HRVATSKO PRAVO
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
28. veljače 1896. – 28. veljače
2007.
Piše Goran Jurišić, u povodu 111.
godišnjice smrti najvećeg hrvatskog velikana i Oca domovine dr. Ante Starčevića
– nacionalnog ideologa hrvatskog državnog prava:
“HRVATSKA
HRVATOM”
(2.
dio)
“Mi vam iskreno ispoviedamo da je pripovietka o siromaštvu, o slaboći i malenkosti Hrvatske tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci.” (Ante Starčević, predstavka Županije Riečke 1861.)
Osnivač Stranke prava, hrvatski političar, filozof, humanist, prosvjetitelj i narodni učitelj, književnik, retoričar, nacionalni ideolog hrvatskog državnog prava, pravaški prvak, republikanac i demokrat dr. Ante Starčević
bio je inicijator buđenja svijesti o slobodi i samostalnosti hrvatskog naroda.
Pod parolom “Hrvatska Hrvatom” obnovio je temelje hrvatskoj državi, moderne,
demokratske i multikulturalne države, i udario je temelje za pretpostavku o
njezinoj nezavisnosti i osobnoj sreći svakog pojedinca koji Hrvatsku tretira
svojom domovinom. Parola “Hrvatska Hrvatom” nema ništa zajedničko sa bilo
kakvim šovinizmom.
Često se u dijelu hrvatske javnosti
spominje mišljenje o potrebi za okupljanjem svih pravaša u jednoj stranci
prava. Takvo mišljenje opterećeno je pogrešnim razmišljanjem i nepoznavanjem realnih
činjenica, jer su svi pravaši od 1990. do danas okupljeni u stranci prava koju
predvodi Dobroslav Paraga, bilo kao predsjednik Hrvatske stranke prava, od
1990. do 1994. godine, bilo na čelu Hrvatske stranke prava 1861. od 1995. do
danas. Svi drugi kvazi-pravaši, okupljeni pod komandom lažnog magistra i
oportuniste Ante Đapića u ukradenoj Hrvatskoj stranci prava, ili u Hrvatskoj
čistoj stranci prava (HČSP), ili u stranci Hrvatski pravaši ili pod nekim
drugim imenom sa pravaškim predznakom nisu izvorni Starčevićevi nasljednici
nego režimski ili lažni “pravaši”, tzv. Slavosrbi, koji režimu služe isključivo
zato da ne postoji istinska pravaška stranka HSP1861. na čelu sa Dobroslavom
Paragom. Režimski “pravaši” imaju slobodan pristup elektronskim i tiskanim
medijima, dok su pravaši-starčevićanci Dobroslava Parage pod stopostotnom
medijskom cenzurom i blokadom svih medija u Republici Hrvatskoj, upravo zato
što predstavljaju izvornu i istinsku Starčevićevu politiku nepokolebljivosti.
Povijest krađe stranke prava i tako zvanih rascijepa među pravašima ima svoje
uzroke u protuhrvatskoj politici raznoraznih režima, od bečkog i mađarskog
režima do jugoslavensko-velikosrpskog režima i režima Franje Tuđmana i njegovih
nasljednika, od Račana do Sanadera i Mesića. Nema deset stranaka HDZ-a, nema 10
stranaka SDP-a, 10 HSLS-a, 10 HSS-a, 10 HNS-a itd., ali ima 10 “pravaških
stranaka” koje služe isključivo SDP-u, HDZ-u, HNS-u i drugima da na vlast ne
dođe HSP1861. Nisu dužnosnici SDP-a, HDZ-a ili HNS-a gubili u borbi za hrvatsko
državno pravo glave u devedesetim godinama 20. stoljeća, ali dopredsjednik
HSP-a Ante Paradžik je ubijen u političkom atentatu, Blaž Kraljević i njegova
osmeročlana pratnja iz Bosne i Hercegovine su ubijeni u zasjedi, dužnosnik
HSP-a1861. u Osijeku Ratko Zrno je ubijen, dužnosnica HSP-a1861. u Rijeci
Katica Lanciotti je ubijena (pod misterioznim, nerazjašnjenim okolnostima),
dužnosnik HSP-a1861. u Splitu, Kluk Gabrić, poginuo je pod misterioznim,
nerazjašnjenim okolnostima, a ubijeni su i
Darko Šagud, Stojan Vujnović, Ivan Bošnjak, Darko Rušanac, Vlado
Knežević, Dinko Figač, Miroslav Martinovski, Ivan Bebić, Branko Cvitanović,
Robert Tupek, itd. Nema u SDP-u ili HNS-u i nekim drugim strankama ubačenih
doušnika i agenata KOS-a JNA i UDB-e kao što je u HSP-u od 1990. do 1994. bilo
od režima ubačenih udbaša i doušnika, među kojima su neki poslije osnovali neke
druge tzv. “pravaške” stranke nakon što su svoj posao obavili u HSP-u. Zašto je
Ivan Gabelica dvije godine nakon što je osnovana Hrvatska stranka prava godine
1992. osnovao tako zvanu Hrvatsku čistu stranku prava (HČSP), ako ne da razbije
pravaški korpus za račun Hrvatske demokratske zajednice i Franje Tuđmana.
Nemaju SDP, HDZ, HNS i druge stranke svoje Prkačine, Đapiće, Krešimire Paveliće
i slične pravaške izdajice. Zato neće biti ujedinjenja tako zvanih “pravaša”,
jer Starčevićevi izvorni nasljednici zasigurno neće ponoviti grešku Frankovih
pravaša kada su se 1913. upustili u projekt “ujedinjenja pravaša” na takozvanom
“svepravaškom saboru”. Četiri godine nakon svepravaškog ujedinjenja je Mile
Starčević u Saboru nazvao svoje stranačke kolege iz Frankove struje “bagrom”, iz čista mira, a šest mjeseci
poslije je Mile Starčević sa svojim milinovcima raskinuo koaliciju s Frankovim
pravašima, i pod vodstvom bivšeg pravaša zubara Ante Pavelića milinovci su se
pridružili velikosrpskim teroristima u jugoslavenskom tzv. “Narodnom vijeću
SHS” koje je hrvatski narod odvelo u tamnicu naroda, kao što bi i pravaški Juda
Anto Đapić odveo hrvatski narod sutra u neku novu tamnicu naroda kada bi bio u
poziciji da njegova politička težina (ne tjelesna) pridonese nekoj
protuhrvatskoj opciji, nekoj nehrvatskoj Hrvatskoj.
Kada su sinovi Josipa Franka
sudjelovali 1895. u protumađarskim prosvjedima paljenjem mađarskog stijega na
Trgu bana Josipa Jelačića, pred očima cara Franje Josipa, pravaš Fran
Folnegović je osudio Frankove sinove i miroljubivi hrvatski prosvjed protiv
mađarskh šovinista i diktature stranog bana Khuena Hedervarya u Zagrebu.
Folnegović i njegova sljedba koja je time izvršila raskol u Stranci prava odmah
je dobila podršku režima za svoj puč protiv Ante Starčevića. Režim je bivšim
pravašima pomogao u krađi Stranke prava tako da je Otac domovine šest mjeseci
pred smrt bio prisiljen osnovati formalno novu stranku prava pod imenom Čista
stranka prava koju je uz Starčevićevu želju vodio otac Frankovih sinova dr.
Josip Frank, financijer Starčevićeva doma u Zagrebu, sjedišta stranke koju je
Otac domovine Ante Starčević oporučno ostavio u nasljedstvo izvornim pravašima,
dakle, Hrvatskoj stranci prava 1861. (HSP1861.), ali koju je nasiljem
specijalne policije Franjo Tuđman razvlastio i izbacio na ulicu, čime je
vrhovnik dokazao svoje “starčevićanstvo” na koje se pozivao. (I Dobroslav
Paraga je nakon krađe Hrvatske stranke prava bio prisiljen 1995. osnovati
formalno novu Hrvatsku stranku prava 1861. Oponent Oca domovine Ante
Starčevića, zlokobni Josip Juraj Strossmayer, pred Starčevićevu se smrt susreo
prvi i jedini puta s Antom Starčevićem u Krapinskim toplicama, a nakon toga je
pokvareni biskup primio u službenu audijenciju Folnegovića koji je Ocu domovine
zabio nož u leđa i ukrao Stranku prava. Gotovo 100 godina nakon prve krađe
stranke prava je 1993. po drugi puta ukradena stranka prava, Hrvatska stranka
prava, što svjedoči i dokazuje hrvatsku rodoljubnu i nepokolebljivu politiku
hrvatskog državnog prava Dobroslava Parage koja se našla na putu politike
krivih Drina Franje Tuđmana i njegovih nasljednika do danas.
Povjesničar S.M. Štedimlija je za
bivše pravaše Folnegovića, Supila, Trumbića, Milu Starčevića, zubara Ante
Pavelića, koji su se priklonili “Hrvatsko-srpskoj koaliciji” na čelu sa
srbijanskim agentom Svetozarom Pribićevićem i njegovim teroristima protiv
Frankovih pravaša, i pristupili samozvanom tako zvanom “Narodnom vijeću
Slovenaca, Hrvata i Srba”, kao i za
Stjepana Radića, u svojemu djelu “Zavjere protiv svjetskoga mira” naveo da se
radi o učenicima Masarykove škole (češkog profesora) koji su zbog jugoslavenske
ideologije napustili učenje dr. Ante Starčevića i priklonili se protuhrvatskoj
politici u zemlji i inozemstvu. “Masarykovi
učenici počinju voditi tzv. “realpolitiku”, što znači da odbacuju sve
dotadašnje metode političke borbe te postaju oportunisti i taktičari. Istodobno
iz osnove mijenjaju politički smjer svojeg djelovanja, te slijede politiku koju
im diktira /velikosrpski odvjetnik/ Masaryk, kojoj su ostali vjerni za vrijeme
cijele svoje političke karijere. (…)Time se je ta mladež udaljila od temeljnih
principa politike čiji je osnivač i putokaz bio dr. Ante Starčević (…)” (Vidi poglavlje “Masarykova škola” u djelu
“Zavjere protiv svjetskoga mira”, Zagreb, 2005.) Možemo si misliti u kojoj
mjeri su se političari današnje parlamentarne opozicije i pozicije udaljili od
temeljnih principa politike Oca domovine, principa koje u biti nikada nisu
imali, jer potječu iz miljea bivše jugoslavenske komunističke partije.
Dobroslav Paraga je u povodu 110.
godišnjice smrti Oca domovine Ante Starčevića u “Novom listu” od 23. ožujka
2006. godine u članku pod naslovom “Miščević ne poznaje filozofsku, državničku
i političku misao i djelo dr. Ante Starčevia” naglasio da je “Starčević u prilikama pod konac 19.
stoljeća dosegao zvjezdane trenutke političke misli o stvaranju moderne
političke nacije i suradnji među narodima i čovječanstvom: “Svaki je narod
smjesa različitih naroda, različite krvi… Kako nam hrvatstvo završava iza
posljednjeg Hrvata, tako nam međunarodno bratstvo prestaje iza posljednjeg
naroda…Mi sudimo da sreća i nesreća svakog naroda na Istoku Europe, stoje
bezuvjetno od sreće i nesreće susjednih mu naroda… Ja sam za sjedinjenje svih
naroda, za jedinstvo cijeloga čovječanstva”.” Može se slobodno ustvrditi da
je Ante Starčević takvim svojim stavom slijedio Isusa. D. Paraga je svoje
izlaganje o Ocu domovine završio riječima: “Uopće
ne postoji dilema liberalizam ili rasizam koju umjetno izvlači /filozof/ Nenad
Miščević kod Ante Starčevića /u članku “Ante Starčević – između liberalizma i
rasizma”, Novi list, 25.02.2006./, već postoji samo radikalizam i demokracija u
cjelokupnom djelovanju Stranke prava pod Starčevićevim vodstvom, dakle, težnja
za ostvarenjem slobode, samostalnosti i cjelokupnosti hrvatskih zemalja. (…)”
PREDSTAVKA ŽUPANIJE RIEČKE (1861.)
“Oslanjamo se na naše sveto
pravo, te prosvjedujemo u ime Boga i našega naroda protiv cijepanja naše
domovine, protiv lišenja ustavne slobode bilo koje strane naše kraljevine
(Hrvatske), protiv daljnjeg postojanja Vojne krajine, protiv bilo kakvih i bilo
kojih zaključaka za hrvatski narod, učinjenih bez slobodne volje ovoga naroda,
protiv otrgnuća i osamljenja Dalmacije od ostale naše domovine, protiv
valjanosti svakog sabora, u kojemu nije sva kraljevina Hrvatska u Austriji
zastupana na temelju zakonskih prava iz godine 1526.godine; mi odbijamo svu
odgovornost za posljedice, koje moraju slijediti iz onoga protuzakonitog
postupanja prema našem narodu, te u tvrdoj vjeri u Boga i u naše pravo, s
pouzdanjem čekamo na odluke događaja.” Evo, hrvatski narode, što je tražila
tvoja probuđena svijest od Hrvata: “Mi nalazimo naš općenit spas u održavanju
hrvatske poslovice, koja veli da “Teško nama jednom bez drugoga, kao ptici bez
krila desnoga”. Rastrgajmo paklenu mrežu, koju nam je svima naš općeniti
neprijatelj razapeo; Zaboravimo na nepravde i uvrede, koje smo jedni od drugih
(unutar hrvatskog nacionalnog korpusa) pretrpjeli; Pripišimo svu nesreću našu
njezinim početnicima a ne našem narodu; Oprostimo našim neprijateljima i
nastojmo, da nam u buduće ne mogu škoditi; Pomirimo se i pobratimo (Hrvat s
Hrvatom), te nastojmo se zauzeti jedan za sve i svi za jednoga; Zakunimo se na
svetom grobu naših mučenika, a taj je grob sva naša domovina, zakunimo se da
ćemo dostojno osvetit naše očeve (i majke), a osveta nam budi slobodu svih nas,
jednakost i bratstvo (Hrvatica i Hrvata).”
Predstavka
Ante Starčevića iz 1861. bila je prvi znak hrvatskom narodnom životu, koji je
verbalno izrazio predstavnik grobničko-hreljinskog kotara Riječke županije dr.
Ante Starčević, čije ga je biračko tijelo izabralo za svog zastupnika
(poklisara) u prvom sazivu (iz 1861. godine) hrvatskog parlamenta poslije
1848.godine.
Godine
1861. je nasuprot velikomađarskom i velikonjemačkom nacionalizmu došlo bilo
vrijeme da se brane vlastiti, hrvaski nacionalni interesi, ali ne da bi se na
račun mađarskog, njemačkog ili srbijanskog teritorija stvorila «Velika
Hrvatska», kako se Ocu domovine Anti Starčeviću i njegovim izvornim
nasljednicima spočitava, nego kako bi se obnovila hrvatska država koja je
turskim ratovima ostala pocijepana između njemačke, turske i talijanske države,
tako da je hrvatska zemlja u području današnje Bosne od rijeke Une, Vrbasa i
rijeke Bosne ostala u Osmanskom Carstvu, zvana od Osmanlija «Turskom
Hrvatskom», a Ante Starčević je ujedinjenje hrvatskih zemalja Slavonije Bosne,
Istre i Dalmacije zvao «Prostranom Hrvatskom». Teški zadatak ujedinjenja
hrvatskih zemalja na svoja je leđa natovario Ante Starčević, nacionalni ideolog
hrvatskog državnog prava, u suradnji sa svojim istinskim prijateljem i
istomišljenikom, vrsnim diplomatom i stručnjakom narodnoga gospodarstva Eugenom
Kvaternikom. Dr. Ante Starčević nastavio je tamo gdje su Ljudevit Gaj i ban
Josip Jelačić stali na čelu Ilirskog pokreta 1848. godine kada je njemački
imperator Franjo Josip uveo na područje austrijskog dijela Hrvatske Bachov
apsolutizam. Ilirski pokret stvorio je hrvatske nacionalne institucije kojima
je pravaški pokret na čelu sa Antom Starčevićem i njegovim izvornim
nasljednicima Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom nadjenuo državni okvir
zvan Republika Hrvatska.
Moderne
olimpijske igre počele su se organizirati 1896. godine kada je Otac domovine
otišao zauvijek na drugi, bolji svijet, ostavivši, međutim, svima onima koji
misle poslušati i slijediti njegovu hrvatsku rodoljubnu politiku, instrumente
za ostvarenje i očuvanje politike hrvatskog državnog prava, politiku
samostalnosti i nezavisnosti Hrvatske i hrvatskog političkog naroda, dakle svih
hrvatskih građana. Ante Starčević je bio svjestan da nije samo važno da
hrvatski narod sudjeluje u političkim «olimpijadama» nego da u tom nadmetanju
nacija u svijetu i pobijedi – da se izbori za svoju državnu neovisnost, i da
hrvatsku državu održi na principu prava (pravna država), i na principu morala,
poštenja i na demokratskim principima i principima socijalne pravde i ravnopravnosti
svih građana Hrvatske. Ante Starčević je cijeli svoj život razmišljao kako
svojim Hrvatima osigurati osnove za osnivanje i održanje takve jedne hrvatske
države. U vrijeme kada je počela Starčevićeva borba za hrvatsku stvar,
Srbijanci su svoju vlastitu državu već imali, a imali su je i Afroamerikanci na
karipskom otoku Hispanijoli odnosno na Haitiju, koji su imali više sreće nego
Hrvati, jer su im bivši gospodari bili Francuzi i sljedbenici Francuske
revolucije za vrijeme koje je Francuska svoju koloniju Haiti pustila na
slobodu, dok su Hrvatima bili strani gospodari Nijemci i Mađari, a nemali broj
hrvatskih izdajica bio dobar sluga lošim stranim gospodarima. S tom spoznajom
je Ante Starčević 1861. godine krenuo u oslobođenje hrvatskog naroda od stoljetnog
ropstva, iste one godine kada je Abraham Lincoln krenuo u oslobođenje američkih
robova-crnaca okovanih od Južnjačkih plantažera i rasista. Starčeviću nisu kao
Lincolnu na raspolaganju stajale pennsylvanijske željezare i ljevaonice topova,
iako Eugenu Kvaterniku nije nedostajalo Sjevernjačke hrabrosti u borbi
(Rakovička buna 1871. godine), niti su Starčeviću leđa čuvali vrsni
westpoinstki časnici i konjički pukovi. Starčeviću je leđa čuvao jedino Eugen
Kvaternik, a kada ga je car Franjo Josip dao ubiti, Otac domovine ostao je
praktički sam, uz opasnost da mu u svakom trenutku neki hrvatski Juda zabije
nož u leđa, kao što se nekoliko puta i dogodilo. Njegovim izvornim
nasljednicima Anti Paradžiku i Dobroslavu Paragi se također dogodila kobna
izdaja od strane hrvatskih i pravaških Juda, tako da prokletstvo od kralja
Zvonimira do danas pogađa hrvatski narod neprekidno, vjerojatno zato što Hrvati
nisu naučili obračunati sa svojim izdajicama kao drugi narodi, niti su svjesni
da izdajice u hrvatskom nacionalnom korpusu postoje, tako da su kao slijepci
osuđeni na hod po rubu propasti. Također nije isključeno da će se ostvariti
Marxova teza da će Hrvati završiti na smetlištu povijesti, jer ne znaju
odrediti svoje političke prioritete u unutarnjoj i vanjskoj politici!
Hrvati jesu srčani, hrabri, junački i nepokolebljivi borci, ali imaju peh da ih
vode uvijek krive vođe, a kada se pojavi neko pravo vodstvo, domaći izdajnici i
strani moćnici se pobrinu da hrvatske naraštaje ostave bez glave, kao 1671.
kada su likvidirani Zrinski i Frankopan, ili 1861. – 1868. - 1871. kada je
likvidiran Eugen Kvaternik, a Ante Starčević neutraliziran, ili 1918. kada su
izdani Frankovi pravaši, ili 1941. i 1945. kada su Hrvati opet izdani, ili
1991. kada je ubijen Ante Paradžik, ili 1993. kada je razvlašten Dobroslav
Paraga, organizator hrvatske obrane protiv velikosrpske agresije, osnivač
Hrvatskih obrambenih snaga, jedine hrvatske vojne sile od posljednjega
hrvatskog kralja Petra Svačića koja nije stajala u službi stranih čimbenika i domaćih
izdajnika! (U posljednjem nastavku u povodu 111. godišnjice smrti Oca domovine
Ante Starčevića čitajte o Starčevićevoj dalekovidnoj politici i njegovu
političkom opusu i povijesnim djelima.)