kojima je postavljeno pitanje, zašto vladajuća garnitura „ nije
uspostavila pravnu državu, deblokirala rad i neovisnost pravosuđa i progon
organiziranog kriminala, pa je time onemogućila Republici Hrvatskoj ulazak u EU
i NATO, zbog čega je schengenska granica danas na rijeci Sutli, a ne na Drini!“
Za međunarodne integracije HSP1861. traži „striktna jamstva očuvanja državnog i
nacionalnog suvereniteta hrvatskog naroda. U ovom trenutku, Hrvatska ne želi na Balkan, a EU ne želi
Hrvatsku“. HSP1861. dalje je naglasila da vladajuća (tada Račanova)
garnitura Tuđmanovu pljačkašku pretvorbu i privatizaciju provodi pod geslom „sve naše prodajmo tuđinu“, te se konstatira da nije
provedena revizija privatizacije i pretvorbe, a umirovljenicima nije vraćen
ustavni dug, dok strani kapital nije stigao u Hrvatsku, a nije donijet niti
antikorupcijski zakon. HSP 1861. je
godine 2002. upozorila hrvatsku javnost da vlast uvodi u kazneni zakon
politički i verbalni delikt iz doba Jugoslavije pod izgovorom suzbijanja tzv.
neoustaštva, dok istovremeno u državne službe vraća najgore represivne kadrove
propalog jugokomunističkog režima, poput bivšeg zatvorskog upravitelja u
Lepoglavi, druga Bistrovića, koji je maltretirao političke zatvorenike, a
kojega je Račanova vlast sa liste Hrvatske narodne stranke postavila za
ravnatelja splitskoga zatvora itd. Poziv za zaštitu od kriptokomunizma sam je po sebi poziv
za uzbunu i zaštitu temeljnih postulata demokracije. U
6. točci HSP 1861. prosvjeduje 2002. godine „protiv
60. obljetnice proslave partizanskog korpusa čiji su članovi, ali i
organizatori proslave, ogrezli u teškim ratnim zločinima i sudjelovali u
masovnim političkim suđenjima na kojima su se izricale tisuće godina zatvora za
političke delikte, istovremeno zatirući nositelje istinske i legitimne
predstavnike antifašističke hrvatske ljevice, čiji je vođa Andrija Hebrang
krvavo smaknut od titoističke sljedbe“.
HSP1861. prozvala je tadašnjeg
premijera Račana, i, još uvijek nažalost aktualnog predsjednika i fosila,
Stjepana Mesića, zbog zanemarivanja ustavne dužnosti da brinu o hrvatskom
narodu u Bosni i Hercegovini, kako bi Hrvati moglo ostvariti elementarna
nacionalna, građanska, ljudska i vjerska prava. U posljednjoj, 8. točki odluke Središnjeg odbora Hrvatske
stranke prava 1861. iz 2002. godine podsjeća se hrvatsku javnost na
protuustavnu krađu i otimanje Hrvatske stranke prava, kao i blagoslov te krađe od
strane Račanove ministrice Ingrid Antičević Marinović,
koja se sada, nakon odbačene optužbe za korupciju (na kojoj osnovi je optužba
odbačena?) i odbijenice državnog odvjetništva da aktivira kaznenu prijavu
HSP1861. iz 2002. godine protiv nje, ponovo vraća u politički život, dok njen
partijski šef, rođen u Njemačkoj, umire u Njemačkoj od raka i do posljednjeg
daha se nalazi na najvišoj partijskoj funkciji, kao svojedobno njegov idol
–krvnik Josip Broz Tito, iako je zbog morala u politici trebao odmah napustiti
fotelju nakon izbornog poraza od 2003. godine. Međutim, zašto je sada u „Hrvatskom pravu“ navedeno izvješće o stanju
države i nacije Hrvatske stranke prava 1861. otprije pet godina?
Pretpostavlja se da
javnost danas zna odnosno svjesna je da se od tada do danas ništa novoga u RH
nije dogodilo, naprotiv, stanje se pogoršalo, pacijent RH, ne samo predsjednici
kriptokomunističkih partija, umire od metastaza, dok hrvatsko društvo
prosvjeduje samo zbog odredbe o 0,0 promila alkohola u krvi za vozače. Kada se izvješće HSP-a 1861. iz 2002.
usporedi s godišnjem izvješćem Europske komisije iz 2006. o napretku reformi u
Republici Hrvatskoj, dolazi se do frapantnog podudaranja činjenica u jednom i
drugom izvješću, bez obzira na vremensku distancu od jedne komunističke
petoljetke. Što to znači? To znači da je
društveno-politički život naše zemlje zacementiran, to znači da kriminalci, a
ne političari vode državu, to znači da nema niti će biti učinkovite
antikorupcijske borbe, posebno ako u glavnom državnom tijelu za borbu protiv
korupcije sjede tipovi poput sina udbaškog killera, ili poput kompromitiranog
šefa tajne službe Tomislava Karamarka, koji je 2000. godine u Hrvatskom saboru
trgovao s lažnim magistrom Đapićem oko Hrvatske stranke prava i Mesićevih
ustavnih ovlasti. Pored toga, Glavni državni odvjetnik
Mladen Bajić nije sposoban državni dužnosnik za obračun s organiziranim
kriminalom kada je štitio i štiti organizirani kriminal u vidu svojedobno
organizirane krađe cijele jedne političke stranke, Hrvatske stranke prava, a prošle
godine i cijele jedne židovske općine, one u Zagrebu. (Državno odvjetništvo goni generala Ivana Andabaka zbog navodnog šverca
kokaina, ali ga ne goni zbog ubojstva generala HOS-a Blaža Kraljevića i njegove
pratnje od 9. kolovoza 1992. godine, što je bio čin državnog terorizma i ratnog
zločina koji ne zastarijeva, a uz to je Andabak priznao u „Globusu“, a postoje
još i iskazi živih svjedoka, da je počinio navedeni zločin.)
U našoj zemlji uveden je organizirani sustav otimanja
oporbenih i nevladinih institucija,
čime RH, ne da nije postala civilno društvo, nego se vratila u društvo Staljina
i Tita kada se kralo sve u šesnaest, od imovine do ljudskih duša. Trijumvirat Sanader-Mesić-Račan zadužio je
RH kreditima (oko 30 milijardi US
dolara), tako da ni „mali Račan“, kako je Račanova četvrta žena neki dan
najavila rođenje unuka, neće moći otplatiti dugove svoga djeda Ivice Račana i
„pradjeda“ maršala Tita, a vjerojatno osobno neće ni morati otplaćivati ako će
nereformirana i lažna politička opcija njegova djeda ostati u Hrvatskoj, ne
samo na vlasti ili u parlamentarnoj oporbi, nego sveprisutna u hrvatskom
društvu, od Bandića do Đapića i sličnih „parazita“ koji rasipaju državni
proračun bez posljedica i kazne, ali ne dovijeka!
Za Hrvatsku – Šerif, a za kriminalce i izdajice – zatvor !
Europi bi bilo
najbolje da RH ostavi do negdje 2030. godine izvan granica Unije, a do tada će
demokratske snage valjda uspjeti obračunati s ostacima moćnog
titoističko-staljinističkog oktopusa koji guši građansko društvo, principe
pravne države, slobodu medija i ekonomske slobode, poduzetništvo, i duhovni
napredak ove stagnirajuće stare nacije, stare ne samo u demografskom nego u
povijesnom smislu, u mladoj državi – izloženoj pljački i neredu kao u doba
turskih ratova i pustošenja. Hrvatskoj je potreban Šerif koji će uvesti zakon i red – za početak, a onda na širokoj
društvenoj bazi graditi demokratsku platformu s višestranačkim parlamentarnim
sustavom, civilnim društvom, medijskim slobodama, građanskom ravnopravnošću,
ljudskim pravima i pravima hrvatskog naroda u RH, BiH i svijetu!