HRVATSKO PRAVO

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

10. veljače 2007.

HRVATSKI CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA

Zagreb, 10. veljače 2007.

Reagiranje na istup predsjednika Mesića na međunarodnoj konferenciji u Zagrebu, od 8. do 9. veljače 2007. pod naslovom “Utvrđivanje istine o ratnim zločinima i sukobima” u bivšoj Jugoslaviji

TITOIST MESIĆ UPORNO SE IZRUGUJE ISTINI!

Nasuprot vodećem europskome humanistu i filozofu Alainu Finkielkrautu, koji je osudio relativiziranje povijesne istine o ratu u bivšoj Jugoslaviji, jasno naznačivši srbijanskog komunista Slobodana Miloševića vođom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. i Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, i francuske medije kao duhovne saveznike Miloševićeve agresije, vodeći hrvatski titoist Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske, relativizira povijesnu istinu o ratnim zločinima i sukobima u bivšoj Jugoslaviji, izjednačavajući žrtvu i agresora kao ratne zločince

Velikosprska agresija i napad Jugoslavije i Srbije na Hrvatsku

Predsjednik Mesić je ne tako davno tvrdio da “Hrvatska i Crna Gora nikada nisu ratovale”, dok je predsjednik crnogorske skupštine nedavno izjavio da je došlo vrijeme da Crna Gora plati Hrvatskoj ratnu štetu počinjenu prilikom agresije 1991. na južnu Hrvatsku (Dubrovnik, Cavtat i Konavle). Međunarodna zajednica liberalno-demokratskog Zapada od samog početka velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. tvrdi da se radi o “jugoslavenskom građanskom ratu”, i podjednako se za ratne zločine okrivljuje žrtve iz Hrvatske i BiH, pa i sa Kosova, i agresore iz Srbije i srpske pobunjenike iz Hrvatske i BiH, sa ciljem da se moralno-politička, pa i kaznena, odgovornost nekih zapadnih vlada za krvavi raspad Jugoslavije i velikosrpsku agresiju na bivše jugoslavenske republike natovari na leđa “sukobljenim stranama” u ratu u bivšoj Jugoslaviji, samo da Srbija i Milošević ne bi ispali jedini krivac, s obzirom da je Beograd za agresiju dobivao podršku dijela Zapada. Međutim, čak ni teza o “građanskom ratu” u bivšoj Jugoslaviji, kada bi to bila povijesna istina, ne drži vodu da su sve strane u sukobu podjednako krive, jer uvijek postoji nekoliko povijesnih uzroka i jedan povod za bilo koji rat, tako i za građanski rat. U američkom građanskom ratu u Sjedinjenim Američkim Državama (1861. – 1865.) postoje precizno utvrđeni krivci za taj rat: vodstva Južnjačkih država - robovlasnički sustav i secesionizam - kao uzroci, i oružani napad na oružane snage SAD kao povod ratu. (Povod je uvijek manje bitan od uzroka - osnovni postulat povijesne znanosti.) U bivšoj SFR Jugoslaviji su uzroci rata sustav titoističke (marksističke) i velikosrpske ideologije (Memorandum SANU, Miloševićev “Mein Mampf”, očuvanje Jugoslavije kao “čvrste” federacije, ili stvaranje “Velike Srbije”), a povod velikosrpska pobuna u Hrvatskoj i BiH, i agresija “JNA” na zapadne republike Hrvatsku i BiH. Otcjepljenje Republike Hrvatske, i Slovenije, od 25. lipnja 1991. nije povod ratu, zato što je vrhuška tzv. “JNA”, uz Slobodana Miloševića, planirala i izvršavala vojni i državni udar na demokratski izabrano vodstvo u Hrvatskoj, i invaziju na Sloveniju, Hrvatsku i BiH, bez obzira otcijepila se Republika Hrvatska od SFR Jugoslavije ili ne. Što je odbijanje priznavanja turnusnog predstavnika iz RH u Predsjedništvu SFRJ, 15. ožujka 1991. godine od strane Slobodana Miloševića, nego državni udar na ustav SFRJ? Što je otvorena prijetnja komunističkog vojnog vrha “JNA” u prosincu 1990. da će smijeniti demokratski izabranu hrvatsku vlast, nego državni udar i izazivanje rata? (O tome više saznanja ima Stjepan Mesić.) Nažalost, “Antimemorandum” povjesničara i sveučilišnog profesora sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Miroslava Brandta, nikada od službenog Zagreba nije prihvaćen kao odgovor na isplaniranu velikosrpsku agresiju. Tadašnji zagrebački tisak, koji je sa Slobodanom Miloševićem dijelio zajednički nazivnik zvan Jugoslavija, cenzurirao je “Antimemorandum”, dok je “Memorandum” Srbijanske akademije dobio izdašni prostor za prezentaciju. Jugoslavija je napala Sloveniju 26. lipnja 1991. godine, a isti dan 445 srpskih teororista napada policijsku stanicu Ministarstva unutarnjih poslova RH u Glini, dakle, na području Republike Hrvatske, i okupira Glinu. Srpske teroriste naoružala je “JNA” i Miloševićevo ministarstvo unutarnjih poslova Srbije, što je dokazano na haaškom suđenju osuđenom vođi pobunjenih Srba Milanu Babiću. Pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, započela je 17. kolovoza 1990. godine, niti tri mjeseca nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj i demokratske smjene s vlasti komunističke partije, kada je nova hrvatska vlada jamčila srpskoj nacionalnoj manjini kulturnu autonomiju na europskom nivou. Pobunu ekstremističkog dijela Srba u Hrvatskoj organizirao je i usmjeravao Miloševićev režim, uz oružanu potporu posrbljene jugoslavenske armije u Beogradu. Dana 29. lipnja 1991. započinje napad Jugoslavije, i Srbije i Crne Gore, na Hrvatsku, kada prva velika kolona vojne ratne tehnike “JNA” kreće iz Beograda prema jugoslavensko-hrvatskoj granici na Dunavu i u Srijemu. U koloni se nalazi i 17 autobusa rezervista “JNA” koji nisu išli na vojnu vježbu nego u napad na Republiku Hrvatsku. Zagrepčani, dakle, civili, pokušavali su 2. srpnja 1991. svojim tijelima spriječiti izlazak tenkova “JNA” iz vojarne “Maršal Tito” u Zagrebu, i napad na glavni grad Hrvatske, Zagreb. (Bez obzira na to, a posebno bez obzira na titoistički genocid nad hrvatskim narodom, vlasti RH i Zagreba i dalje časte krvnika nazivljem Trga maršala Tita, u Zagrebu.) Dana 3. srpnja 1991. preko 60 tenkova i 40 oklopnih vozila «JNA» ušlo je preko jugoslavensko-hrvatske granice u hrvatsku pokrajinu Baranju, nastavljajući invaziju i napad na Republiku Hrvatsku, i pridružujući se pobunjeničkom srpskom satelitskom kvislinškom režimu i srpskim paravojnim jedinicama («antifašističkim» četnicima). Sabor Republike Hrvatske, dakle, hrvatski državni parlament, u svojoj je ustavnoj odluci o konačnom otcjepljenju RH od SFRJ, nakon tromjesečnog moratorija brijunskog sporazuma od 7. srpnja, 7. listopada 1991. godine, nakon što se Markovićeva vlada SFRJ i Miloševićeva vlada Srbije pokazale nekooperativnima u međunarodnim pregovorima o prestanku rata u bivšoj Jugoslaviji, izričito naglasio da je SFR Jugoslavija agresor na Republiku Hrvatsku, i tražio odlazak okupacijskih snaga iz Hrvatske. OUN u svojoj rezoluciji izričito naglašava da su pobunjena područja u Hrvatskoj, tzv. «Krajina», okupirana područja Republike Hrvatske, dok u «građanskom ratu» nema okupacije niti agresora. U to vrijeme se uz cijeli niz hrvatskih gradova, Vukovar nalazio pod opsadom uz danonoćnu kišu bombi i granata agresorske soldateske odnosno srbijanskog neprijatelja. Građani Beograda ispraćuju tenkove «JNA», koji kreću na Vukovar, bacanjem cvijeća u znak podrške, ne Vukovarcima, nego agresoru. Kada bi Europa imala savjest, Vukovar bi se nalazio na savjesti Europe. Upravo zato što se želi negirati europsku suodgovornost za totalno razaranje Vukovara i istrebljenje vukovarskih civila odnosno Hrvata, službena europska politika pere ruke od Hrvatske kao Pilat od Isusa, i vodi propagandu o navodnom «građanskom ratu» i «ratnim zločinima, počinjenim od svih zaraćenih strana». Ali i u tome je Europa učinila grešku u koracima, jer i u građanskom ratu postoje glavni krivci i pomagači, kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije pomagalo od 1861. do 1865. godine Jugu u ratu protiv Sjedinjenih Američkih Država. Prema tome, bio građanski rat ili ne bio, Europa odnosno tadašnjih 12 vlada zemalja Europske Unije na čelu s francuskom i britanskom, uz vladu Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, snose suodgovornost za rat u bivšoj Jugoslaviji, bio građanski rat ili velikosrpska agresija. (Nizozemska vlada snosi moralno-političku suodgovornost za Srebrenicu 1995. godine, uz ostali dio međunarodne zajednice, što je glavna tužiteljica haaškog suda ICTY Carla Del Ponte 2006. naglasila u razgovoru za francuski list «Paris Match», s time da članovi tadašnje nizozemske vlade ne će biti kažnjeni od suda ICTY, a neki hrvatski optuženici koji su branili RH od velikosrpske agresije možda budu kažnjeni, što je apsurdno, bizarno, groteskno i nepravedno, te sigurno ne će doprinjeti stabilizaciji u «regiji».) Pučistički režim Sovjetskog Saveza je u ljeto 1991. godine, dakle, za vrijeme jugoslavenskog i srbijanskog napada na Hrvatsku, poslao u Beograd veliku pomoć u vojnom materijalu i oružju, a ministar obrane jugoslavenske vlade Veljko Kadijević odlazi u Moskvu na konzultacije i savjetovanje kako zdrobiti Hrvatsku. Međutim, sovjetska vojna doktrina pokazala se u napadu na Vukovar zastarjelom, i sedam tisuća srpskih oficira i rezervista, među njima i nesrpske nacionalnosti, vraćaju se kućama u mrtvačkim sanducima, iako hrvatska obrana u Vukovaru ne raspolaže niti jednom tenkovskom brigadom i topovima i niti jednom lovačko-bombarderskom eskadrilom, nasuprot stotinama srpskih tenkova, topova i desetcima aparata ratnog zrakoplovstva jugoarmije. Današnji Mesićev savjetnik, i tadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova, navija 1991. u Vijeću sigurnosti OUN za izglasavanje embarga na izvoz oružja u, formalno do zuba naoružanu Jugoslaviju, a neformalno u razoružanu i nenaoružanu Hrvatsku, potpisujući tako smrtnu presudu Republici Hrvatskoj koju danas predstavlja, kao da Berlinski zid nije pao, kao da nikada nije bio oficir komunističke tajne policije.

«Postoji li uopće taj hrvatski jezik, i hrvatski narod?»

Njemački lingvist i političko-povijesni analitičar Wolf Oschlies, stručni suradnik časopisa «Euroazijski magazin» (Eurasisches Magazin) tvrdi u svojim člancima i raspravama da «hrvatski narod ne postoji, isto kao što ne postoji hrvatski jezik», a «građanski rat» u bivšoj Jugoslaviji je za ovog prijatelja Vuka Stefanovića Karadžića i jugoslavenskih titosta samorazumljiva stvar. Čak predbacuje Hrvatima da su činili najveći postotak u ustroju «JNA» i jugovlade, aludirajući na Kadijevića, Markovića, Lončara itd., pa da je teorija o napadu «JNA» neistinita, a jedva jedvice priznaje sudjelovanje srpskih paravojnih postrojbi u «građanskom ratu», te voli citirati austrijskog nacista Glaise von Horstenaua koji se kao opunomoćenik 3. Reicha u NDH žalio Hitleru na «divljanje ustaša u Jasenovcu», kao da je njemački nacistički holokaust u Auschwitzu bio mlaka vodica spram «Jasenovca». Hrvatsko društvo za njega je nacionalističko i šovinističko, dok mu se ono društvo koje je Tita ispraćalo na posljednji put na zagrebačkom Glavnom kolodvoru 1980. daleko više sviđa, kako je naglasio. Takvu percepciju o Hrvatskoj u svijetu, posebno u znanstvenoj javnosti, neprekidno godinama i desetljećima stvara Wolf Oschlies, a domaći titoisti u Hrvatskoj mu pri tome tepaju da je u pravu. Tako predsjednik RH Stjepan Mesić na međunarodnoj konferenciji o navodnom «Utvrđivanju istine o ratnim zločinima i sukobima» na području bivše Jugoslavije izjavljuje 8. veljače 2007. da je «zločina bilo na svim stranama». Pitanje za Mesića i Oschliesa, da li je Sjever odnosno da li je vlada SAD na čelu s predsjednikom Lincolnom počinila zločine u građanskom ratu protiv Juga? Da li su poljski časnici počinili ratne zločine protiv njemačke nacističke napadačke, invazijske i okupatorske armije, ili je sovjetski komunistički režim strijeljao 15 tisuća zarobljenih časnika poljske vojske 1940. u Katynu? Ako je u velikosrpskom ratu Jugoslavije i Srbije protiv Hrvatske, rat koji se cijelo vrijeme vodio na području Hrvatske, i BiH, i počinjen ratni zločin s hrvatske strane, što to znači? To sigurno ne znači da su obje strane podjednako krive, zato što su srpski zločini, poput etničkog čišćenja, unaprijed isplanirani, kao njemački nacistički holokaust, i kao njemački i sovjetski napad na Poljsku 1939. godine, a zločini ili navodni zločini s hrvatske strane predstavljaju samo «incident», koji se dogodio i Zapadnim saveznicima kada su bombardirali Dresden 1945. godine. Međutim, predsjednik Mesić ne kaže da je hrvatska obrana počinila «incident», nego da je podjednako kriva za zločine kao i srbijanski napadač i okupator. No, za partizansko-jugokomunistički genocid nad hrvatskim bleiburškim žrtvama, predsjednik Mesić na partizanskom skupu 7. svibnja 2005. u Zagrebu naglašava da se radilo o «incidentu», dok hrvatsku javnost upozorava da se «ne smije izjednačavati jasenovačke i bleiburške žrtve», kao i da se «Tita ne smije proglašavati zločincem», jer da je maršal navodno predvodio antifašističku borbu. Po Mesićevoj logici je i Slobodan Miloševič antifašist, kao i Tito. Istina je da su obojica balkanska krvnika komunistički antifašisti, isto kao što je bio Staljin. Komunistički antifašizam obeščastio je masovnim zločinima 1945. sveukupnu antifašističku pobjedu Saveznika u Drugom svjetskom ratu, i ne bi se smio uzimati kao uzor sadašnjim i budućim generacijama. Dok je zapadni antifašizam donio Europi slobodu i demokraciju, komunistički antifašizam donio je Europi teror, smrt i okupaciju. Mesić je u koncertnoj dvorani «Vatroslav Lisinski» 2005. godine, pod velikim portretom totalitarne crvene zvijezde petokrake, tvrdio da «demokratska Europa neće nikada shvatiti ni prihvatiti» da se Tita proglasi zločincem. (Novi list, 8.5.2005. «Mesić: Bez Komunističke partije ne bi bilo antifašizma»). Rezolucijom pod brojem 1481 od 25. siječnja 2006. godine je demokratska Europa, Vijeće Europe, osudilo maršala Tita kao zločinca, jer se nalazio na čelu totalitarnog režima komunističke partije, i kao takav je bio najodgovorniji za zločine komunizma u Jugoslaviji.

Ratne zločine počiniše sve strane, a Stjepan Mesić?

Čudno je da potpredsjednica vlade RH Jadranka Kosor (HDZ) nije u stanju na navedenoj zagrebačkoj međunarodnoj konferenciji spomenuti, ako već ne želi komentirati i elaborirati, ustavnu odluku Hrvatskog sabora od 7. listopada 1991. i proglašavanje «JNA» agresorskom okupacijskom armijom, u situaciji kada drugi sudionici, poput Mesića, relativiziraju povijesnu istinu, ne samo o ratnim zločinima partizana u Drugom svjetskom ratu, i zločinima komunizma, nego i o najnovijoj hrvatskoj povijesti u vrijeme velikorpske agresije, koja se za zelenim stolom pretvara u «građanski rat» u kojemu su ratne zločine činili navodno svi iz bivše Jugoslavije, i to podjednako. Po toj logici se komotno može ustvrditi da su u Drugom svjetskom «građanskom» ratu ratne zločine činili svi, od njemačkih nacista do američke vojske i židovskih civila u varšavskom getu 1944. godine, a možda je i Vatikan upleten u ratne zločine na Monte Casinu? Krivotvorenjem povijesti svatko može postati ratni zločinac. Jadranka Kosor nabrojala je na zagrebačkoj konferenciji statističke podatke o hrvatskim ratnim žrtvama, a netko drugi je nabrojao statističke podatke o srpskim ratnim žrtvama, tako da se stvara teza da su obje strane podjednako krive za rat i zločine, a ne naglašavaju se uzroci rata. Na taj način se relativizira povijest. Papa Ivan Pavao II je 1991. izričito naglaso: «Mora se zaustaviti ta tregedija koja obeščašćuje Europu i svijet (...) Bilo je nevjerojatno žestokih napada diljem Hrvatske, ali posebno na Dubrovnik i Vukovar (...) To je agresija i to mora prestati. Molim jugoslavensku vojsku da poštedi živote nezaštićenih civila.» Predsjednik Mesić je pak na zagrebačkoj konferenciji izjavio da se «istina iz prošlosti mjeri činjenicama o onome što se dogodilo». Poručio je da se te «činjenice ne smiju relativizirati, ali i da o njima nema pogađanja ni cjenkanja», te da je «zločina bilo na svim stranama» u ratu na području bivšeJugoslavije («Vjesnik», 09.2.2007.) Ako je tome tako, onda se, gospodine predsjedniče, počnite držati činjenica iz prošlosti, a te su da je maršal Tito de facto ratni zločinac, da su partizani i komunisti (staljinisti/titoisti) počinili 1945. genocid nad hrvatskim narodom, i da je «građanski rat» 1991. na Balkanu u stvarnosti bio velikosrpska agresija Miloševićeva režima na Republiku Hrvatsku, u Srednjoj Europi, te da je Miloševićev režim počinio organizirani ratni zločin i zločin genocida protiv hrvatskog naroda, i zločin protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini, i Kosovu. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić «zaboravio je», da je Republika Hrvatska bila žrtva agresije i okupacije u istoj mjeri kao Poljska u Drugom svjetskom ratu. Da li Poljacima netko u svijetu predbacuje ratne zločine?

Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Goran Jurišić, Zagreb.