HRVATSKO PRAVO

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

28. veljače 1896. – 28. veljače 2007.

Piše Goran Jurišić, u povodu 111. godišnjice smrti najvećeg hrvatskog velikana i Oca domovine dr. Ante Starčevića – nacionalnog ideologa hrvatskog državnog prava:

“HRVATSKA HRVATOM”

(3. dio)

“Mi vam iskreno ispoviedamo da je pripovietka o siromaštvu, o slaboći i malenkosti Hrvatske tuđe bilje, rasađeno po rastrganu narodu hrvatskom samo zato da ovaj narod, izgubiv pouzdanje u se, tuđincu se tim lakše u naručaj baci.” (Ante Starčević, predstavka Županije Riečke 1861.)

Hrvatski velikan Ante Starčević, i američki velikan Abraham Lincoln, iste godine 1861. krenuše u veliki humanistički pothvat – oslobođenje robova – Starčević u oslobođenje hrvatskih helota na bečkom dvoru, a Lincoln u oslobođenje afroameričkih robova na Južnjačkim plantažama. I jedan i drugi osloboditelj bili su demokrati u smislu demokracije i vrsni poznavatelji prava, pravde i pravednosti. Dr. Ante Starčević je izjavio:

“Pravo je to koje se suprotstavlja sili, i njegova je snaga jača, čak i kada ga sila nastoji pogaziti i poništiti!”

Dok su Lincolnu u borbi protiv ropstva stajali na raspolaganju vrsni časnici sa svjetski poznate i uvažene vojne akademije West Point, i topovi iz ljevaonica željeza u Pennsylvaniji, Starčević se u borbi protiv njemačko-mađarskog ropstva mogao služiti samo svojom pameću i riječju, koji je u Hrvatskom saboru, ne jednom, riječju pravoga junaka zdrobio crva-gmizavca Josipa Jurja Strossmayera odnosno njegove anti-narodnjake i Mažuranićeve i Rauchove lažne liberale (Khuenove pripuzice), koje je Otac domovine sve zajedno zvao “slavoserbima” i “obzorašima” (po Strossmayerovu glasilu “Obzor”). Ali, unatoč svemu je tvrdokorni Ličanin znao da, tko hoće, taj i može! Tko hoće, može uvjeriti Hrvate da mogu imati svoju državu! (Ante Starčević je Hrvate u tom smislu uvjerio.) Tko hoće, može i danas uvjeriti Hrvate da se probude! Tko hoće, može uvjeriti Hrvate da mogu i sačuvati vlastitu hrvatsku državu! Ante Starčević je znao da u borbi za hrvatsko državno pravo neće biti sam, jer je znao da je Bog uz njega! (Poznato je da, ako si narod sam ne pomogne, ni Bog mu neće pomoći.) Umjesto poznate hrvatske šutnje i kukanja, Ante Starčević i Eugen Kvaternik krenuše 1861. godine u oštru političku akciju i borbu, te personificiraju hrvatsku verziju američkih očeva domovine i utemeljitelja američke nezavisnosti Benjamina Franklina, Georgea Washingtona i Thomasa Jeffersona, koji nisu bili samo predvodnici američke revolucije i borbe za američku nezavisnost od britanskog imperija, nego i predvodnici praktične borbe za osobnu sreću svake one pojedine osobe koja je Sjedinjene Američke Države prihvatila kao svoju domovinu, i koja se u političkom smislu osjećala Amerikancem, a ne Englezom. Ante Paradžik i Dobroslav Paraga, preuzevši Starčevićevu nacionalnu ideologiju o hrvatskom državnom pravu, ostvarili su stoljetni san hrvatskog naroda i obranili 1991. godine Republiku Hrvatsku od agresije srbijanskog imperija. U tom smislu su svoj nemjerljiv doprinos dali svi dragovoljci i bojovnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koji su velikosrpskoj zmiji otkinuli glavu! Američki dragovoljci nisu imali unutarnje neprijatelje kao što su ih imali hrvatski dragovoljci na čelu s Antom Paradžikom i Dobroslavom Paragom, odnosno jasno rečeno, George Washington nije ubijao američke dragovoljce kao što je Franjo Tuđman odgovoran za ubojstvo Ante Paradžika, načelnika ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga, i generala Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). No, diplomatska ili oružana borba nekog naroda za slobodu i nezavisnost uvijek se isplati, bez obzira na žrtve, što pokazuje primjer američkog rata za nezavisnost i slobodu (1776. – 1783.), hrvatskog rata za nezavisnost i slobodu (1991. – 1995.) ili oslobodilački rat Čečena danas, ili Židova nakon Drugog svjetskog rata (1948.). Nezavisna Država Izrael, i SAD, danas spadaju među najrazvijenije nacije na svijetu, koje će i u 21. stoljeću voditi glavnu riječ među svjetskim nacijama. Nikada Amerikanci ne bi postali vodećom nacijom na svijetu da se nisu izborili za vlastitu nezavisnu državu. I Hrvatska ima priliku pridružiti se Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama, samo ne smije prespavati, a Hrvati bi morali jednom podvući crtu i reći DOSTA IZDAJICAMA, jer uz izdajice i doušnike niti jedna zemlja na svijetu nije doživjela prosperitet, nego suprotno, propala je u močvari korupcije, čak i moćno Rimsko Carstvo je propalo zbog izdaje i korupcije koja izdaju i omogućava. Na Hrvatima je danas da pravilno i svrhovito iskoriste svoj psihološki potencijal, u zajedništvu sa iseljenim Hrvatima diljem svijeta, kako bi Hrvatska danas sutra bila razvijena, ako ne kao Izrael ili SAD, onda barem kao Bavarska ili Kalifornija.

Dr. Ante Starčević je pod parolom „Hrvatska Hrvatom“ bio inicijator buđenja svijesti u hrvatskom narodu, svijesti o slobodi i samostalnosti hrvatskog naroda. Otac domovine obnovio je temelje hrvatske države u koje je ugradio socijalnu pravdu i ravnopravnost društva bez obzira na vjeru. „Hrvatska Hrvatom“ znači Hrvatska koja ne pripada tuđinima nego hrvatskim građanima, bez obzira na vjeru. „Hrvatska Hrvatom“ danas znači Hrvatska koja se treba izvući iz vlasništva stranih bankara i kamatara, Hrvatska koja treba narodnu vladu demokracije i nacionalnog spasa, hrvatska demokratska vlada koja u izvanrednoj situaciji za Hrvatsku, opletenoj mrežom strašne korupcije, može poput šerifa uhititi kriminalce i sprovesti ih na sud pravne države koja za kriminalce ne smije imati milosti! „Hrvatska Hrvatom“ danas bi značila Hrvatska u kojoj njeni stanovnici ne izumiru, Hrvatska u kojoj bi njeno stanovništvo progresivno brojčano raslo da konačno pređe psihološku granicu od 10 milijuna stanovnika, i da se kao brojčano mala nacija ne mora u buduće strahovati hoće li nestati ili biti zdrobljena od svojih susjeda ili neke strane ideologije kao što je u 20. st. bio slučaj u vezi agresivnog fašizma, nacizma i komunizma. Parola „Hrvatska Hrvatom“ ili „Hrvatska Hrvatima“ nema ništa zajedničko sa bilo kakvim šovinizmom ili izolacionizmom, jer ova parola ne određuje tko smije, a tko ne smije biti Hrvat, jer Hrvatska ne smije biti zemlja po krvi nego zemlja kao moralna zajednica, onako kako ju je Otac domovine zamislio, ali koja se do danas još nije ostvarila, jer Republika Hrvatska je daleko od ideala pravne države i države u kojoj vlada socijalna pravda (čl. 1. Ustava RH).

Ante Starčević prvi je javni i najveći protivnik velikosrpskom seoskom „đilkošu“ iz beogradske čaršije, i seljačkom jezikoslovcu Vuku Stefanoviću Karadžiću, vodećem velikosrpskom ideologu koji se u povijest upisao sa svojom šovinističkom raspravom „Srbi svi i svuda“ (Serben über alles). Ante Starčević bio je najveći prijatelj bosanskim muslimanima, nazivajući ih s pravom sastavnicom hrvatskog naroda, što je DNK-analiza podrijetla naroda i dokazala, da su naime, današnji Bošnjaci (bosanski muslimani) u etničkom smislu bliski sa Hrvatima (katoličke vjeroispovjedi), ali da sa pravoslavnim Srbima nemaju ništa zajedničko, a što je povijesnim istraživanjem ustanovio i dr. Ivo Pilar, prezentiravši svoje istraživačke rezultate u svojemu djelu stoljeća: „Južnoslavensko pitanje“ (Beč, 1918.) Upravo se na primjeru poglavnika Ante Pavelića i vrhovnika Franje Tuđmana može vidjeti kako su obojica krivo pristupali i krivo postupali sa bosanskim muslimanima, koji su za vrijeme Turskih ratova prešli sa kršćanske na muslimansku vjeru iz razloga čestih križarskih pohoda kršćanske Ugarske i Hrvatske protiv bogumila u Kraljevini Bosni koju je u 12. st. osnovalo hrvatsko državotvorno plemstvo nakon poraza u bitci na Petrovoj gori protiv ugarskog kralja Kolomana i hrvatskih izdajica iz Sjeverne Hrvatske. Kao što su Hrvati u 12. st. zbog hrvatskih izdajica morali osnovati novu hrvatsku državu, dakle, na području današnje Bosne, tako je i Otac domovine Ante Starčević zbog nekih hrvatskih izdajica morao pred samu svoju smrt osnovati čak novu političku stranku, nakon što mu je ukradena Stranka prava koju je zajedno s Eugenom Kvaternikom osnovao 1861. – 1865. godine. Sudbina je hrvatskih državotvoraca da moraju osnivati, ili novu hrvatsku državu, kao Hrvati u 12. stoljeću, ili nove političke stranke, kao Ante Starčević krajem 19. i Dobroslav Paraga krajem 20. stoljeća.

Doktor filozofije Ante Starčević, za razliku od lažnog magistra Ante Đapića, nije bio zadrti nacionalist i antisemit, već je bio patriot ili domoljub par excellence. Nacionalizam po definiciji rječnika stranih riječi i ima dvije oznake, jednu negativnu, šovinističku, i jednu pozitivnu, domoljubnu oznaku. Poput gromobrana je Ante Starčević odbijao otrovne munje hrvatskih neprijatelja koje su najčešće dolazile iz domaćih „munjara“ poput prevarantske tako zvane „Narodne stranke“, na koju se poziva današnji HNS od Vesne Pusić, ili „Narodno-liberalne stranke“ bana Mažuranića koji je Starčevićeve pravaše i pravaške saborske zastupnike osuđivao na zatvorske kazne i zabrane zbog političkog verbalnog delikta. Dok su neki rimokatolički svećenici sa Starčevićeve izborne liste isključivani iz Hrvatskog sabora pod izgovorom da svećenici ne smiju služiti politici, oni svećenici koji su bili na Strossmayerovoj ili Mažuranićevoj listi nisu isključeni iz rada Sabora, naprotiv, politikom se bavio biskup Strossmayer kojemu je car Franjo Josip poručio: „Biskupe, ili će te provoditi moju politiku, ili Vas u politici ne će biti!“. Slično je i danas.

Ante Starčević bio je prirodni vođa čiji su asketizam u privatnom životu, i umjerenost, te ustrajnost u njegovoj demokratskoj borbi plijenili ljudska srca hrvatskih rodoljuba, ali i punili austrijski tisak prljavom propagandom protiv hrvatskih pravaša. Bečke novine tako, primjerice, zbog Starčevićeve domoljubne politike nazivaju hrvatski Sabor u Zagrebu 1861. godine „divljim saborom Zvonimirove krune“, dok svoj divlji imperij austrijski Nijemci nisu tako zvali, iako je Austrijsko carstvo (Habsbušrka monarhija) bilo upravo to – divlji imperij koji je hrvatski narod sputavao ka njegovoj samostalnosti, slobodi i nezavisnosti. Starčevićeva nacionalna ideologija i politika poricala je jugoslavensku podlogu ilirizma u svakom njegovom vidu. Starčević se nije slagao s kobnom odlukom Strossmayerovih liberala da se pravoslavnoj vjerskoj manjini u Hrvatskoj da status nacije, i da se posrbljenim Vlasima u Hrvatskoj prizna „srpski jezik“. (Štedimlija i Pilar dokazali su da današnja srpska nacionalna manjina u RH potječe od pravoslavne balkanske romanizirane nomadske vlaške skupine, te da se kod Vlaha ne radi o Srbima doseljenima iz Srbije, jer su migracije srbijanskog stanovništva išle za vrijeme turskih ratova prema sjeveru, dakle, prema ugarskoj Vojvodini, a ne prema zapadu odnosno prema Bosni i Hrvatskoj. Za Starčevića su hrvatski Vlasi bili Hrvati pravoslavne vjere, kao što su i bosanski muslimani bili Hrvati muslimanske vjere.) Starčević ljude nije diskriminirao prema vjeri kao neki drugi hrvatski političari, primjerice Stjepan Radić koji je bio antisemit, ili neki srbijanski političari koji su bili antihrvati i antisemiti. Starčević se nije bavio asimilacijom nekatoličkih vjera, jer je vjeru svakog čovjeka držao čovjekovom privatnom stvari, i u tom smislu se zalagao za sekularizirano hrvatsko društvo, odnosno za hrvatsku državu odvojenu od Crkve:“Stranka prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti;da se po vjeri ne dijeli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako da ne smije nitko u ničiju dirati ni svoju drugomu nametati; da narod, različan vjerom nu jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.“ Ante Starčević nije priznavao postojanje Srba kao naroda u Hrvatskoj, jer bi se njihovo postojanje moglo izraziti jedino posebnim političkim teritorijem, dakle, onakvom politikom kakvu su vodili pobunjeni Srbi u Republici Hrvatskoj 1991. -1995. godine, ili plan „Z-4“ kakav je 1995. predložio onaj dio međunarodne zajednice (tzv. Kontaktna skupina) koji se nalazio u savezu sa balkanskim krvnikom Slobodanom Miloševićem (plan „Z-4“ predviđao je konfederalizaciju Republike Hrvatske odnosno stvaranje srpskih županija u RH, s vlastitim srpskim novcem, srpskom policijom, srpskim školstvom i sl.) Pošto su Srbijanci već u Starčevičevo vrijeme imali vlastitu državu, Srbiju, Starčević je držao da Srbi u Hrvatskoj nikako ne mogu imati ustavni status konstitutivne nacije, koji su hrvatskim Srbima omogućili hrvatski komunisti na komunističkoj skupštini ZAVNOH za vrijeme Drugog svjetskog rata, što se dalekosežno pokazalo kobnim, i za velikosrpski apetit nedovoljnim. Dok je Starčević vodio računa o svakom pedlju hrvatske zemlje, predsjednik Tuđman razmišljao je o ustupanju Konavala Karadžićevoj fašističko-komunističkoij „Republici Srpskoj“ u BiH, nudio je Bosansku posavinu Srbima za „očišćenu Baranju“ i slično, a premijer Račan je Savudrijsku valu bio ustupio Republici Sloveniji, dok ni premijer Sanader nije znao proglasiti gospodarski pojas na Jadranu, a ZERP tek s odgodom, dok za hrvatsku Svetu Geru, koja se nalazi pod slovenskom okupacijom, uopće više i ne pita. (Vidi sa, dakle, velika razlika između Ante Starčevića i onih koji nisu starčevićanci nego tko zna tko.)

Oni koji žele više saznati o Ocu domovine Anti Starčeviću, autoru Političkih načela,nazvanih „Naputak“ od 4. listopada 1870. godine, koji je objavljen 1871. godine, kao vrsta domaćeg političkog kodeksa ponašanja političara, koji bi hrvatskoj politici danas i te kako dobro došao, posebno po percepciji u javnosti neotesanim, bezobraznim i korumpiranim saborskim zastupnicima i parlamentarnim strankama i vladinim ministrima i ministricama, koji posjećuju striptiz-barove, nekontrolirano troše novac poreznih obveznika, rijetko govore istinu ili je takva percepcija o njima u javnosti, uglavnom, oni koji žele nešto više saznati o geniju Anti Starčeviću neka pročitaju njegova djela, a neka njegova djela objavljena su, primjerice, u knjizi „ANTE STARČEVIĆ – KNJIŽEVNA DJELA“, u izdanju Matice Hrvatske, u Zagrebu, 1995. godine, u kojoj su tiskani i neki Starčevićevi saborski govori, poznati povijesni govori, izrečeni 26. lipnja 1861. godine, ili 27. siječnja 1866. godine, ili 8. srpnja 1881. godine, govori kojima je političke protivnike ostavio bez teksta, bez odgovora, jer nisu u hrvatskom Saboru imali što odogovoriti oni koji su se bavili veleizdajom.

KRAJ