Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967

HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

17. ožujak 2007.

40 obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

(Napadači i branitelji Deklaracije i Matice hrvatske od 1967. do 1989. i 2007.)

17. III 1967. – 17. III 2007.

Nacionalno usmjeravanje kulturnog rada Matice hrvatske (MH) se prvi puta nakon Drugog svjetskog rata i dolaska partizana na vlast počelo sredinom šezdesetih godina 20. st. koncentrirati oko problema hrvatskog jezika. Vrhunac rada Matice hrvatske je kada su njeni djelatnici i članovi donijeli u ožujku 1967. godine dotada nezamislivu „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“, koja predstavlja prvorazredni događaj u novijoj povijesti hrvatskog naroda.

Navedeni povijesni dokument donijet je u uvjetima komunističko-velikosrpskog policijskog režima u Hrvatskoj. Izjavu i svečana načela o hrvatskom jeziku inicirao je Upravni odbor Matice hrvatske, a jedan od vrlo zaslužnih inicijatora Deklaracije 1967. je profesor Miroslav Brandt, hrvatski povjesničar. Deklaracija o hrvatskom jeziku bila je zamišljena kao zaštita hrvatskog jezika od jugoslavenske unitarizacije i srbizacije u odnosu prema umjetnom tzv. „srpsko-hrvatskom ili hrvatsko-srpskom“ jeziku kojega je stvorila i sklepala jugoslavenska komunistička partija na jezičnom fonetskom principu velikosrpskog seoskog „đilkoša“ Vuka Stefanovića Karadžića i Novosadskim dogovorom marksističkih književnika 1954. godine.

Matica hrvatska je Deklaraciju donijela u nepovoljnim uvjetima za hrvatski narod kada se Hrvati zbog jugoslavenskog zajedničkog „srpsko-hrvatskog rječnika“ i objavljivanja Pravopisa na osnovi Novosadskog dogovora iz 1954. godine nađoše u klopci. U toj borbi protiv zajedničkog jugoslavenskog jezika pod nazivom „srpsko-hrvatski ili srpsko-hrvatski“ je ključnu ulogu imao prevareni potpisnik tzv. „Novosadskog dogovora“, dr Ljudevit Jonke, a ne netko drugi. Borba protiv srpske unifikacije hrvatskog jezika odnosi se i na Jonkeov aktivan angažman na skupovima i stručnim kongresima jezikoslovaca Titove Jugoslavije. Dok je pedesetih godina 20. st. Lj. Jonke bio intelektualni stup crvenog režima oko kojeg se hrvatski jezik trebao smotati u plašt umjetnog jugoslavenskog jezika, i nestati, a s nestankom hrvatskog jezika potom bi nestao i hrvatski narod, šezdesetih godina 20. st. je Jonke postao osviješteni stup obrane hrvatskog naroda. Za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. Ljudevit Jonke časno je i hrabro obnašao dužnost predsjednika Matice hrvatske.

Matica hrvatska u Hrvatskom proljeću 1967. – 1971. i njen udbaški nadzor pod palicom Josipa Manolića

Za oslobođenje od kontrole i političkog pritiska na povijesnu hrvatsku kulturnu ustanovu Maticu hrvatsku od presudnog je značenja bio odlazak sa dužnosti glavnog tajnika Matice, Jože Horvata, dužnost koju je ovaj nositelj prvoboračke partizanske spomenice iz 1941. godine, pukovnik JNA i član KPJ od 1938. godine zauzimao od 1954. godine. Međutim, Matica hrvatska je i dalje putem doušnika jugoslavenske tajne službe i političke policije bila pod nadzorom komunističke partije. Kako bi prestala režimska kontrola nad Maticom, njen potpredsjednik, sveučilišni profesor dr. sc. Miroslav Brandt, tada još član komunističke partije, zatražio je u izravnom službenom razgovoru s načelnikom jugoslavenske tajne službe (UDB-a) za grad Zagreb, Josipom Manolićem, da povuče suradnike UDB-e iz Matice hrvatske kako bi prestao policijsko-obavještajni nadzor. Visokopozicionirani šef zagrebačke UDB-e, Manolić, izrazio je formalno razumijevanje za ogorčenje Matičinih djelatnika, ali učinio nije ništa. Umjesto Manolića je Maticu hrvatsku od policijskih agenata i doušnika navodno oslobodio član Matičinog Upravnog odbora, Šime Balen, također Titov partizan, hrvatske nacionalnosti, oficir jugoslavenske armije i delegat KPH na komunističkoj skupštini ZAVNOH i AVNOJ u Drugom svjetskom ratu. Od tada je usmjeravanje Matice hrvatske prema hrvatskim nacionalnim interesima postalo slobodnije.

(Boljševik Josip Manolić je u neovisnoj Republici Hrvatskoj i u Hrvatskoj demokratskoj zajednici postao najuži suradnik Franje Tuđmana, zamjenik i nositelj najviših stranačkih i državnih dužnosti u RH, od premijera vlade i predsjednika gornjeg doma Sabora Republike Hrvatske, do koordinatora obavještajnih službi (UNS) za vrijeme predsjednika Tuđmana, načelnika udbaške tajne službe RH, SZUP, sve dok se sa Tuđmanom nije razišao 1994. godine, ali do tada je hrvatskoj borbi za državnu neovisnost i za demokraciju nanio nepopravljivu štetu, a osumnjičen je po zapovjednoj odgovornosti kao ubojica Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, a njegov bratić ga je osumnjičio za ratni zločin nad hrvatskim ratnim zarobljenicima 1945. u Bjelovaru, ali kao nekadašnji Titov boljševik uživa zaštitu od progona pravne države; Šimu Balena je prvi predsjednik RH Franjo Tuđman odlikovao najvišim hrvatskim državnim odličjem, i njegov generalski čin iz JNA preveo u čin pričuvnog generala Hrvatske vojske, dok je Š. Balen 1945. putem stranica glasila komunističke partije „Vjesnika“ pozivao na linč protiv hrvatskih rodoljuba, a 1943. bio je u Sošicama na Žumberku suodgovoran za ratni zločin nad 218 hrvatskih ratnih zarobljenika koji su pobijeni i bačeni u jamu „Jazovku“.)

Uz Maticu hrvatsku postojala je njena sestrinska ustanova - nakladnička kuća Nakladni zavod Matice hrvatske. Na čelu Matičine izdavačke kuće nalazio se od 1964. godine Vlatko Pavletić, prvi ministar obrazovanja i školstva Republike Hrvatske u vladi prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Vlatko Pavletić bio je i predsjednik Hrvatskog sabora i v.d. predsjednika Republike Hrvatske nakon Tuđmanove smrti do završetka novih predsjedničkih izbora, a u aferi oko isplate honorara za njegove knjige na položaju predsjednika Sabora, koje još nisu bile ni tiskane, digla se velika prašina, ali opet se i slegla bez ikakvih posljedica u hiperkorumpiranim kriptokomunističkim vlastima Republike Hrvatske.

Deklaracija o hrvatskom jeziku iz 67' usko je vezana uz dugotrajni proces katarze (osvješćivanja) zavedenih intelektualaca s hrvatske političke ljevice i oslobađanje hrvatskih jezikoslovaca i književnika od koncepcije i ideologije jezičnog Novosadskog dogovora, koji su od hrvatskih književnika pedesetih godina 20. st. potpisali, primjerice, Miroslav Krleža, Dobriša Cesarić, Petar Šegedin i drugi. Taj proces distanciranja, oslobođenja i otvorenog suprotstavljanja beogradskom jezičnom unitarizmu u biti je istovjetan s općim procesom spoznavanja smrtne opasnosti koju je za opstanak hrvatskog naroda značio komunistički režim ili režim socijalizma.

Današnji kriptokomunstički režim nominalno demokratskih vlasti RH nije nimalo manje opasan od starijeg velikog brata iz 1967. godine, možda je još opasniji jer se bivši Titovi partijski sekretari i aparatčici, kao i bivši doušnici UDB-e i KOS-a JNA, skrivaju iza nazivlja „socijaldemokratske partije“, liberalnih i konzervativnih stranaka HDZ-a, HNS-a i ukradene stranke „HSP“ i u drugim nekim strankama ili se nalaze na visokim državnim položajima u strukturama hrvatske države.

Neposredno ishodište koje je zametak „Deklaracije“ bila je bilješka profesora Stjepana Ivšića koju je on zapisao uz svoj potpis na Novosadskom dogovoru. Tu bilješku je jugoslavenski režim namjerno prešutio u izdanju Matice srpske i Matice hrvatske iz 1960. godine u objavljenoj knjizi „Pravopis hrvatsko-srpskog književnog jezika“. Hrvatska deklaracija o hrvatskom jeziku predstavlja vrhunac borbe Matice hrvatske protiv srbizacije hrvatskog jezika. Inicijatori te borbe bili su od Matice izabrani članovi komisije Matice hrvatske u sastavu: Brandt, koji se je nalazio na čelu komisije, zatim, Katičić, Pavišić, Ladan i Pavletić. Tuđmanov protežirani hrvatski jezikoslovac Dalibor Brozović nikako nije bio inicijator Deklaracije o hrvatskom jeziku, niti je to bio Franjo Tuđman, i ni jedan ni drugi nemaju za „Deklaraciju“ nikakve zasluge. Zaslužne povijesne zasluge za Deklaraciju imaju, pored imenovane petorice vrhunskih intelektualaca, još Jakša Ravlić i Ljudevit Jonke. (Ravlić je nakon Drugog svjetskog rata također bio žestoki komunist i titoist, koji je također doživio osobnu katarzu i raskinuo sa zabludama komunizma i jugoslavenstva. U vrijeme donošenja Matičine hrvatske jezičke „Deklaracije“ Ravlić je bio predsjednik Matice hrvatske.)

Savka Dabčević Kučar, počasna predsjednica Hrvatske narodne stranke-liberalni demokrati, 1967. na čelu CK SKH odgovorna za partijsku osudu Deklaracije i njezinih potpisnika

Matičini inicijatori „Deklaracije“ su Savezu komunistu Hrvatske, kojemu je tada već na čelu Centralnog komiteta predsjedavala reformatorica Savka Dabčević-Kučar, ponudili da CK SKH uvrsti „Deklaraciju“ među ustavne prijedloge. U tu svrhu je jezičku „Deklaraciju“ potpisalo 18 ustanova hrvatske republike, među njima, primjerice, Društvo književnika Hrvatske (DKH) i druge javno-pravne ustanove.

Hajka na Deklaraciju – Stjepan Mesić tražio zatvorske kazne za njene potpisnike

Upravni odbor MH je tekst „Deklaracije“ uputio „sredstvima javnog priopćavanja“ i dana 17. III 1967. je „Deklaracija“ objavljena najprije u „Telegramu“. U zagrebačkom, beogradskom i sarajevskom partijskom tisku (neovisni tisak nije u to vrijeme postojao, kao što i danas u pravilu ne postoji, što je znakovito) počela je neviđena hajka na „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“ i njene autore, kao i na Maticu hrvatsku. Neargumentirani napadi na Maticu hrvatsku zbog hrvatske jezičke deklaracije, klevete koje je crveni režim javno iznosio na račun djelatnika MH, laži i uvrede koje je protivnik u režimskom dirigiranom tisku iznosio na račun onoga što je nazivao „nacionalizmom“, predstavljao je uvod u službeni napad komunističke partije na „Deklaraciju“ u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, u Zagrebu. Komunistička partija s njenim boljševičkim „rukovodstvom“ u Beogradu na čelu sa Josipom Brozom Titom odmah je hrvatsku jezičnu deklaraciju ocijenila kao napad na „bratstvo i jedinstvo“ između Srba i Hrvata, napad na tekovine partizanske borbe i revoluciju. U zgradi hrvatskog Sabora u Zagrebu je delegat komunističke partije iz Orahovice, Stjepan Mesić, koji je 2000. godine od većine hrvatskog biračkog tijela izabran za drugog predsjednika Republike Hrvatske, i 2005. potvrđen na tom položaju, što je još poraznije za Hrvate koji brzo zaboravljaju nepravde koje im drugi učiniše (Otac domovine dr. Ante Starčević), najoštrije je napao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju su potpisali predstavnici brojnih hrvatskih kulturnih institucija, među njima i književnik Miroslav Krleža. Stjepan Mesić tražio je 1967. za potpisnike Deklaracije o hrvatskom jeziku kazneno-pravnu odgovornost. Partijsko glasilo «Vjesnik», osnovano od jugoslavenskih partizana u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata kao «Vjesnik narodne fronte Hrvatske», prenio je 31. srpnja 1967. godine Mesićev napad na potpisnike Deklaracije:

«(...) Stipe Mesić rekao je na početku svog izlaganja u diskusiji da ga nije toliko iznenadilo bacanje bombi* na naša /jugoslavenska/ predstavništva u Americi i Kanadi, bacanje bombi na naše konzulate u Zapadnoj Njemačkoj, jer se zna tko baca te bombe i tko stoji iza tih grupica, koliko ga je iznenadila ova deklaracija. Kada sam pročitao tu deklaraciju, rekao je, nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje, i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo, čega se mi ne možemo odreći i za što su pale velike žrtve (...) Ovi bombaši, s koje god strane dolazili, doći će sigurno pod udar ne samo našeg hrvatskog naroda nego svih naroda naše socijalističke domovine. Bez obzira na to na koji način se postavljaju obranaški potpisnici i sugovornici tih potpisnika, na koji način oni branili sebe, da li su to potpisali u pijanom ili kakvom drugom opojnom stanju. Mislim da je deklaracija doživjela apsolutni krah i da je javnost osudila sve njezine sastavljače. Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije nego da i tužilaštvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba.» (Vjesnik, 31.7.1967 «S. Mesić: Apsolutno krah deklaracije)

*/Bombe odnosno terorističke akcije o kojima je govorio delegat Stipe Mesić pripisivane su hrvatskim emigrantskim organizacijama, koje su u žargonu jugokomunista nazivane «ustaškim organizacijama»,ali je povijesna znanost u vremenu poslije tih događaja dokazala da su bombe podmetali tajni agenti i suradnici odnosno doušnici jugokomunističkih totalitarnih tajnih službi, infiltrirani u hrvatske emigratske organizacije./

Ovome se može pridodati da je već samo navedeni detalj o govoru Stjepana Stipe Mesića iz 1967. godine mogao biti dovoljan za lustraciju Stjepana Mesića iz bilo koje javne i državne službe Republike Hrvatske. Ako se uz navedeni kompromitirani govor Stjepana Mesića iz 1967. uzme u obzir i teške ali ne i neargumentirane sumnje i optužbe da je Stjepan Stipe Mesić bio doušnik jugoslavenskih totalitarnih tajnih službi, te da je navodno bio i kadrovik Udbe u slavonskoj općini Orahovici, onda Mesiću nije niti jedne sekunde mjesto na bilo kojem javnom položaju u Republici Hrvatskoj. Dok je Stjepan Mesić bio u Hrvatskoj demokratskoj zajednici čak je 1992. pred hrvatskim iseljenicima u Australiji hvalio uspostavu NDH od 10. travnja, što je u hrvatskoj javnosti prezentirano 2006. godine, iste godine kada je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić licemjerno optužio novinara i glavnog urednika Večernjeg lista da su «usašoidi», zato što je objavljen kompromitirajući članak o Mesićevu savjetniku za vanjske poslove Budimiru «Budi» Lončaru da je «1991. godine Republiku Hrvatsku osudio na smrt» zbog zalaganja za uvođenje međunarodnog embarga na izvoz oružja u Miloševićevu SFR Jugoslaviju, embargo koji je pogodio samo razoružanu Hrvatsku, ali ne i do zuba naoružanu «JNA» i Srbiju. Međutim, unatoč optužbama za komunizam je Stjepan Mesić postao 1990. godine Tuđmanov zamjenik u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), predstavnik Republike Hrvatske u Predsjedništvu SFR Jugoslavije 1990./1991. godine, predsjednik vlade RH, predsjednik Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske od 1993.-1994. godine, i 2000. godine kandidat Hrvatske narodne stranke (HNS) za predsjednika Republike Hrvatske, nakon što je Mesić na parlamentarnim izborima 2000. godine propao kao kandidat za saborskog zastupnika. Uoči i za vrijeme predsjedničke kampanje 2000. godine niti jedan glavni urednik bilo kojeg medija u Republici Hrvatskoj nije objavio ili dao objaviti kompromitirajući govor Stjepana Mesića iz 1967. u tadašnjem komunističkom jednopartijskom i jednoumnom Saboru, tako da najveći dio hrvatskog biračkog tijela uopće nije bio upoznat s time da je Mesić 1967. napao hrvatsku deklaraciju o zaštiti hrvatskog jezika. Uz to, nitko od hrvatskih političara, osim Dobroslava Parage, nije ukazao na Mesićevu kompromitiranu prošlost. Tek poslije se javljaju Miroslav Tuđman, Zdravko Tomac i drugi Mesićevi aktualni kritičari, s time da je Zdravko Tomac kao tadašnji Račanov zamjenik u Socijaldemokratskoj partiji godine 1998. najoštrije napao Dobroslava Paragu nakon njegova boravka u gradu Washingtonu i lobiranja za predloženu rez. br. 375 Zastupničkog doma am. Kongresa od 2. ožujka 1998. godine, u kojoj američki zakonodavci kritiziraju vladu Republike Hrvatske i Predsjednika Tuđmana zbog neprovođenja demokratskih reformi i nepostojanja slobode tiska, kao i otimanja Hrvatske stranke prava od strane Tuđmanova režima, prilikom čega Paraga na Hrvatskoj televiziji uopće nije dobio pravo na demanti Tomčevih i Šeksovih kleveta i laži (Hrvatska televizija bila je najmoćniji medij u Republici Hrvatskoj u to vrijeme; u emisiji vijesti Hrvatske televizije puštena je slika sa tiskovne konferencije predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. D. Parage, ali ne i ton, a umjesto Parage su o Rezoluciji br. 375 i pismu kongresnika predsjedniku Clintonu govorili Z. Tomac i V. Šeks, dakle, predstavnik fiktivne saborske opozicije, tada visoki funkcionar Račanove Socijaldemokratske partije, i predstavnik tada vladajuće partije HDZ). Tek nakon predsjedničkih izbora 2000. godine je «Slobodna Dalmacija» objavila seriju članaka o kompromitiranoj Mesićevoj prošlosti u kontekstu suradnje s Udbom, a tek 2006. godine je zadarski tjednik «Hrvatski list» objavio u broju od 19. listopada, u članku pod naslovom «Prestrašno je što je takav lažov i krivotvoritelj na čelu Hrvatske» (razgovor sa bivšim komunistom Zdravkom Tomcem) Vjesnikov članak iz 1967. godine. Narodna poslovica glasi: Kasno kraljević Marko na Kosovo stiže! Mesić je odmah 2000. godine po stupanju na predsjedničku dužnost u Zagrebu organizirao tzv. Zagrebački summit na kojemu je glavnu riječ vodio francuski predsjednik Jaques Chiraques, i na kojemu je Republika Hrvatska smještena u trgovačko-carinsku balkansku uniju sa Srbijom, unatoč tome što je Ustav Republike Hrvatske izričito zabranio stvaranje bilo kakve balkanske unije u kojoj bi Republika Hrvatska bila članica. No, predsjednik vlade RH Ivo Sanader (HDZ) je zajedno s predsjednikom Mesićem zdušno radio na guranju i trpanju Republike Hrvatske u balkansku uniju. U svom drugom predsjedničkom mandatu je Mesić zdušno obnavljao kult ličnosti diktatora i koljača Josipa Broza Tita, a Ivo Sanader se kukavički držao po strani, kao da ga se to ne tiče, jer «on je radio na učlanjenju RH u EU». Kao šlag na kavi ili kao točka na «i» je Stjepan Mesić u predsjedničkom uredu zaposlio bivše boljševike ili drugim riječima, predstavnike bivšeg totalitarističkog jugokomunističkog titoističkog režima, poput bivšeg ministra SFR Jugoslavije i oficira totalitarne tajne službe Ozne Budimira «Budu» Lončara, ili glasnogovornika CK SKH na «TV Zagreb» Tomislava Jakića i druge bivše jugokomuniste, i čak je bezobrazno i lažno tvrdio da je Lončarov zahtjev za uvođenjem embarga na oružje u Vijeću sigurnosti OUN godine 1991. bio usmjeren protiv Miloševićeva režima, iako je rez. VS OUN o embargu na izvoz oružja u SFRJ od 25. rujna 1991. bio smrtni udarac Republici Hrvatskoj, jer je «JNA» bila do zuba naoružana i nikakav embargo jugoarmiji nije štetio, dok su jugoboljševici Šuvar i Račan 1990. razoružali Hrvatsku i hrvatski narod na način da su se suglasili s oduzimanjem oružja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske od strane «JNA» u razdoblju nakon održanog drugog izbornog kruga prilikom prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. Možda je Mesićeva najbesramnija izjava da se Tita ne smije optuživati za ratne zločine, jer da je maršal bio navodno predvodnik antifašističke borbe, iako je povijesna istina da je Tito u Drugom svjetskom ratu predvodio revolucionarnu i boljševičku, a ne antifašističku borbu, te je crveni maršal odgovoran za masovna ubojstva preko 200 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika i civila 1945. godine. Mesić je svojom rehabilitacijom Josipa Broza Tita pljuvao po hrvatskom političkom narodu i svojim građanima. Naravno da u predizbornoj kampanji za predsjednika Republike, kako za prvi, tako i za drugi mandat, Stjepan Mesić nije u niti jednoj točki svog predizbornog programa građanima ponudio rehabilitaciju Tita, osim što se načelno izjašnjavao za antifašizam, ali je biračkom tijelu prešutio da pod antifašizmom misli na jugokomunistički totalitarni revolucionarni titoizam.

Nakon donošenja hrvatske „Deklaracije“ 1967. godine je SKH pod „rukovodstvom“ Savke Dabčević Kučar počeo s partijskom kritikom na račun Matice hrvatske i autora Deklaracije koji su ujedno bili njeni inicijatori. Komunistička partija je u Hrvatskoj tih godina vršila neviđeni pritisak na potpisnike „Deklaracije“ tako da je književnik Gustav Krklec povukao svoj potpis potpore na Deklaraciju dok Miroslav Krleža ipak nije, iako je u pravilu bio kukavica, što je dokazao desetljeće i pol kasnije kada se nije htio potpisati na peticiju Paraga-Brajder kojom je zahtijevano puštanje na slobodu svih političkih zatvorenika u SFR Jugoslaviji. (Za razliku od Krleže je „hrvatski Saharov“ Ivan Supek potpisao 1980. peticiju koja je u konačnici srušila Titovu Jugoslaviju.) Izrečene su partijske kazne isključenja ograničenog broja članova SK iz čanstva u SR Hrvatskoj, a među isključenim partijskim članovima je i predsjednik autorske Matičine komisije, profesor Brandt, dok je u isto vrijeme iz članstva komunističke partije isključen i Franjo Tuđman, general JNA u mirovini, ali ne zbog „Deklaracije“, s kojom nije imao veze, nego zbog razloga koji su vezani za njegovu dužnost direktora Instituta CK SKH za radnički pokret (marksistički institut je u Republici Hrvatskoj preimenovan u „Institut za hrvatsku povijest“, u Zagrebu). Franjo Tuđman je član Upravnog odbora MH bio u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine, kada je vodio Matičin odjel za povijest.

Novi napadi na hrvatski jezik 2006./2007. godine

Godine 2006 je njemački lingvist i politički analitičar iz Instituta za Jugoistočnu Europu, Wolf Oschlies, u njemačkom političko-znanstvenom mjesečniku Euroazijski magazin, u članku o „Balkanskim jezicima u Europskoj Uniji“ nazvao Deklaraciju o hrvatskom jeziku iz 1967. godine „idiotizmom“, što je paradoksalno jer jedan od potpisnika Deklaracije je i Miroslav Krleža kojega Vuk Oschlies citira u svojim člancima o kritici balkanske zbilje, kao na pr. u citatu: „Čuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture“. 40 godina nakon povijesne Deklaracije Wolf Oschlies ne priznaje da postoji hrvatski jezik i samobitan hrvatski narod, kao što je velikosrpski klan 1902. u Zagrebu, u glasilu Srpske samostalne stranke „Srbobran“, negirao u šovinističkom članku „Hrvati i Srbi“ (Do istrage vaše ili naše) Hrvatima pravo na nacionalnu samobitnost i samoodređenje. Stoga je obrana hrvatskog jezika danas aktualna kao i prije 40 godina. Hrvati, probudite se!

U vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine je Matica hrvatska imala 2457 članova i 42.023 člana svih kategorija (radnici, pomagači, počasni članovi, stručni suradnici), 55 pododbora i 23 društva prijatelja Matice. Na javnim skupovima Matice hrvatske 1971. godine najčešće su kao predavači nastupali sljedeći njeni predstavnici: potpredsjednik Miroslav Brandt (28 predavanja), predsjednik Ljudevit Jonke (16 predavanja), Franjo Tuđman (16 predavanja), Šime Đodan (12 predavanja), Vlado Gotovac (12 predavanja) i drugi. (Nakon dolaska na vlast 1990. je Franjo Tuđman u hrvatskoj javnosti sebe predstavio kao vodećeg člana Matice hrvatske i predvodnika Hrvatskog proljeća, što je nonsens, jer vodeći intelektualci-proljećari bili su Ljudevit Jonke, Miroslav Brandt, Vlado Gotovac, Ante Paradžik, Bruno Bušić, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Šime Đodan, Marko Veselica i drugi, a Franjo Tuđman je samo jedan od njih, i to u srednjem „ešalonu“, nikako u vrhu.)

Josip Vrhovec i Stipe Šuvar – udarne pesnice Titova totalitarnog režima u Hrvatskoj:

Nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća 1972. godine je boljševik Josip Vrhovec od predsjednika Matice hrvatske telefonski zatražio smjenu određenih djelatnika Matice hrvatske što je Ljudevit Jonke odbio učiniti. Nakon toga je CK SKH na čelu sa bivšim političkim komesarom, i danas osumnjičenom partizanskom ratnom zločinkom (Kočevski rog, 1945.), Milkom Planinc dao zabraniti rad Matice hrvatske, koja je obnovljena tek 12. XII 1989. godine, i to najviše zaslugom profesora Miroslava Brandta, neovisno od Račanove komunističke partije, ali i neovisno od Tuđmanovog HDZ-a, zbog čega je za vrijeme prvog predsjednika Franje Tuđmana uvaženi profesor Brandt došao pod medijsku i državnu cenzuru pod kojom je i umro ne doživjevši slobodu medija, slobodu riječi koja je i danas pod žestokom neokomunističkom cenzurom u Republici Hrvatskoj.

«Drug» JOSIP VRHOVEC (Hrvat po nacionalnosti), visoki funkcionar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i izvršni sekretar Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 1972. godine, provodi čistke unutar komunističke partije u Hrvatskoj, i obračunava se sa tako zvanim «hrvatskim nacionalizmom», otvara policijsko-sudske istrage i potiče masovna uhićenja nedužnih ljudi, koje su jugokomunisti optuživali za «kontrarevoluciju». Izmislio je tzv. «Komitet pedesetorice» kao nekakav vladin oporbeni kabinet u sjeni. Članove uredništva poznatog glasila «Hrvatskog tjednika» Vrhovec je uporedio s nacističkim glasilom Hitlerove NSDAP «Völkischer Beobachter». Društvu književnika Hrvatske zabranio je iskazivanje prosvjeda, a protiv potpisnika peticije za amnestiju političkih zatvorenika provodi uhićenja i progone, nakon što je peticija Dobroslava Parage i Ernesta Brajdera pročitana na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (OSCE) u Madridu, kojoj je prisustvovao i Josip Vrhovec (Ernesta Brajdera su Vrhovčevi istražitelji ubili za vrijeme policijske istrage u Zagrebu; to, međutim, nije spriječilo Franju Tuđmana da šefa istražiteljske ekipe koja je skrivila Brajderovu smrt, Zdravka Mustača, postavi za šefa udbaške tajne službe SZUP; Mustač je bio dugogodišnji Manolićev predstojnik kabineta u vrijeme borbe za hrvatsku neovisnost devedesetih godina 20. stoljeća, a nakon odlaska iz državne službe postao je šef osiguranja Kaptol-banke u vlasništvu Tuđmanova unuka Dejana Košutića; za vrijeme Miloševićeva velikosrpskog mitinga na Gazimestanu na Kosovu, 28. lipnja 1989. godine, na srpski pravoslavni Vidovdan kada je najavio rat nesprksim narodima na prostoru tadašnje SFR Jugoslavije, Zdravko Mustač bio je šef osiguranja.)

Hrvatski književnik Vlado Gotovac napisao je o «velikanu jugokomunističke represije» i ortodoksnom titoistu Josipu Vrhovcu sljedeće: «Upornost u obmanjivanju javnosti, u klevetanju i laganju, dostojna jedne patološke, bjesomučno ambiciozne i bezobzirne kreature: upravo toliko i fizički ružne.»

Za svog imotskog progonitelja V. Gotovac reče: «Šuvar, na primjer, nikome na zemlji ne želi dobro. Od primitivnosti sumoran, pun resantimana prema svakoj delikatnosti, svakoj produhovljenosti, on bi zatvorio svakog tko zna izabrati kravatu i dobro je svezati».

Unatoč dokumentiranim povijesnim činjenicima o kršenju ljudskih prava od strane Titove udarne pesnice u Hrvatskoj, zagrebački liberalni tisak, nakon smrti ovog boljševika, piše 2006. panegirike Josipu Vrhovcu, i lažno ga predstavlja kao borca protiv Miloševićeve ekspanzije. Slične panegirike je zagrebački i riječki liberalni tisak pisao o pokojnom boljševiku Stipi Šuvaru – komunističkom ideologu (uz Račana) sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, i zagovaratelju velikosrpskog ideologa Vuka Stefanovića Karadžića. U Jugoslaviji se dr. Šuvar «proslavio» kao pisac tako zvane «Bijele knjige» s popisom 130 osoba koje je naveo kao politički nepodobne, zbog čega je njemački književnik i nositelj Nobelove nagrade Heinrich Böll prosvjedovao na sjednici godišnje skupštine njemačkog PEN kluba u listopadu 1984. godine, «što se u Hrvatskoj drže u tamnici ljudi poput Gotovca, Tuđmana, Parage i Veselice». Na aktivu međuopćinskog komiteta SKH u Imotskome (njegovu rodnom mjestu) dr. Šuvar potiče na daljnje progone nedužnih Hrvata, naglašavajući da «u Hrvatskoj živi još oko 85 tisuća obitelji čiji su preci ili članovi bili na strani poraženih snaga iz vremena Drugog svjetskog rata, te otuda još uvijek dolazi prijetnja izazivanju napada na temelje socijalističke Jugoslavije i vlasti radničke klase». Hrvatska pravna država Stipu Šuvara nikada nije pozvala na odgovornost zbog kršenja ljudskih prava u Titovoj totalitarnoj Jugoslaviji. No, zato je šef Socijalističke radničke partije (SRP) S. Šuvar pozvao na odgovornost neke hrvatske branitelje pod sumnjom da su u Sisku počinili ratne zločine protiv određenog broja osoba srpske nacionalnosti. Državno odvjetništvo je promptno reagiralo na Šuvarevu kaznenu prijavu, ali Glavni državni odvjetnik već 17 godina uopće ne reagira na kaznene prijave protiv osumnjičenih partizanskih masovnih ratnih zločinaca. Ovakve jednostrane reakcije Državnog odvjetništva već su jednom viđene, ali u 3. Reichu, Sovjetskom Savezu i Titovoj Jugoslaviji.

JAZU protiv hrvatske himne, a liberali i hadezeovci protiv neovisne Matice hrvatske

CK SKH je neuspješno preko satelitske organizacije „Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske“ (SSRNH) pokušao 1989./1990. kontrolirati rad obnovljene Matice hrvatske, koja je, međutim, kao neovisna ustanova obnovljena isključivo nesebičnim zalaganjem Miroslava Brandta, a ne akademika JAZU (akademija preimenovana u HAZU tek u Republici Hrvatskoj) ili Društva književnika Hrvatske. Da je bilo po volji nekih članova-akademika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU) na obnoviteljskoj skupštini Matice hrvatske 1989. ne bi bila odsvirana hrvatska nacionalna himna „Lijepa naša...“ nego bi prvo bila odsvirana jugoslavenska himna „Hej Slaveni...“, a tek nakon toga eventualno „Lijepa naša“. Protivnici profesora Brandta u obnavljanju neovisne Matice hrvatske bili su neki njeni članovi i dužnosnici iz 1971. godine, instrumentalizirani od komunističke partije za vrijeme tzv. „hrvatske šutnje“, nametnute hrvatskim intelektualcima i hrvatskoj javnosti od strane komunističke partije, od 1972. do 1990. godine, ili privrženici supstituta komunizma u vidu internacionalnog liberalizma, poput književnika Vlade Gotovca, zatim, jezikoslovca Stjepana Babića, akademika Petra Šegedina, potpredsjednika MH, Joze Ivičevića i Hrvoja Požara, tajnika JAZU, koji se na obnoviteljskoj skupštini najenergičnije suprotstavio pjevanju hrvatske himne „(...) jer se hrvatska himna nikad nije pjevala niti će se pjevati u prostorijama JAZU.“ (H. Požar, 1989.)

Petar Šegedin bio je orjunaš (predratna ekstremna Organizacija jugoslavenskih nacionalista, prije Drugog svjetskog rata), od 1946. do 1949. godine bio je eksponent komunističke partije u Matici hrvatskoj, i diplomat boljševika Aleksandra Rankovića u Francuskoj (kulturni ataše jugoslavenske ambasade u Parizu), a u vrijeme obnove Matice hrvatske u Zagrebu, 1989. godine bio je član Glavnog odbora Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Drugi Brandtov protivnik, Jozo Ivičević(nalazi se na spisku suradnika jugoslavenske Udbe, premda je 1972. osuđen i zatvoren), zajedno s Vladom Gotovcem (i Slavkom Goldsteinom) bio je osnivač Hrvatsko socijalno-liberalnog saveza, koji je kasnije preimenovan u političku stranku HSLS koja 1989. u svom programu, ali ni 1990 i 1991. nije imala program o stvaranju (uspostavi) samostalne hrvatske države. Vlado Gotovac i Petar Šegedin iznijeli su prilikom priprema za obnovu Matice hrvatske 1989. neviđene klevete i verbalne napade na jedinog inicijatora obnove Matice hrvatske kao neovisne hrvatske ustanove, profesora Miroslava Brandta, jer se potpredsjednik MH, gospodin Brandt nije htio priključiti internacionalnoj liberalnoj politici koja se u Matici, po Ivičeviću i Gotovcu, trebala voditi, i koja se devedesetih godina 20. st. potom i vodila kada je predsjednik Matice postao Vlado Gotovac, čija je prva supruga Vlasta, iz Šibenika bila žestoka komunistkinja i majorica UDB-e. Dvojac Šegedin-Gotovac vodio je, svaki iz svojih uskih stranačkih interesa, negativnu kampanju protiv časnog profesora Brandta, koji je bio jedini Hrvat i intelektualac iz Hrvatske koji je znanstvenim radom pod naslovom „Antimemorandum“ srbijanskoj akademiji znanosti (SANU) i beogradskom režimu Slobodana Miloševića stručno odgovorio na ratne pokliče i tzv. „Memorandum“ SANU ili srbijansku verziju Hitlerovog programa „Mein Kampf“. Gospodin Miroslav Brandt pokazao je bezrezervno hrvatsko domoljublje, ali unatoč tome ga je Vlado Gotovac napadao odnosno bez argumenata negativno kritizirao i klevetao, slično kao što je oklevetan i Brandtov nekadašnji student Dobroslav Paraga. Paradoks je da su se Šegedin i Gotovac/premda je imao neosporne zasluge u hrvatskoj kulturi, politici i književnosti, Gotovac nikada nije dobro upućenima uspio objasniti što je radio u Beogradu u vrijeme potpisivanja Deklaracije u Zagrebu, kod koga je bio sa ukradenom kopijom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, te kako je moguće da su srpski akademici imali kopiju Deklaracije prije nego što je bila objavljena kao strogo čuvani dokument u zagrebačkom «Telegramu») prema Matici ponijeli 1989. slično kao boljševik Josip Vrhovec 1972. godine kada je Ljudevitu Jonkeu poručio: „Ili će Matica biti pod kontrolom Partije, ili je neće biti!“.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika :

Višestoljetna borba jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu kulminirala je revolucionarnim preobražajem u razdoblju od 1941-1945. Tekovine Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije omogućile su svim narodima i narodnostima u Jugoslaviji da uđu u novu fazu njihova povijesnog postojanja. Oslanjajući se na temeljna načela socijalizma o pravu svakog čovjeka da živi slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci i Makedonci formirali su federativni savez, sazdan od šest socijalističkih republika, kao jamstvo te uzajamne ravnopravnosti, međusobnog bratstva i socijalističke suradnje.

Načelo nacionalnog suvereniteta i potpune ravnopravnosti obuhvaća i pravo svakoga od naših naroda da čuva sve atribute svoga nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privrednu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom, bez obzira radi li se o filološkom fenomenu koji u obliku zasebne jezične varijante ili čak u cijelosti pripada i nekom drugom narodu.

Novosadski dogovor opravdano je deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika ne poričući historijsku, kulturno-historijsku, nacionalnu i političku istinu o pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života. Te su tekovine formulirali i ustavni tekstovi, i Program Saveza komunista, političkog predvodnika naših naroda u revolucionarnoj borbi.

Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena unutar širih pojava skretanja u realnosti našega društvenog i ekonomskog života. Poznato je u kojim su okolnostima u našoj zemlji oživjele tendencije etatizma, unitarizma, hegemonizma. U vezi s njima pojavila se i koncepcija o potrebi jedinstvenog "državnog jezika", pri čemu je ta uloga u praksi bila namijenjena srpskom književnom jeziku zbog dominantnog utjecaja administrativnog središta naše državne zajednice. Usprkos VIII kongresu, IV i V plenumu CK SKJ, koji su u našim danima posebno naglasili važnost socijalističkih načela o ravnopravnosti naših naroda pa, prema tome, i njihovih jezika, putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikacije (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV u zajedničkim emisijama, PTT, željeznicama, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama, faktično se i danas provodi nametanje "državnog jezika", tako da se hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja.

Osobito važne inicijative privredne i društvene reforme, oslanjajući se na bitna svojstva našeg samoupravnog socijalističkog društva, obvezuju nas da na području svoga djelovanja - jezika, književnosti, znanosti i kulture uopće - poduzmemo sve potrebno da se u neposrednoj praksi ostvaruje i ostvare sva izložena načela našeg socijalističkog sustava.

Na toj osnovi potpisane hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i organizacije smatraju da je neophodno potrebno:

1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga.

U tu svrhu treba izmijeniti formulaciju iz Ustava SFRJ, čl. 131, koja bi morala glasiti ovako:

"Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federacije obvezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika naroda Jugoslavije."

Adekvatnom formulacijom treba osigurati i prava jezika narodnosti u Jugoslaviji.

Dosadašnja ustavna odredba o "srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku" svojom nepreciznošću omogućuje da se u praksi ta dva usporedna naziva shvate kao sinonimi, a ne kao temelj za ravnopravnost i hrvatskog i srpskog književnog jezika, jednako među sobom, kao i u odnosu prema jezicima ostalih jugoslavenskih naroda. Takva nejasnoća omogućuje da se u primjeni srpski književni jezik silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate. Da je stvarnost zaista takva, dokazuju mnogobrojni primjeri, a među njima kao najnoviji nedavni Zaključci pete skupštine Saveza kompozitora Jugoslavije. Ti su zaključci objavljeni usporedno u srpskoj, slovenskoj i makedonskoj verziji kao da hrvatskoga književnoga jezika uopće nema ili kao da je istovjetan sa srpskim književnim jezikom.

Potpisane ustanove i organizacije smatraju da u takvim slučajevima hrvatski narod nije zastupan i da je doveden u neravnopravan položaj. Takva se praksa ni u kojem slučaju ne može opravdati inače neosporenom znanstvenom činjenicom da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu.

2) U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Ovu Deklaraciju podnosimo Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i cjelokupnoj našoj javnosti da se prilikom pripreme promjene Ustava izložena načela nedvosmisleno formuliraju i da se u skladu s time osigura njihova potpuna primjena u našem društvenom životu.

Matica hrvatska

Društvo književnika Hrvatske

PEN-klub, Hrvatski centar

Hrvatsko filološko društvo

Odjel za filologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Odjel za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Institut za jezik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Institut za književnost i teatrologiju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti

Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zadru

Katedra za suvremeni hrvatskosrpski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za povijest hrvatskog jezika i dijalektologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za jugoslavenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Zadru

Katedra za stariju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Katedra za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Institut za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Staroslavenski institut u Zagrebu

Društvo književnih prevodilaca Hrvatske