HRVATSKO PRAVO

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

01. ožujak 2007.

JE LI MEĐUNARODNI SUD PRAVDE ICJ POSTAO NA PREDMETU SRBIJANSKOG DE FACTO GENOCIDA U BIH I OSLOBAĐAJUĆE PRESUDE ZA SRBIJU MEĐUNARODNI SUD NEPRAVDE?!

(Crna ruka zaustavila je ruku pravde u Den Haagu)

Sud Organizacije ujedinjenih naroda, Međunarodni sud pravde (ICJ), sa sjedištem u Den Haagu, odbacivanjem tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za genocid u BiH, dokazao je svu neprincipijelnost međunarodne zajednice, i kaznenu i moralnu odgovornost nekih predstavnika Ujedinjenih naroda, Vijeća sigurnosti UN, Međunarodnog crvenog križa i pomoćnih organizacija Ujedinjenih naroda, uz predstavnike tadašnjih vlada Velike Britanije, bivšeg Sovjetskog Saveza i pravne nasljednice Ruske Federacije, Republike Francuske i djelomično vlade Sjedinjenih Američkih Država (administracija predsjednika Busha starijega) i Kraljevine Nizozemske, kada je u pitanju rat i genocid u Bosni i Hercegovini i u Republici Hrvatskoj, organiziran i počinjen de facto od strane Srbije. (Nisu u okupiranoj Poljskoj genocid nad Židovima počinili u Auschwitz-Birkenau neki „psi rata“ u vidu SS ili neke odmetnute nacističke jedinice, nego Adolf Hitler i njegova organizirana zločinačka organizacija. Nije pokolj i genocid nad zarobljenim poljskim časnicima 1940. u Katynu počinila neka odmetnuta boljševička banda nego je organizirani zločin počinio Josif Visarionovič Staljin i njegov boljševički stroj. Isto tako nije boljševik Josip Manolić 1945. na vlastitu ruku de facto počinio ratne zločine nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u Bjelovaru, nego po diktatu maršala Tita i politbiroa CK KPJ, a ne tamo neke Bakarićeve KPH koja je bila samo pomoćna zločinačka ispostava kao Karadžićev SDS u BiH. Socijalistička partija Srbije (SPS) isto je što i NSDAP ili KPSS.

Kada bi na ovome svijetu bilo barem minimalne pravde, onda bi Miloševićev režim Srbije i Marković-Kadijević-Lončarov režim SFR Jugoslavije odgovarali pred nekim međunarodnim sudom zbog invazije na RH i RBiH bez najave rata, zbog ratne agresije na obje nezavisne republike, zbog zločina etničkog čišćenja, zbog ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika i civila, zbog zločina protiv čovječnosti i zločina genocida protiv hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda. Uz Miloševićev režim, da je bilo pravde, na optuženičku klupu nekog civiliziranog suda morali bi u tom slučaju sjesti i predstavnici britanske vlade premijera Johna Majora i francuskog predsjednika Mitteranda i administracija predsjednika Busha starijega, i to zbog zapovjedne odgovornosti, ili zato što su mogli spriječiti srbijanske, ne srpske, nego srbijanske zločine a nisu, nego postoji osnovana sumnja da su čak i poticali Miloševićev režim da krene u osvajanja i istrebljivanje nesrpskog stanovništva, prvo u Hrvatskoj i BiH, potom i na Kosovu. Za to postoji cijeli niz dokaza, a o nekim dokazima govori primjerice analitičar i bivši obavještajac CIA dr. John Coleman u svojoj knjizi “Diplmacija prijevarom” (9. poglavlje “Jugoslavija u žarištu”). Ako je s pravom suđeno njemačkom nacističkom režimu i Trećem Reichu kao državi, i to pred privremenim međunarodnim vojnim sudom, onda se trebalo suditi i Miloševićevom nacional-komunističkom režimu i Socijalističkoj Republici Srbiji, SFR Jugoslaviji i njezinoj vrhušci na čelu sa premijerom Antom Markovićem i vojnim “rukovodstvom” JNA, kao i šefovima paravojnih organizacija iz Srbije, Vuku Draškoviću, Vojislavu Šešelju, Mirku Joviću i nekim drugim srbijanskim komunistima i četnicima, ako su već izvan dosega ruke pravde bili oni koji su navijali za Slobodana “Slobu” Miloševića ili ga poticali na zlodjela, navedena u Povelji OUN o ljudskim pravima, kao Francios Mitterand, John Major, Douglas Hurd, David lord Owen, Peter lord Currington, Henry Kissinger, James III Baker, Lawrence Eagelburger, Yasushi Akashi, Boutros Boutros Ghali (bivši generalni sekretar OUN), i generali OUN i predstavnici svojih zemalja, od nekih kanadskih do britanskih i francuskih generala i nizozemslih (ne)časnika koji se iskazaše u Srebrenici 1995. godine, ali i ranije, kada su Karadžićevi Srbi (uz krvavu Biljanu Plavišić, tzv. generala Mladića, Momčila Krajišnika i Nikolu Koljevića), uz Miloševićevu potporu, otvarali 1992. koncentracijske logore “Trnopolje” i “Keraterm” kod Prijedora, ili konclogor “Luku” u Brčkom, ili kada su kao glinene golubove za vrijeme trogodišnje opsade Sarajeva s okolnih okupiranih brda i planina gađali civile i djecu, ili kada su etnički očistili Banja Luku od Hrvata i Muslimana, ili dolinu rijeke Drine od Zvornika, Srebrenice, Žepe i Foče do Bijeljine, ili kada je vrhuška tzv. “JNA” u Vukovaru 1991. počinila genocid i kulturocid, te etničko čišćenje na Kosovu 1999. godine itd.

13 od 15 sudaca kontroverznog suda ICJ odlučilo je da Srbija nije odgovorna za genocid u Srebrenici, dok genocid u ostalim područjima BiH, počinjen od strane Slobodana Miloševića i Radovana Karadžića nije u četrnaestogodišnjoj maratonskoj parnici ni razmatran, na sramotu tih sudaca i sutkinja kao i na sramotu cjelokupne međunarodne zajednice, koja je ispada kao da je politički selektivni profiterski lobi za račun nedemokratskih organizacija u svijetu. Ispada da Srbija de iure nije organizarala, poticala i izvršila genocid u BiH, ali de facto jeste, dok o velikosrpskoj i velikosrbijanskoj agresiji nema ni riječi ni u jednoj presudi bilo kojega tako zvanog međunarodnog suda, bilo haaškog suda za bivšu Jugoslaviju ICTY, bilo suda ICJ.

Međunarodni suci kao da nikada nisu čuli za velikosrpski program “Načertanije”, za beogradsku “Crnu ruku” (Ujedinjenje ili smrt) koja je izazvala (na britanski poticaj) Prvi svjetski rat, kao da gentlemeni nikada nisu čuli za Memorandum SANU i Dobricu Ćosića, velikosrbijanskog ideologa i tvorca srbijanske verzije “Mein Kampf”, kao da Slobo Milošević nikada nije održao 28. lipnja 1989. ratnohuškački govor na Gazimestanu na Kosovu, i prijetnje o hapšenju čelnika kosovskih Albanaca Azema Vlasija pred milijunskim TV-auditorijem u Beogradu, kao da Slobo Milošević nikada 15. ožujka 1991. nije izvršio protuustavni državni udar u SFR Jugoslaviji, kao da “JNA” nikada 1991. nije protuustavno napustila “kasarne” širom Slovenije, Hrvatske, BiH i Srbije i krenula u zločinački pothvat i pohod zacrtavanja velikosrbijanske granice Virovitica-Karlovac-Karlobag, kao da nikada nije od strane jugoslavenske vlade i njene zločinačke armije okupirana 1991. hrvatska pokrajina Baranja, etnički očišćen i okupiran grad Ilok, uz prijetnju iločkom stanovništvu da ima sat vremena s najlon-vrečicama u rukama napustiti Ilok ili će biti bombardiran, uz bombardiranje Vukovara i etničko čišćenje i genocid u Vukovaru od strane režima Slobe Miloševića i jugorežima Ante Markovića, uz zločine koje je počinila jugoslavensko-srbijanska tajna služba - zloglasni “KOS JNA” i njena šefa Aleksandra Vasiljevića, uz zločine i terorizam koji je počinila Miloševićeva zloglasna tajna služba “Državna bezbednost”, uz okupaciju Kijeva kod Knina od strane Ratka Mladića i njegove četničke bande, uz velikosrspku pobunu u Kninu 17. kolovoza 1990. godine, uz bombardiranje Karlovca, Zadra, Dubrovnika, Vinkovaca, Osijeka, Slavonskog Broda i drugih hrvatskih gradova, uz okupaciju Cavtata od strane “JNA”, okupaciju Gline od strane “JNA”, uz napade na Pakrac, Novsku, Županju, Plitvice, uz okupaciju trećina RH i dvije trećine BiH od strane tzv. JNA i njenih pomoćnih četničkih jedinica i Miloševićeve specijalne policije. Zar je međunarodna zajednica zaboravila da je ratni zločinac i zlotvor Željko Ražnjatović “Arkan” bio šef Miloševićeve specijalne policije koji je dizao velikosrpsku pobunu u Hrvatskoj i klao po Dalju, Erdutu, Vukovaru i drugdje, nakon što se naklao u Bijeljini? Kad je “Arkan” u pitanju, tu već postoji i suodgovornost predsjednika Franje Tuđmana koji ga je preko boljševika Josipa Boljkovca pustio iz hrvatskog zatvora iako je bio pravomoćno osuđen na tri godine zatvora zbog organiziranja oružane pobune na Banovini. Kad je u pitanju Tuđmanov odnos prema Dobroslavu Paragi, međunarodna zajednica je i u tom slučaju podržala silu u odnosu prema pravdi. Dok je HVO uz HOS branio Bosansku posavinu stizale su od međunarodne zajednice kritike na Tuđmanov račun. Kad je Franjo Tuđman obračunao sa Paragom i zabio HOS-u nož u leđa, kritike iz svijeta na hrvatski račun su prestale. Zanimljivo. Kad je Tuđman na kraju Bosansku posavinu predao bez ispaljenog metka Slobodanu Miloševiću i Karadžiću, međunarodna zajednica taj je čin pozdravila. Njemački kancelar Kohl je kritizirao Tuđmana zbog “Karađorđeva” odnosno zbog dogovorene podjele BiH, ali američki predsjednik Bush stariji nije. Zanimljivo. Predsjednik Republike Francuske Francois Mitterand 1992. od predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića traži kapitulaciju napadnute Republike BiH pred Srbijom i Jugom Slobodana Miloševića, što međunarodna zajednica nikada otvoreno nije ocijenila nemoralnim, a kad je Tuđman obračunao sa generalom HOS-a Blažom Kraljevićem, vrhovnik dobiva čestitke iz svijeta. Što je hrvatska obrana protiv velikosrpske agresije postajala slabija to je Franjo Tuđman dobivao više čestitki od međunarodne zajednice i pohvale, kao prilikom tzv. “normalizacije odnosa” između RH i “SRJ” 1994. godine, kada je “SRJ” još jednu trećinu RH držala pod okupacijom. Vlast predsjednika Tuđmana je uvelike pridonjela da je sud ICJ donio 2007. sramotnu presudu kojom Srbija nije osuđena za genocid u BiH. Da je bilo po Franceku, RH ne bi bila 1999. ni podnjela tužbu protiv Srbije i Crne Gore zbog genocida u Hrvatskoj. Tadašnji ministar pravosuđa Šeparović iskoristio je priliku dok je Franjo Tuđman ležao u komi u zagebačkoj bivšoj vojnoj bolnici, i predao tužbu protiv Srbije međunarodnom sudu ICJ u Den Haagu.

Kakva je to međunarodna zajednica? Sjetimo se kako je na početku velikosrpske agresije skoro cijeli svijet osim pape Ivana Pavla II i njemačkog kancelara Helmuta Kohla poput papige ponavljao da velikosrpska agresija nije agresija nego “građanski rat”. Shodno tome Srbija da nije počinila genocid. Uzalud je izaslanik i Poljak, demokratski borac iz antikomunističkog pokreta Solidarnošć, g. Mazowiecki upozoravao svijet da Srbija i SFR Jugoslavija vrše etničko čišćenje po Hrvatskoj i BiH. Kada svijet nije reagirao, dao je časnu ostavku. Preživjela žrtva nacističkog holokausta, g. Eli Wiesel, upozorio je da je Hitler u liku Slobodana Miloševića naknadno odnio ratnu pobjedu. Zar takva svjedočanstva međunarodnom sudu ICJ i toj međunarodnoj zajednici nisu dovoljna? Ispada da je genocid počinio jedino Karadžićev režim, koji bez Miloševićeva režima nije mogao ni mrdnut, kamoli nešto drugo. Bez pomoći Kadijevića i Adžićeva generalštaba Ratko Mladić ne bi mogao ni granatu ispalit, kamoli ispucat tisuće tona municije. Zar je OUN već zaboravio kako su Mladićeve trupe tzv. mirovne vojnike OUN vezivali lancima za mostove kako NATO ne bi bombardirao položaje bosanskih Srba? Tko je držao pod kontrolom Mladića ako ne Milošević? Tko je bio razoritelj Mostara 1992. nego general “JNA” iz Beograda Momčilo Perišić, poslije i ministar u Đinđićevoj vladi Srbije, a na kraju optuženik pred sudom ICTY za ratne zločine. Isti Perišić je 1991. zapovijedio pucanje po civilnim ciljevima u Zadru. Znači, nikakav “građanski rat” nije bio u pitanju nego velikosrbijanska agresija, zacrtana još 1844. u “Načertaniju” i u šovinističkom spisu Vuka Stefanovića Karadžića “Srbi svi i svuda” (Serben über alles). Nikada nije obznanjeno da je bilo koja vlada Srbije odustala od plana o stvaranju “Velike” Srbije, od “Načertanija”. To je činjenica.

Uglavnom, dana 26. veljače 2007. godine, kada je objavljena sramotna i nečasna presuda Međunarodnog suda pravde (ICJ), umrla je međunarodna pravda – ako je ikada poslije Drugog svjetskog rata i postojala. Crna ruka zaustavila je ruku pravde u Den Haagu!

Za informaciju statistički podatci o broju žrtava u Bosni i Hercegovini: riječki Novi list objavio je 17. prosinca 2005. godine priopćenje Hrvatske izvještajne novinske agencije u članku pod naslovom: «Tijekom rata u BiH život izgubilo 99.000 ljudi». Gubitke stanovništva Bosne i Hercegovine tijekom velikosrpske i velikosrbijanske agresije od 1992. – 1995. objavio je Istraživačko-dokumentacijski centar (IDC) iz Sarajeva. Znanstveno-istraživački projekt o utvrđivanju gubitka bosanskohercegovačkog stanovništva financirala je norveška vlada, a središnje vlasti BiH te su činjenične podatke ignorirale, držeći se u nekim službenim izvješćima i publikacijama ukupne brojke od čak 300 tisuća ubijenih Muslimana/Bošnjaka. Po podatcima Istraživačko-dokumentacijskog centra ukupni broj ratnih žrtava stanovništva BiH iznosi 98.837 ljudi – civila i vojnika (navedene brojke su minimalne). Od toga broja broj ratnih stradalnika po nacionalnosti je sljedeći: Muslimana/Bošnjaka stradalo je 63.687 ili 67,87 posto, od toga broja je u ratu poginulo 30.173 vojnika Armije BiH. Srpskih civila u BiH stradalo je 1.978, a srpskih vojnika vojske tzv «Republike Srpske» poginulo je 21.399. U Bosni i Hercegovini ubijeno je i poginulo 2.076 hrvatskih civila i poginulo je 2.619 hrvatskih vojnika iz Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatskih obrambenih snaga. Sveukupno je u BiH stradalo za vrijeme rata 5.057 Hrvata. Od prijeratnih preko 800 tisuća bosanskohercegovačkih Hrvata je nakon Daytonskog sporazuma iz godine 1995. u Bosni i Hercegovini živjelo tek oko 400 tisuća. Preostalih 400 tisuća je od srpske strane etnički očišćeno iz okupiranih teritorija BiH odnosno tzv. «Republike Srpske», na teritoriju bivše Republike Bosne i Hercegovine, i iselilo u Hrvatsku i druge zemlje uslijed etničkog čišćenja i ratnih neprilika. Od 220 tisuća Hrvata u Banja Luki i Bosanskoj krajini i Bosanskoj posavini je srpski režim etnički očistio preko 200 tisuća Hrvata. Nakon rata, pa zaključno do 2005. godine je u tzv. «Republici Srpskoj» živjelo 12 tisuća Hrvata. Hrvatska strana je na slobodnom teritoriju BiH etnički očistila Bošnjake u zapadnoj Hercegovini i zapadnom dijelu gradu Mostara, dok su Hrvati od strane Bošnjaka najvećim dijelom etnički očišćeni u srednjoj Bosni. Republika Hrvatska je prihvatila preko 300 tisuća muslimanskih izbjeglica iz BiH koje je etnički očistio srbijanski agresor, najviše iz Bosanske krajine i Banja Luke, Bosanske posavine i istočne Bosne u gradovima doline rijeke Drine. Savezna Republika Njemačka je prihvatila preko 100 tisuća hrvatskih i bošnjačkih izbjeglica iz BiH, dok Velika Britanija i Republika Francuska zajedno nisu prihvatili niti 200 izbjeglica (dvije stotine). U Srebrenici je 1995. u srbijanskom genocidu ubijeno najmanje osam (8) tisuća selektiranih bošnjačkih muških osoba od 16 do 90 godina, u Sarajevu oko 10 tisuća civila, od toga preko tisuću djece je ciljano ubijeno u srbijanskom genocidu, bez obzira presudio neki «međunarodni sud» o tome ili ne. Činjenice su činjenice!