HRVATSKO PRAVO
Prve
online stranačke novine u Republici Hrvatskoj
13. ožujak
2007.
OD KOGA «VEČERNJI LIST» BRANI POLITIKU HDZ-A PREMA ISELJENIŠTVU?
Komentator „Večernjeg lista“, dosadašnji novinarski voditelj na NOVOJ TV i aktualni urednik na
zagrebačkom Plavom radiju, g. Tihomir
Dujmović, nekim svojim člancima i komentarima brani ideologiju Hrvatske
demokratske zajednice koju se braniti ne može, ali kao kukavičje jaje se
Tuđmanova nacional-Komunistička ideologija uvijek iznova podvaljuje hrvatskoj
javnosti, kao da nije dovoljno što većina biračkoga tijela biva već preko 15
godina obmanjivana od demagoga i titoističkih ideologa iz tako zvane Hrvatske
demokratske zajednice, jučer i danas.
U članku „Večernjeg lista“ pod naslovom
„Vrijeme apsurda“ njegov autor T. Dujmović daje školski primjer kako se
propagandom i bez navođenja svih činjenica, odnosno ispuštanjem bitnih
činjenica, obmanjuje čitateljstvo i potencijalno biračko tijelo Hrvatske
demokratske zajednice. Gospodin Dujmović postavlja čitateljicama i čitateljima
pitanje, kada su zadnji put čuli nešto o hrvatskoj dijaspori, i iznosi
činjenicu da je posljednji nedavno u Zagrebu održani Hrvatski svjetski kongres
bio od medija u Republici Hrvatskoj u pravilu prešućen i cenzuriran. Autor i
komentator je također iznio činjenicu o postojanju neke vrste „neobične
patologije“ kada je u pitanju odnos vlasti
prema vlastitom, hrvatskom narodu. U vezi hrvatskog iseljeništva g.
Dujmović svjedoči o nemarnom odnosu konzulata RH u Münchenu prema hrvatskom
iseljeništvu u vrijeme dok je predsjednik vlade RH bio Ivica Račan iz bivšeg
Saveza komunista Hrvatske i CK SKJ, od 2000. do 2003. godine, s time da
komentator ne navodi Račanov položaj u bivšoj komunističkoj partiji i njegov
ideološki rad, ali pretpostavlja da to hrvatska javnost jako dobro zna, inače
valjda dio hrvatske javnosti iz hrvatskog biračkog tijela ne bi njegovu partiju
SDP izabrao 3. siječnja 2000. godine da predvodi hrvatsku naciju u „nove
pobjede“ (čitaj: poraze). Dujmović navodi kako se na Hrvatskom svjetskom kongresu
čulo da o dijaspori jedino program ima HDZ, a da SDP trenutno izrađuje takav
jedan program. (Hrvatska stranka prava 1861. ima u svom programu cijeli paket
vrijednih odrednica o brizi za hrvatsko iseljeništvo i njegovo uključenje u
povratak i u razvoj Republike Hrvatske i brigu za hrvatski narod u Bosni i
Hercegovini, ali to g. Dujmovića ne zanima.)
Krenimo redom. Osnovna odrednica
programske deklaracije Hrvatske demokratske zajednice, koju je osmislio osnivač
te stranke, dr. Franjo Tuđman, bila je simbioza starčevićanstva, radićevštine i
titoizma, i to se hrvatskom narodu prodalo kao „svehrvatsku pomirbu“.
Samo neobrazovan čovjek ne zna da zajedno
jedva mogu starčevićanstvo i radićevština, a kamoli starčevićanstvo,
radićevština i titoizam, isto kao što zajedno ne mogu i nikada neće moći voda i
vatra. Ideolozi radićevštine odrekli su se hrvatskog državnog prava 1918.
godine, javno i otvoreno kada su raskinuli parlamentarnu koaliciju sa pravašima A. Horvata, pridruživši se
prevratničkom i samozvanom tzv. „Narodnom vijeću SHS“ koje je osnovalo
Jugoslaviju. Svoje odricanje od nacionalne ideologije hrvatskog državnog prava
potvrdili su 1925. kada je Stjepan Radić na čelu Hrvatske seljačke stranke sa predstavnicima
velikosrpske Radikalne stranke sklopio koaliciju, i u jugoslavenskom parlamentu
se verbalno obračunao sa pravašima dr
Vladimira Prebega (koji nisu ni sudjelovali u velikosrpskoj skupštini u
Beogradu), sipajući najotrovnije laži i klevete protiv predstavnika hrvatske
politike koji su zahtijevali samostalnu hrvatsku državu. Zaključno je Vladko
Maček na čelu radićevštine odnosno seljačke ideologije sklopio 1939. pakt sa
đavlom i sa velikosrpskom čaršijom podijelio Bosnu i Hercegovinu, sporazumom
koji je Franji Tuđmanu bio najveći uzor i doseg njegove propale politike – još
jednom sa Velikosrbima podijeliti ono što nije srpsko – Bosnu i Hercegovinu.
Predstavnici ideologije radićevštine su desetljećima LAGALI hrvatske seljačke
mase i hrvatski narod u cjelini, glumeći zagovornike hrvatske države, a iza
leđa hrvatskom narodu sklapali trule kompromise s hrvatskim neprijateljima, a
naivni i izigrani hrvatski narod na svakim je izborima mačekovcima davao sve
veći broj glasova, sve dok opet nije završio u „tamnici naroda“. Tako je i
danas!
O protuhrvatskoj i protucivilizacijskoj
ideologiji titoizma ne treba trošiti riječi, ali uvijek iznova treba naglasiti
da HDZ od 1989. pa sve do danas u svom programu ima jugoslavensku marksističku
ideologiju titoizma kao jednu od svojih osnovnih programskih odrednica, te se
nitko ne treba čuditi što se obezvređuje obrambeni rat za hrvatsku nezavisnost
i slobodu. Ostavimo se mi deklariranih hrvatskih neprijatelja-četnika kao Save
Štrbca i velikosrpskih apologeta, imamo mi u hrvatskim redovima cijeli niz jugoslavenskih apologeta, izdajica i
veleizdajica pod hrvatskim narodnim imenom i u ime hrvatstva. Od četnika se
hrvatstvo uvijek uspijevalo obraniti, ali od komunista i udbaša pod nacionalnim
bojama i stijegom četnici ispadaju mlaka vodica. Program Hrvatske demokratske zajednice
iz 1989. – 1991. uopće nije imao točku o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, kao
ni ostale stranke, poput Hrvatske seljačke stranke, Hrvatsko
socijalno-liberalne stranke, a da ne govorimo o Račanovom SKH-SDP. (Program o
hrvatskoj nezavisnosti imala je Hrvatska stranka prava pod vodstvom Dobroslava
Parage, ali to Tihomira Dujmovića ne zanima.) Međutim, demagozi HDZ-a i dan
danas tvrde i propagiraju veliku laž da HDZ brine o hrvatskoj dijaspori i o
cjelokupnom hrvatskom nacionalnom biću i razvoju.
Što je čelnik HDZ-a Ivo Sanader, za
kojega bivši glavni urednik „Večernjeg lista“, i dugogodišnji Tuđmanov šerif u
tom listu, Branko Tuđen, tvrdi da je „demagog“, učinio da hrvatski konzulat u
Münchenu ima bolji ili odličan odnos prema hrvatskom iseljeništvu? Politika Ive
Sanadera je kompromiserska politika već viđena u hrvatskoj povijesti: Sanader
paktira sa Stjepanom Mesićem, a isti taj Mesić u predsjednički ured vratio je
najgore jugokomunističke i udbaške kadrove, koji su se u tom titoističkom uredu
kao na karuselu vrtili još za vrijeme prvog predsjednika Republike Hrvatske
Franje Tuđmana. O čemu, dakle, Tihomir Dujmović priča? Najuži Sanaderovi
suradnici, poput Luke Bebića (HDZ), potpredsjednika Hrvatskog sabora, i samoga
predsjednika Hrvatskog sabora, Vladimira Šeksa (HDZ), uzdižu u nebesa
predstavnike titoističke ideologije Vladimira Nazora i maršala Tita, masovne
ubojice hrvatskog naroda. Tko slavi sramotni državni praznik 22. lipnja na dan
kada su jugoslavenski komunisti na Staljinovu zapovijed i nalog Komunističke
internacionale (Kominterne) digli oružani ustanak protiv tadšanje hrvatske
države i vršili terorizam protiv hrvatskih civila za vrijeme Drugog svjetskog
rata, a 1945. u velikom „finalu“ ispunili obećanje velikosrpskih apologeta iz
glasila „Srbobran“ iz 1902. o istrazi protiv Hrvata – istraga protiv ratnih
zarobljenika s metkom u potiljak na Križnim putovima. Trg maršala Tita u
Zagrebu? Sanaderova vlada jednostavnim potezom pera može donijeti zakon o
ukidanju tog sramotnog naziva, ali NE ŽELI! Procesuirati partizanske masovne ubojice poput komandanta OZN-e u
Krapini 1945. godine, Stjepana Hršaka, istražiti maceljske ratne zločine,
genocid u Kočevskom rogu, sve bi to Sanaderova vlada putem Glavnog državnog odvjetnika
Mladena Bajića mogla učiniti u roku od tri mjeseca, ali NE ŽELI! Donijeti zakon
o zabrani javnog isticanja totalitarnog znakovlja, poput crvene zvijezde
petokrake, kukastog križa, četničke kokarde, ustaškog „U“, što je još 2000.
godine predložio Hrvatskom saboru predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. g.
D. Paraga, mogao bi i predsjednik HDZ-a i premijer Sanader, ali NE ŽELI!
Sanader je hrvatskoj javnosti i članovima HDZ-a prešutio i izglasavanje
rezolucije Europske pučke stranke iz 2004. o „Osudi totalitarnog komunizma“,
što onda očeklivati od takvog premijera i oportunista?
Trubiti da je Račan provodio
neokomunističku protuhrvatsku politiku, a prešućivati protuhrvatsku i
neokomunističku politiku HDZ-a, od Franje Tuđmana do Ive Sanadera znači
hrvatskom narodu podmetati nogu da padne.
Tihomir Dujmović, pod izlikom brige za hrvatstvo brani neobranjivu
titoističku ideologiju Hrvatske
demokratske zajednice u odnosu na titoističku ideologiju Račanove SDP-partije.
To su pravi apsurdi, a ne oni koje g. T. Dujmović nabraja u svojim kolumnama,
kao uostalom i Milan Ivkošić. Njihove
kolumne i služe da se hrvatskom
biračkom tijelu serviraju krivi apologeti hrvatskog državnog prava i sve ono
što nacionalna ideologija sadrži, od učinkovite pravne države do obrane
ljudskih prava i socijalne politike. Apologeti HDZ-a, bilo izvornog Tuđmanovog
ili redizajniranog ušminkanog Sanaderovog nikako da shvate osnovnu stvar:
pšenica može rasti samo na plodnome tlu, nikako na zagađenom!