HRVATSKO PRAVO
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
20. veljače 2007.
HDZ – SDP KOALICIJA OD KOJE SE U HRVATSKOJ NE MOŽE DISATI !
Ako se neprijatelja misli
pobijediti mora ga se poznavati, mora se znati kako se zove, koje su mu metode
djelovanja i koje su mu krajnje namjere – cilj bez obzira na sredstva. Samo
ljudi svjesni neprijatelja mogu se uopće suprotstaviti, a borba za slobodu je
dugotrajna i mukotrpna. Nekada se čini da je
nedostižna. Sveučilišni profesor povijesti dr. Miroslav Brandt opisao je
nezavidljivu situaciju u kojoj su se Hrvati našli 1928. nakon ubojstva Stjepana
Radića, deset godina nakon završetka strašnoga Prvog svjetskog rata i stvaranja
„tamnice naroda“. Kada je godine 1926. umro velikosrpski političar Nikola
Pašić, šef radikalne partije, Hrvati su to protumačili kao Božji znak i nadu u
bolje sutra. Međutim, kako je naglasio prof. Brandt, došla su još crnija
vremena za hrvatski narod: za vrijeme prijedloga srpskih radikala u
jugoslavenskoj skupštini u Beogradu, da se jugoslavenska država konačno nazove
pravim imenom, „Velika Srbija“, ubijeni su hrvatski narodni zastupnici na čelu
sa Stjepanom Radićem. Hrvatska je potonula u tugu, a velikosrpski režim
proglasio je diktaturu, goru nego bilo koji turski jaram kojega su Hrvati jako
dobro zapamtili u svojoj povijesti. Jedan visoki, veoma ozbiljni gospodin, kako
je prof. Brandt završio svoje povijesno izlaganje, otišao je tada u inozemstvo
da se za Hrvatsku bori od tamo.
Otac domovine Ante
Starčević bio je svjestan protuhrvatskih i protudemokratskih huškača koje je,
po glasilu „Obzor“, nazivao „obzorašima“. Bili su to oni koji su svoju
protuhrvatsku politiku maskirali narodnim imenom – hrvatski političari
okupljeni u „Narodnoj stranci“ i u službi stranaca koji su hrvatski
suverenitet, stečen u protumađarskim akcijama 1848. na čelu sa banom Jelačićem,
namjeravali pretvoriti u „novi hrvatski suverenitet“ u tadašnjoj europskoj
uniji zvana Habsburška Monarhija. („Novi hrvatski suverenitet“ nastupio je
Hrvatsko-Ugarskom nagodbom 1868. kada su Hrvati imali „suverenitet“ poput
indijanaca u američkim rezervatima.) U Starčevićevo vrijeme postojao je 1861.
godine višestranački sustav, ali bez istinske demokracije, bez poštenih izbora
i bez slobode tiska – slično kao danas. Vladala je cenzura – slično kao danas.
Dr. Ante Starčević je svoju politiku tumačio putem pravaških stranačkih
glasila, dok je državni tisak (u privatnom vlasništvu) bio rezerviran isključivo
za režimske stavove koje su iznosili Strossmayerovi „obzoraši“. (Kada su se
fuzionirali Strossmayerovi „narodnjaci“ i Mažuranićevi „liberali“, opet su svi
skupa bili „obzoraši“.) Cenzura u Austro-Ugarskoj Monarhiji bila je, međutim,
za razliku od danas, puno blaža, a režimsko nasilje puno manje nego danas (nije
poznato da je car Franjo Josip ili ban-diktator Khuen Hedervary dao ubiti nekog
pravaša(osim pogibije Eugena Kvaternika i dr. u Rakovičkoj oružanoj pobuni),
dok je po imenu hrvatski režim Franje Tuđmana dao ubiti cijeli niz vodećih
pravaša, od Ante Paradžika, Blaža Kraljevića, Ratka Zrne i drugih). Dok je Otac
domovine uspijevao u drugoj polovici 19. stoljeća, uz stalni pritisak režima,
izdavati čak nekoliko stranačkih novina, danas njegovi izvorni nasljednici
uspijevaju izdavati jedno jedino stranačko glasilo, prve stranačke online
novine Hrvatsko pravo, što je pravi indikator stupnja režimskog nasilja i
cenzure koji vlada u Republici Hrvatskoj.
Uz današnju visoku
stopu nezaposlenosti, među najvišom u Europi, uz propast srednje klase,
zadužene do grla, uz socijalno siromaštvo vojske obespravljenih, uz ponižene
hrvatske branitelje, malodušne studente, obezglavljene i polusiromašne seljake,
opljačkane i otpuštene radnike, pretučene žene i masakrirane pacijente, uz
izdane odvjetničke klijente, uz tihu inflaciju, i uz, u bescjenje, rasprodane
gopodarske resurse i Jadransku obalu, uz korumpiranu političku parlamentarnu
elitu i tajkunski sloj bivših opančara, viljuškara i referenata, uz silne ankete
za zaluđivanje puka, uz titoizam kontra vjere i povijesne istine, uz lažno
slobodno poduzetništvo uz himalajske poreze, i uz silnu nepravdu koju danas
hrvatski čovjek trpi, i to u vlastitoj zemlji, navodno suverenoj, neovisnoj i
slobodnoj (Bože, kakav li će tek biti taj „novi hrvatski suverenitet“ kojega
propagiraju Sanader, Pusićka, Jandroković, Jadranka Kosorica, Kolinda, Željka i
drugi drugovi i drugarice, raznorazni titoljupci i partizani), uz sve nedaće
koje hrvatski narod danas trpi, važno je znati uzroke lošega stanja države i
nacije, kao i nositelje uzroka, „paraziti“ koji su poharali zemlju, jer bolest
se može liječiti samo uz pravi antibiotik.
Ako tko želi znati
tko je prouzročio današnju lažnu „demokraciju“ u Republici Hrvatskoj, i lažni
„suverenitet“ koji Hrvatska ima, a prema kojoj se svijet ponaša kao prema
zadnjoj rupi na sviralu, neka malo prelista tisak otprije petnaestak godina.
Tadašnji „Opinion-maker“ ili stvaratelj javnog mišljenja, u biti HUŠKAČ, bio je
„Globusov“ novinar i komentator Davor Butković, današnji doktor izokretanja u
„Jutarnjem listu“ (oba „obzoraška“ glasila nalaze se pod istim krovom
zagrebačkog Europapressholdinga, u suvlasništvu titoističke
novinarsko-socijalističke zvijezde iz doba komunističke Jugoslavije osamdesetih
godina, Ninoslava Pavića). Butkovićev duhovni medijski saveznik je njegov bivši
kolega iz „Globusa“, aktualni glavni ravnatelj Hrvatske radio-televizije Mirko
Galić, nosioc jugoslavenskog komunističkog odličja, kojega titoist Mesić upravo
šalje u Francusku da „otamo“ brani hrvatske interese, valjda kao osamdesetih
godina 20. st. kao „veleposlanik“ CK Saveza komunista Hrvatske, u zagrebačkom
„Danasu“. (Možemo si mislit.) Davor Butković i Dubravko Grakalić (današnji
novinar režimskog „Vjesnika“) 8. studenog 1991. godine (koji tjedan nakon
ubojstva dopredsjednika Hrvatske stranke prava Ante Paradžika), u članku pod
naslovom „Poglavnik u Banskim dvorima?“ upozorava šefa HDZ-a i predsjednika
Republike Franju Tuđmana, sa stranica „Globusa“, o opasnosti za koaliciju
Tuđman-Račan, koju da predstavlja predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav
Paraga, i HOS. Doktor izokretnja Davor Butković kaže:
„Može li se u
Hrvatskoj odigrati državni udar? Mogu li
Paragini HOS-ovci razbiti koaliciju dr. Franje Tuđmana i Ivice Račana i
uvesti diktaturu koja se ne bi temeljila na Ustavu ni na političkim dogovorima,
nego na sili oružja i na frustriranosti širokih slojeva pučanstva?“
Oni među novinarima
koji danas postavljaju hipotezu o mogućoj koaliciji između HDZ-a i SDP-a „zaboravljaju“
da su HDZ i SDP već bili u koaliciji, 1991. godine. Bila je to koalicija, ne
protiv velikosrpskog agresora na Republiku Hrvatsku, Slobodana Miloševića, nego
koalicija protiv Dobroslava Parage, organizatora hrvatske obrane od
velikosrpske agresije. Stoga je koalicija između Sanaderove (HDZ) i Račanove
partije (SDP) prirodni slijed u slučaju „velike opasnosti“ zvane Dobroslav
Paraga. Bivši komunisti, okupljeni u najvećem broju u HDZ-u i SDP-u, uz one u
HNS-u i Đapićevom HSP-u, brzo stežu redove kad je u pitanju opstanak njihovih
parazitskih privilegija, naslijeđenih iz Titove Jugoslavije, s obzirom da su
jugoslavenski komunisti preživjeli pad Berlinskog zida za razliku od rumunjskh
i njemačkih komunista koji su lustrirani, osuđeni ili stavljeni iza brave. Tko
pročita izjave Dobroslava Parage iz razdoblja od 1990. do 1993. godine, neće
čuti ništa drugo do zahtjeva za hrvatskom nezavisnošću, zahtjeva za
demokracijom, slobodom i pravnom državom. Jedini državni udar koji je učinjen,
proveden je od strane državnog vrha i doušnika režima u Hrvatskoj stranci prava
1993. godine, kada je Franjo Tuđman ukrao HSP i dao je na zlouporabu
korumpiranom crnokošuljašu i antisemitu Đapiću. Od tada se RH više ne temelji
na Ustavu, jer je Ustav pogažen od Franje Tuđmana i njegovih „Butkovića i
Đapića“.
„Đapićitizam“ i
pojam „đapiti“ (ukrasti) opsjeo je danas cijelu parlamentarno-stranačku
balkansku elitu. Huškanje i izokretanje činjenica od 1991. do danas, od strane
režimskih novinara, i „službenih“ političara, dovelo je Republiku Hrvatsku
danas na rub propasti – svi najozbiljniji svjetski listovi, od The New York
Timesa, Wall Street Journala i londonskog The Economista, uz izvješća Europske
komisije, međunarodnih novinarskih udruga i udruga za ljudska prava svjedoče o
tome da u Republici Hrvatskoj nema istinske demokracije, nema slobode medija, a
korupcija govori sama za sebe da nema ni istinskog višestranačkog sustava, jer
nema parlamentarne stranke i predsjednika neke stranke, osim iznimke, koja nije
koalirala ili koja ne želi koalirati s Đapićem, marionetskim osječkim
gradonačelnikom. To je najveći dokaz „močvarnog dna Europe“ po kojemu puzi
Republika Hrvatska. Butković je huškao, a Franjo Tuđman je uveo diktaturu, prvo
nad Hrvatskom strankom prava i Paraginim pravašima, a onda i nad hrvatskim
građanima, dok njegovi nasljednici u vidu trijumvirata Sanader-Mesić-Račan samo
nastavljaju tamo gdje je „Francek“ stao. I neka se ne zavaravaju Hrvati da će
odlaskom iz politike komunističkog ideologa, mračnog M-račana, doći bolja
vremena, kao što su mislili 1926. kada je umro velikosrpski planer Nikola
Pašić. Račana u svakom trenutku odmah mijenjaju Pusićka, Anto Đapić, (K)Radimir
Čačić, Slaven Letica, „Viktor“ Šeks, Joža „Stepinac“ Manolić, „Stevo“ Mesić,
Đurđa „Đapić“, Ivo Sa(t)nader i drugi, dakle, ima ih kao Kineza. Borba protiv
njih biti će i dalje teška i mukotrpna, ali ne znači da neće biti učinkovita.
Borba protiv „đapićitizma“ borba je protiv lopovluka i korupcije, protiv
titoizma i udbaško-cinkerske klike, borba koja je imala svoj početak i koja će
imati svoj kraj! Istina je da u Republici Hrvatskoj 1991. nije postojala
opasnost da poglavnik bude u Banskim dvorima, kao što je velike laži širio
Davor Butković, jer Dobroslav Paraga nije bio poglavnik nego pravaš i demokrat
kao što je i danas, ali je istina da je Tito u liku Tuđmana, Račana i Mesića
non-stop nazočan u Banskim dvorima – do danas. Svog pričuvnog poglavnika
komunistički trijumviri imaju pak u svome mjeraču visine kukuruza Anti Đapiću i
drugim raznoraznim „oporbenim“ doušnicima i doušnicama.
Vrijeme je da Hrvati
konačno najure svoje titoiste i poglavnike iz Banskih dvora i tzv. neovisnog
tiska – to će biti dokaz dostojanstva, ili propasti hrvatskog naroda ukoliko se
to ne bude dogodilo, a kad se dogodi, biti će to konačni pad protuhrvatskih
obzoraških, drogiranih jugokomunističkih kvazi „liberalnih“, a u biti
strossmayerovsko-titoističkih snaga. Neće valjda opet neki visoki, veoma ozbiljan gospodin morati otići u inozemstvo da
se od tamo bori za hrvatske interese ?!